Podgorica, Crna Gora
www.hriscanskamreza.net
info@hriscanskamreza.net
zdravkovucinic@yahoo.com

Biblijsko otkrivenje – Šta je stvarno grijeh?

Pitanje grijeha je jedno od najznačajnih pitanja u Bibliji i direktno je povezano sa čovjekovim spasenjem.1. Grijeh predstavlja glavni problem koji treba riješiti. Isus Hrist, Sin Božji, je čovjekov Spasitelj od grijeha.

„Rodiće sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on svoj narod spasti od grijeha njihovih“ (Matej 1:21).

Ukoliko se pitanje grijeha ne razumije ispravno, logično je da se ni pitanje spasenja neće razumjeti ispravno.

I ljudi koji nikada nijesu proučavali Bibliju kažu da je grijeh nešto loše, ili da je grijeh kada uradiš ili pomisliš nešto loše. Prema istoj logici rješenje za grijeh je da ne radimo i ne mislimo ništa loše. Zvuči jednostavno u teoriji ali u praksi nije baš tako. Grijeh je, prema Bibliji, nešto još dublje od naših misli ili djela. Grijeh je ustvari sastavni dio čovjeka, njegovog bića, njegove prirode, a samim tim i rješenje za grijeh mora biti dublje od same promjene misli i ponašanja.

 

Osnovno razumijevanje grijeha

Osnovno razumijevanje grijeha u Bibliji jeste da je grijeh prestup Božjeg zakona.

„Ko god čini grijeh, on prestupa zakona, jer grijeh je prestup zakona“ (1. Jovanova 3:4). 2.

Šta je Božji zakon? Najjednostavnije rečeno, Božji zakon je načelo ponašanja u skladu sa Božjom voljom koje se zasniva na ljubavi prema Bogu i stvorenjima, a u užem smislu načelo ponašanja koje se zasniva na 10 Božjih zapovjesti.

Postoje i druge slične definicije grijeha u Bibliji poput ove o prestupu Zakona.

„Svaka nepravednost je grijeh…“ (1. Jovanova 5:17).

„Dakle, ko zna da čini ono što je ispravno, a ipak to ne čini, to mu je grijeh“ (Jakov 4:17).

Biblija kaže da je grijeh i nevjerovanje u Isusa Hrista.

„A kad dođe, razotkriće svijetu šta je grijeh, i pravednost, i sud: šta je grijeh, jer ne vjeruju u mene…“ (Jovan 16:8-9)

Grijeh je, prema Bibliji i sve što nije plod vjere.

„A sve što nije od vjere, grijeh je“ (Rimljanima 14:23).

Definicije grijeha koje smo naveli, iako raznovrsne i odnose se na različite kontekste, ne daju kompletnu sliku o problemu grijeha o kojem Biblija govori, niti se iz njih može do kraja otkriti kako riješiti problem grijeha zbog kojeg je Bog morao da pošalje rođenog Sina na zemlju da umre za grešnike.

Biblija kaže da grijeh nije samo prestupanje Božjeg zakona niti samo neko loše djelo, čin, akt ili manifestacija, već prevashodno stanje u kojem se čovjek nalazi. Biblija govori o grijehu, ne samo kao o prestupu ili činjenju loših djela, već i kao naslijeđenom stanju ili položaju čovjeka koji ga čini nesposobnim za život u zajedništvu sa Bogom i u Božjem carstvu. Problem grijeha je veoma ozbiljan problem koji je Isus Hrist morao da riješi kao čovjekov Spasitelj.

 

Pojava grijeha na Zemlji preko Adama

Bog je prvim ljudima, Adamu i Evi, dao apsolutnu slobodu izbora, ali ih je upozorio da će smrt biti posljedica neposlušnosti (grijeha), a događaj koji nas o tome obavještava desio se u rajskom vrtu, idealnom mjestu koji je Bog stvorio za čovjekov život:

„Gospod Bog je uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga obrađuje i da se brine o njemu. Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne smiješ jesti, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti“ (1. Mojsijeva 2:16-17).

Prvi bračni par koji je stvoren, kako nas Biblija obavještava, svojevoljno je otkazao poslušnost Bogu. Neposlušnost Adama i Eve je bio svjestan čin svjesnih bića.

„A zmija je postala lukavija od svih životinja poljskih koje je Gospod Bog načinio, i rekla je ženi: Da li je Bog zaista rekao da ne smijete da jedete sa svakog drveta u vrtu? A žena odgovori zmiji: Smijemo da jedemo plodove s drveća u vrtu. Ali za plod s drveta koje je usred vrta, Bog je rekao: Ne jedite ga i ne dirajte ga da ne umrete. Na to zmija reče ženi: Ne, sigurno nećete umrijeti. Jer Bog zna da će vam se onog dana kada ga budete jeli otvoriti oči i da ćete postati kao bogovi, znajući dobro i zlo. Tada je žena vidjela da je plod sa drveta dobar za jelo, da je primamljiv za oči i prijatan za gledanje. Zato ga je ubrala i okusila ga. Posle je dala i svom mužu, kad je bio s njom, pa je i on okusio“ (1. Mojsijeva 3:1-6).

Biblija kaže da je čovjek, iako je svojevoljno otkazao poslušnost Bogu, lukavo prevaren od Sotone da to učini. Sotona je, prema Bibliji, anđeosko biće koje je prethodno na Nebu, u Božjem carstvu, otkazalo poslušnost Bogu i zbačen je sa Neba zajedno sa trećinom anđela koji su pošli za njim, a koji se još nazivaju pali anđeli ili demoni. Sotona je kao medijum ili kanal za prevaru upotrijebio zmiju, a to je njemu očigledno bilo moguće kao anđeoskom biću sa većim moćima nego što ih ima čovjek.

„…Stara zmija, koja se zove Đavo i Sotona…“ (Otkrivenje 12:9).

 

Glavna posljedica Adamovog grijeha – razdvajanje od Boga

Prvo što su Adam i Eva uradili nakon neposlušnosti jeste da su se sakrili i uplašili od Boga.

„Tada su im se otvorile oči i shvatili su da su goli. Zato su spleli smokvino lišće i napravili sebi pokrivala za bedra. I čuli su glas Gospoda Boga, koji je išao vrtom za dnevnog povetarca, pa su se čovjek i njegova žena sakrili od lica Gospoda Boga među drvećem u vrtu. Gospod Bog je dozivao čovjeka riječima: Gdje si? Čovjek je na kraju odgovorio: Čuo sam tvoj glas u vrtu, ali sam se uplašio jer sam go pa sam se zato sakrio“  (1. Mojsijeva 3:7-10).

Adam i Eva su se razdvojili od Boga – Božji Duh se povukao od njih.

Kako se Božji Duh povukao od čovjeka i šta ustvari to znači?

Čovjek je stvoren sa tijelom i duhom, prema Božjem obličju.

„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah (duh) života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).

„Tada se prah vraća u zemlju, gde je i bio, a duh se vraća Bogu, koji ga je dao“ (Propovjednik 12:7).

„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji položio temelje i čovjeku stvorio duh koji je u njemu…“ (Zaharija 12:1).

Čovjek ili duša sastoji se od spoja tijela i duha.

„Bdite i molite se, da ne padnete u iskušenje. Duh je, doduše, voljan, ali je tijelo slabo” (Matej 26:41).

„Zato proslavite Boga u svojim tijelima, i u duhu vašem što je Božje“ (1. Korinćanima 6:20).

Prema Bibliji, duh predstavlja najvažniji životni element čovjeka, sam život, jer razdvajanje duha od tijela proizvodi smrt, isto kao što spajanje duha i tijela proizvodi život. Tijelo i duh svakako ne mogu da postoje odvojeno, niti su sami po sebi svjesni elementi, već predstavljaju prirodu živog bića, fizičku i duhovnu.

„Uzmeš li im duh, umiru, i u prah se svoj vraćaju“ (Psalmi 104:29).

„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava. A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ju je uzeo za ruku i povikao: Djevojko, ustani! I vratio joj se duh i odmah je ustala…“ (Luka 8:52-55).

Bog kao svemoćno biće ima sposobnost da ujedini Sebe sa drugim bićima, na način što ujedinjuje svoj Duh sa duhom drugih bića, prebivajući svojim Duhom u duhu drugih bića na nama neshvatljiv način. Na ovaj način živa bića su ujedinjena sa Bogom koji je izvor života.

„Jer Bog kaže: Dvoje će biti jedno tijelo. A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:16-17).

„Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji duh prebiva u vama? (1. Korinćanima 3:16).

Čovjekov duh je, stvaranjem, predviđen da bude mjesto Božjeg prebivanja. Čovjekov duh je stvoren da saobraća sa Bogom, da na duhovnoj ravni služimo Bogu:

„Jer svedok mi je Bog, kome svojim duhom služim u dobroj vesti o njegovom Sinu…“ (Rimljanima 1:9)

„A Marija reče: „Duša moja veliča Gospoda i duh moj kliče Bogu, Spasitelju mom…“ (Luka 1:46-47)

„Taj Duh svjedoči sa našim duhom da smo Božja djeca“ (Rimljanima 8:16).

Čovjekov duh ujedinjen sa Božjim Duhom treba da upravlja čovjekom, da bude čovjekova pokretačka sila kako bi čovjek odslikavao Božje obličje dobrote i ljubavi. Čovjekov duh je očigledno najvažniji segment njegove ličnosti, on je njegov život, njegova unutrašnjost i priroda, ono što čovjek jeste.

„Dakle, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jakov 2:26).

Prema Bibliji, ono što za Boga predstavlja Njegov Duh, najvažniji dio Njega, to za čovjeka predstavlja njegov duh, najvažniji dio njega:

„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).

Za razliku od čovjeka čiji je duh vezan za njegovo tijelo, Božji Duh je sveprisutan. Bog sjedi na svom prestolu na Nebu, ali je svojim Duhom sveprisutan u svemiru:

„Kuda da odem od duha tvoga, kuda da pobegnem od lica tvoga? Kada bih se i na nebo popeo, ti bi tamo bio, kada bih i u grob ležaj svoj prostro, ti bi i tamo bio“ (Psalmi 139:7-8).

Bez Božjeg Duha u sebi niko od stvorenja ne može biti dobar, ljubav, pravedan, svet…, jer je samo Bog izvorno takav i On je izvor svega dobrog.

„Samo jedan – Bog – je dobar“ (Matej 19:17).

„Niko nije dobar, osim jednoga Boga“ (Marko 10:18).

Čovjek razdvojen od Boga, ili bez prebivanja Božjeg Duha u svom duhu, je grešnik, jer nije povezan sa izvorom života i izvorom dobrote. Adam je svjesno odabrao grijeh –  da se „isključi“ od izvora života i svega dobrog, odnosno da se razdvoji od Boga, i zato je postao smrtan.

„Jer plata grijeha je smrt..“ (Rimljanima 6:23).

 

Razdvajanje od Boga prouzrokuje grešnost – tjelesnost, ropstvo grijehu…

Bog je, prema Bibliji, cijelo čovječanstvo stvorio od Adama.

„I učinio je (Bog) da od jedne krvi sav rod čovječiji živi po svemu licu zemaljskom…“ (Djela apostolska 17:26).

Kada je Bog stvorio Adama udahnuo mu je život od kojeg će nastati ili roditi se svi drugi ljudi. Adam je postao otac čovječanstva. Riječ „adam“ na hebrejskom jeziku kojim je pisan najveći dio Starog saveza uglavnom označava „čovječanstvo“ i „ljudski rod“ i ima kolektivno značenje.

Na osnovu Biblije, Bog ne stvara ljude u trenutku kada su biološki začeti u majčinoj utrobi, već je stvorio jedan život prije oko 6000 godina prilikom stvaranja Adama. Taj život se, počevši od Adama, kroz cijelu istoriju generacijski umnožava i prenosi kroz reprodukciju. Čovječanstvo je ništa drugo nego množina Adamovog života i svi dijelimo isti život. Iz tog razloga cijelo čovječanstvo snosi posljedice Adamovog grijeha. Preko Adama, koji se razdvojio od Boga, pojavili su se grijeh i smrt u čovječanstvo, odnosno svi ljudi su po nasleđu grešni i smrtni.

„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili“ (Rimljanima 5:12).

„Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude…” (Rimljanima 5:16).

„Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog…“ (Rimljanima 5:17).

„Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude došla osuda…“ (Rimljanima 5:18).

„Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici…“ (Rimljanima 5:19).

Kao što je loza produžetak čokota ili kao što su grane produžetak stabla tako su svi ljudi produžetak Adama i zato svaki čovjek snosi posljedice Adamovog grijeha jer svi ljudi dijele isti život koji se prenosi polnom reprodukcijom.

Koje su to posljedice? Čovjek je, razdvajanjem od Boga, po prirodi postao grešan i smrtan, i to je nasleđe svakog čovjeka.

Savršeni mehanizam prilikom stvaranja po kojem je čovjekov duh ujedinjen sa Božjim Duhom trebao da usmjerava čovjekov um, volju, razum, intelekt, misli, emocije…, sada je poremećen. Čovjekov duh kao mjesto Božjeg prebivanja i čovjekove komunikacije sa Bogom ostao je nenastanjen. Adam i Eva su odmah ispoljili grešnost – počeli su da prebacuju sa sebe odgovornost za grijeh.

„Čovjek odgovori: Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona mi je dala plod s drveta pa sam ga jeo. Tada Gospod Bog upita ženu: Šta si to uradila? A žena odgovori: Zmija me je prevarila pa sam jela” (1. Mojsijeva 3:12-13).

Ljubav prema Bogu kao i međusobna ljubav koja je prirodno i spontano bila u čovjeku prilikom stvaranja zbog povezanosti sa Bogom, isčezla je iz čovjeka razdvajanjem od Boga.

Prema Bibliji, razdvojenost od Boga prouzrokuje tjelesnost, odnosno ropstvo grijehu, a to je ništa drugo nego grešnost ili izopačenost ljudske prirode.

„…Tjelesni ljudi, koji nemaju Duha“ (Juda 1:19).

„Jer znamo da je Zakon duhovan, a ja sam tjelesan, prodat u ropstvo grijehu“ (Rimljanima 7:14).

Tjelesnost ili ropstvo grijehu je ista stvar, a u suštini to je stanje razdvojenosti od Boga, odnosno odsustvo Božjeg Duha iz čovjekovog duha.

„Stoga, oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A vi nijeste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. A ako neko nema Hristov Duh, on nije Njegov“ (Rimljanima 8:8-9).

U tjelesnom čovjeku koji je rob grijeha, bez Boga kao izvora i održavaoca života, sada prirodno i spontano preovladava ono što je suprotnost od ljubavi prema Bogu i Božjim stvorenjima, a to je sebičnost. Sebičnost je ništa drugo nego ljubav prema sebi i to su Adam i Eva odmah ispoljili kada su za svoj grijeh okrivili drugog. Adam je rekao da mu je zabranjeni plod dala Eva koju je Bog stvorio što implicira da je Bog kriv. Za Adama su krivci bili Bog i Eva koja mu je dala plod, a ne on koji je svojevoljno uzeo plod i unaprijed upozoren da umrijeti ako to uradi. Eva je odgovornost prebacila na zmiju što je i u njenom slučaju, indirektno, optuživanje Boga jer je Bog taj koji je stvorio zmiju.

 

Grešnost – jednako nasleđe svih ljudi

Zbog Adama, svaki čovjek se rađa razdvojen od Boga, odnosno bez Božjeg Duha u sebi.

„Svi mi kao ovce zalutasmo, svaki od nas se okrenu svojim putem…“ (Isaija 53:6).

„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave…“ (Rimljanima 3:23).

Svaki čovjek je rođen tjelesan, odnosno grešan, kao posljedice razdvojenosti od Boga.

„Što je rođeno od tijela, tijelo je…“ (Jovan 3:6).

„Gle, u iskvarenosti sam rođen, u grijehu me je začela majka moja“ (Psalmi 51:5).

„Nema pravednog čovjeka, nema nijednog. Nema nikog ko je razuman, nema nikog ko traži Boga. Svi su zastranili, svi su oni bezvrjedni, nema nikoga ko čini dobro, nema nijednog“ (Rimljanima 3:10-12).

Svi ljudi su po rođenju robovi grijeha, po prirodi su grešni.

„Ali Pismo je sve predalo u zatočeništvo pod vlast grijeha…“ (Galatima 5:22).

„Jer smo upravo optužili sve, i Judejce i Grke, da su pod grijehom, kao što je napisano: Nema pravednog čovjeka, nema nijednog…“ (Rimljanima 3:9-10).

„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i ostali“ (Efescima 2:3).

Tjelesnost ili ropstvo grijehu je stanje u kojem je čovjek rob stavljanja svoje volje ispred Božje volje, jer nije vođen kroz zajedništvo sa Bogom – Božji Duh ne prebiva u njemu i razdvojen je od izvora duhovnog života. Tjelesnost ili ropstvo grijehu je stanje ili položaj grijeha kao posljedica razdvojenosti od Boga. Čovjekova volja (JA ili ego) je postala gospodar umjesto Boga. Sebičnost je zauzela mjesto ljubavi. Tjelesnost ili ropstvo grijehu ili sebičnost, u praksi znači da čovjekovo JA, prirodno i spontano hoće da: zadovolji sebe, zaštiti sebe, uzdigne sebe, odbrani sebe, opravda sebe, sažali sebe.

Tjelesnost ili ropstvo grijehu ili sebičnost, kao stanje grijeha ili grijeh koji prebiva u čovjeku kao negativna sila, proizvodi grešna djela kroz prirodno i spontano stavljanje svoje volje ispred Božje volje.

„Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha (Jovan 8:34).

„A grijeh je, našavši uporište u propisu, prouzrokovao u meni svakakvu požudu…“ (Rimljanima 7:8).

„Jer ne razumijem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A ako činim ono što ne želim, slažem se da je Zakon dobar. Ali onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Jer znam da u meni, to jest u mom tijelu, ne prebiva ništa dobro. Jer sam sposoban da želim dobro, ali ne i da činim dobro. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rimljanima 7:15-20).

„A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota, besramnost,  idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).

Tjelesnost ili ropstvo grijehu je neprijateljstvo sa Bogom, jer se ne može uskladiti sa Bogom.

„Zato što je tjelesan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava Božjem Zakonu, niti je u mogućnosti“ (Rimljanima 8:7).

„Stoga, dakle, oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu“ (Rimljanima 8:8).

„A tjelesni čovjek ne prihvata ono što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može to spoznati, jer to treba da se prosuđuje na duhovan način“ (1. Korinćanima 2:14).

„Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim dobro, u meni je zlo. Po svom unutrašnjem čovjeku zaista uživam u Božjem zakonu, ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od tijela smrti ove“ (Rimljanima 7:21-24).

Kada je Božji Duh razdvojen od čovjekovog duha, čovjek je automatski, spontano i prirodno tjelesan, rob grijeha, sebičan, neprijatelj Božji i prirodno osuđen na vječnu smrt. Čovjek je izgubljen, nesposoban da sam sebe spasi, i potreban mu je Spasitelj.

„Jer je Sin čovječiji došao da traži i da spase ono što je izgubljeno” (Luka 19:10).

 

Zaključak

Grijeh nije samo djelo, čin, akt ili manifestacija, već i stanje ili položaj u kojem se grešnik nalazi.

Kada se posmatra samo kroz djelo, čin, akt ili manifestaciju, grijeh je dobrovoljno i svjesno stavljanje svoje volje ispred Božje volje (prestup Božjeg zakona ili Božje volje). Ali zašto je Adam stavio svoju volju ispred Božje? Zbog želje za nezavisnošću od Boga. Ponuda zmije (Sotone) je bila primamljiva i podrazumijevala je djelovanje nezavisno od Božje volje. Dakle, grijeh je više od samog djela i javlja se zbog želje da se bude nezavisan od Boga, da se djeluje samostalno, bez Boga, da se vjeruje više sebi nego Bogu.

Djelovanjem po svojoj volji protiv Božje volje, a sve zbog želje za nezavisnošću od Boga, Adam se svjesno razdvojio od Boga i Bog je ispoštovao njegovu slobodnu volju. Želja za nezavisnošću od Boga koja se manifestovala kroz stavljanje svoje volje ispred Božje volje, dovela je Adama u stanje ili položaj razdvojenosti od Boga – kada Božji Duh više nije sjedinjen sa čovjekovim duhom. Posljedica razdvojenosti od Boga je promjena u ljudskoj prirodi koja je odmah postala tjelesna ili rob grijeha. Tjelesnost ili ropstvo grijehu je stanje u kojem je čovjek rob stavljanja svoje volje ispred Božje volje (ne može biti poslušan Bogu, prirodno je primoran da čini svoju volju, spontano čini svoju volju i želi da čini svoju volju).

Stoga, nezavisnost ili razdvojenost od Boga je princip, načelo ili sila grijeha  i to je grijeh svijeta kao uzok svih čovjekovih problema.

„Sjutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je: Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta“ (Jovan 1:29).

Takođe, Biblija naziva grijeh i tjelesnu ljudsku prirodu koja je rob grijeha. U tom smislu, grijeh je više od samog grešnog djela, i odnosi se i na stanje ljudske prirode kao nešto što se nalazi u čovjeku kao negativna sila kojoj se čovjek ropski pokorava, kao i na stanje razdvojenosti od Boga.

Isus Hrist, Sin Božji, je čovjekov Spasitelj od grijeha. On je kroz utjelovljenje, zemaljski život, smrt i vaskrsenje riješio problem razdvojenosti od Boga i samim tim i tjelesne grešne ljudske prirode koja prouzrokuje tjelesna grešna djela, i nama nudi spasenje ako Mu vjerujemo i predamo Mu svoj život. Kroz Isusa Hrista čovjek se može povezati sa Bogom, dobiti novu prirodu koja nije tjelesna i rob grijeha, već duhovna i pravedna (novorođenje), i živjeti u skladu sa novom prirodom. Na ovaj način čovjek je osposobljen da vječno živi u Božjem carstvu.

„Jer plata grijeha je smrt, a Božji blagodatni dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda“ (Rimljanima 6:23).

Nastavak

image_pdfimage_print

Reference   [ + ]

1. Za više informacija pogledati serijal predavanja Šta je stvarno grijeh
2. Ovaj tekst se prevodi i na sljedeći način: „Ko god čini grijeh, on čini i bezakonje, i grijeh je bezakonje“ (1. Jovanova 3:4).