Da li Bog ima ime?

Pod imenom mislim na ime kao što imamo mi ljudi, ime koje se izgovara kada pozivate neku osobu, ime na koje se ta osoba doziva.

Ako Bog ima ime, da li je onda važno izgovarati ga ispravno? Neki to smatraju veoma značajnim i čak ga povezuju sa trećom Božjom zapovješću.

„Ne spominji ime Gospoda svog Boga na nedostojan način, jer Gospod neće ostaviti bez kazne onoga ko nedostojno spominje NJEGOVO IME“ (2. Mojsijeva 20:7).

I ovo je jedna od tema koja opterećuje pojedince iz Božjeg naroda, i stoga se trude da utvrde da li je Božje ime Jehova, Jahve ili Jahua, ili da li je Isusovo ime Ješua, Jehošua…

Po mom mišljenju, Biblija ne govori o tome da trebamo precizno znati i izgovarati imena Boga i Isusa onako kako su zapisana na originalnom jeziku kojim je pisana Biblija. Božja Riječ, naročito kada govori o Božjem ili Isusovom imenu, govori u kontekstu njihovog autoriteta, karaktera, osobina i onoga što oni jesu, a ne o zvučnom izgovoru njihovih imena.

Neko može da kaže da kao što je važno da znamo imena jedni drugih i da se ispravno obraćamo jedni drugima, da je to isti slučaj kada se obraćamo i govorimo o Bogu i Isusu. Razumijem takvu logiku, ali ona je sa biblijske tačke gledišta neosnovana i to ćemo vidjeti iz same Biblije.

Zar vjernima trebaju nebiblijski izvori?

Kada bi bio važan izgovor Božjeg i Isusovog imena na jezicima kojima je Biblija originalno pisana, to znači da bi vjerni trebali konsultovati razne stručnjake za hebrejski i grčki jezik kako bi utvrdili koja su prava imena i kako se pravilno izgovaraju. Znamo još i da ne postoji saglasnost o tome kako se ta imena izgovaraju.

Zaista ne vidim nikakvog smisla da od vanbiblijskih izvora, koji čak nijesu ni saglasni među sobom, zavisi nešto što je u Božjoj Riječi značajno za vjerne. To mi samo po sebi govori da zvučni izgovor imena Boga i Isusa na jezicima kojima je Biblija pisana uopšte nije značajan za nas.

Vjerujem da oni koji se trude oko izgovora imena promašuju poentu, i fokusiraju se na ono što nije Božja namjera za nas. Da ne kažem da to vodi u opterećenost tim pitanjem, možda i u isključivost, a nerijetko i u stvaranje doktrine, što je ništa drugo nego znak da postoji neki problem.

Božje ime

Bog se u Bibliji otkrio, između ostalog, i preko svojih imena koja nam objašnjavaju Njegov autoritet, karakter, osobine, titulu, čast, prirodu, slavu… Riječ „ime“ na hebrejskom jeziku kojim je pisan najveći dio Starog saveza upravo označava  osobinu, karakter, ali i titulu, autoritet, čast.

U Bibliji postoji jedno ime za Boga koje se koristi najčešće – Jehova (ili Jahve, ili Jahua, zavisno kako ko prevodi i izgovara). Bog se u Starom savezu na taj način predstavio Mojsiju.

„Tada Bog reče Mojsiju: Ja sam Onaj koji Jeste (YHWH)“ (2. Mojsijeva 3:14).

Ovo ime potiče od glagola „biti”, „postojati”, i ima značenje „Onaj koji jeste“, „Samopostojeći“… U većini prevoda Biblije Jehova se prevodi kao „Gospod“ ili „Bog“, iako ima dublje začenje.

„Tada Bog reče Mojsiju: Ja sam Onaj koji Jeste. I još reče: Ovako kaži Izraelovim sinovima: Onaj koji Jeste poslao me je k vama. Tada Bog još jednom reče Mojsiju: Ovako kaži Izraelovim sinovima: Gospod, Bog vaših praočeva, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev, poslao me je k vama. To je moje ime dovijeka i to je moj spomen iz naraštaja u naraštaj“ (2. Mojsijeva 3:14-15).

Jehova (ili Jahve, ili Jahua) se u Bibliji pominje skoro 7000 puta.

Svakako neću ulaziti u detaljnija objašnjenja oko Božjih imena na jeziku kojim je Biblija pisana. Postoji mnogo imena i titula preko kojih se Bog otkrio u Bibliji. Ono što vjerujem, a što ćemo vidjeti iz Biblije, jeste da ni jedno od Božjih imena ili titula, nemaju značaj kao izgovor, već ko i šta Bog jeste. Božje ime je ništa drugo nego Božja „lična karta“, Božji identitet, Božji autoritet. Božja imena nose Njegovo obilježje. To je biblijski princip.

Mnoga imena u Bibliji, ne samo Božja, imaju značenje o kakvoj se osobi radi, ili značenje o nekim događajima iz života te osobe, a čak značenje imena osoba može biti proročkog karaktera. Isto je i sa imenima Sotone, palih anđela i bezbožnih ljudi.

Kada je Mojsije tražio od Boga da vidi Njegovu slavu, Bog mu je odgovorio da će mu objaviti „ime Gospodnje“.

„Na to Mojsije reče: Molim te, daj mi da vidim TVOJU SLAVU. A on mu odgovori: Učiniću da sva moja dobrota prođe ispred tvog lica i pred tobom ću objaviti IME GOSPODNJE“ (2. Mojsijeva 33:18-19).

Kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta, Božje ime ili slava su ista stvar, a to je Božji karakter ili osobine koje su objavljene Mojsiju.

„Dok MOJA SLAVA bude prolazila, staviću te u pukotinu u stijeni i zakloniću te svojom rukom dok ne prođem. …I Gospod je prošao ispred njegovog lica objavljujući: Gospod, Gospod, Bog milosrdan i milostiv, spor na gnjev i pun dobrote i istine, koji čuva svoju milost za hiljade, oprašta prestupe, krivicu i grijehe, ali ne smatra nikog nevinim, koji pohodi prestupe očeva na sinovima i na unucima, do trećeg i do četvrtog naraštaja“ (2. Mojsijeva 33:22, 34:6-7).

Božje ime je On sam, ono što On jeste, Njegov autoritet, karakter, a ne zvučni izgovor imena, i to je jasno iz biblijskih tekstova. Isto važi i za Njegovog Sina (ali i za mnoga druga imena u Bibliji).

Isusovo ime

Isusovo ime ili na grčkom Iesus, ili na hebrejskom Ješua (ili Jehošua), znači „Bog je spasenje“ ili „Bog spašava“, ili preciznije „Onaj koji jeste spašava“. Hrist, odnosno na grčkom Hristos ima isto značenje kao i hebrejska riječ Mašiah ili Mesija, i znači „Pomazanik” ili „neko ko je određen za neku misiju”.

Očigledno da Isus Hrist ima značenje – ono što On jeste, i uopšte nije važan izgovor na originalnim jezicima kojima je Biblija pisana.

Zapazimo šta Biblija kaže o Njegovom imenu, još u Starom savezu, prije nego što se utjelovio.

„Jer nam se rodilo dijete, dobili smo sina, kome će kneževska vlast biti na ramenu. IME ĆE MU BITI DIVNI SAVJETNIK, MOĆNI BOG, VJEČNI OTAC, KNEZ MIRA“ (Isaija 9:6).

Ovo proročanstvo se odnosi na Isusa i Njegovo rođenje na Zemlji i daje se Njegovo ime, a to ime su Njegove karakteristike ili osobine – „Divni Savjetnik, Moćni Bog, Vječni Otac, Knez Mira“.

„Moćni Bog“ se odnosi na Sina Božjeg isto kao i na Boga, jer je i Sin Božansko biće kao i Njegov Otac. Ali kako se karakteristika ili ime „Vječni Otac“ može odnositi na Sina?

Hrist je otac čovječanstva. „Vječni Otac“ je osobina ili pozicija između Sina Božjeg i čovjeka. Biblija daje praralelu između prvog čovjeka Adama i Hrista.

„…Adam, koji je tip onoga koji je imao da dođe“ (Rimljanima 5:14).

Adam je bio prvi čovjek, otac čovječanstva, jer se od njega umnožilo cijelo čovječanstvo. Adam je u tom smislu slika ili tip Hrista koji je postao novi otac čovječanstva, spašenog čovječanstva kojem On dodjeljuje Svoj život kroz novorođenje.

„Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša, posljednji Adam  Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45).

Dakle, ime u Bibliji ne predstavlja zvučni izgovor, nego ono što osoba jeste i što osoba predstavlja.

Isus je naslijedio Očevo ime

Isus dok je bio na Zemlji govorio je o jedinstvenom odnosu koji ima sa Ocem.

„Ja i Otac jedno smo“ (Jovan 10:30).

Nakon Isusove izjave da su On i Otac jedno Jevreji su uzeli kamenje da Ga kamenuju.

„Pokazao sam vam mnoga dobra djela Oca mog. Za koje me od tih djela kamenujete? Judejci su mu odgovorili: Ne kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se ti, premda si čovjek, praviš da si Bog“ (Jovan 10:32-33).

Sin Božji se, kao što vidimo, poistovjećivao sa Bogom, ali Njegova jednakost sa Ocem, prema Bibliji, zasnovana je na Njegovom sinaštvu.

„Zato su Judejci još više tražili priliku da ga ubiju, jer ne samo da je po njima kršio Šabat NEGO JE I BOGA NAZIVAO SVOJIM OCEM, IZJEDNAČAVAJUĆI SE S BOGOM“ (Jovan 5:18).

Prema Bibliji, Sin Božji je naslednik svega Očevog, uključujući i Očevog imena. Isusovo naslijeđeno ime nije zvučni izgovor imena nego autoritet koji je naslijedio od Oca.

„…I postao je toliko veći od anđela koliko je IME KOJE JE NASLIJEDIO uzvišenije od njihovog imena“ (Jevrejima 1:4).

Sin Božji se poštuje kao i Otac, jer ima Očevo ime, odnosno Očev autoritet.

„…Da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao“ (Jovan 5:23).

Sin Božji je na Zemlju došao u Očevo ime, što znači sa Očevim autoritetom.

„Ja sam došao U IME svog Oca…“ (Jovan 5:43).

„Sve što Otac ima moje je“ (Jovan 16:15).

Isus je Sin Božji, i kao Sin Božji On ima naslijeđeno Očevo ime, a to znači Očev autoritet. U tome uopšte ne igra ulogu izgovor imena bilo Jehova ili Ješua, ili neki drugačiji izogovor koji koriste oni koji se bave pitanjem Božjeg i Isusovog imena.

Isus je otkrio Božje ime

Isto tako, Isus je na Zemlji došao da otkrije i proslavi Božje ime, ali ne zvučni izgovor Božjeg imena, nego Njegov karakter, Njegove osobine, ono što Bog jeste, da bi privukao ljude Bogu.

„Koji budući sjajnost slave i savršena slika Njegove ličnosti, i noseći sve riječju svoje sile, učinivši sobom očišćenje grijeha naših, sjede s desne strane prestola veličanstva na visini“ (Jevrejima 1:3).

„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).

U Isusu Hristu, u Njegovom životu, ponašanju i djelovanju ljudi su mogli da vide kakav je Bog, jer je Isus slika Boga, nosi Božje ime, a to znači Božji autoritet i karakter. Tako je Isus otkrio i proslavio Boga, odnosno Božje sveto ime, Boga samoga.

„Objavio sam TVOJE IME ljudima koje si mi dao iz svijeta“ (Jovan 17:6).

„I obznanio sam im TVOJE IME i obznanjivaću ga, da ljubav kojom si me volio bude u njima i ja u njima” (Jovan 17:26).

„Sad je moja duša uznemirena. Šta da kažem? Oče, spasi me od ovog časa. Ali zato sam i došao do ovog časa. OČE, PROSLAVI SVOJE IME. Tada je došao glas s neba: PROSLAVIO SAM GA I OPET ĆU GA PROSLAVITI“ (Jovan 12:27-28).

Dakle, vjerujem da nema ništa prosvjetljujuće ili duhovno uzvišeno u izgovaranju Božjeg imena Jehova (Jahve ili Jahua), ili Isusovog imena Ješua. Božja namjera je da preko Njegovih imena i titula razumijemo ko je On i kakav je On, da Ga upoznamo, da upoznamo Njegove osobine, da se sjedinimo sa Njim. Isto tako je i sa Isusom. I to je ustvari bibljski princip kada se govori o imenima.

Vjera u Isusa ili vjera u Njegovo ime je ista stvar

Obratimo pažnju na još jedan važan tekst koji objašnjava šta ime predstavlja i kako bi ga trebalo razumjeti.

„I svako ko prizove GOSPODNJE IME biće spasen…“ (Joilo 2:32).

Apostol Pavle citira taj tekst u Novom savezu i iz konteksta se vidi šta to znači „prozvati Gospodnje ime“. To znači imati povjerenje u Isusa, u Njega kao osobu, i da je to spasonosna vjera.

 „Jer ako svojim ustima PRIZNAJEŠ DA JE ISUS GOSPOD – I AKO U SVOM SRCU VJERUJEŠ DA GA JE BOG PODIGAO IZ MRTVIH, bićeš spašen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se priznaje za spasenje. Jer Pismo kaže: Niko ko vjeruje u njega neće se postidjeti. …Jer SVAKO KO PRIZOVE GOSPODNJE IME BIĆE SPAŠEN. Ali kako će prizvati onoga u koga nijesu povjerovali? A kako će povjerovati u onoga za koga nijesu čuli? A kako će čuti ako niko ne propovijeda? A kako će propovijedati ako ne budu poslati? Kao što je napisano: Kako su divne noge onih koji objavljuju dobru vijest mira o onome što je dobro“ (Rimljanima 10:9-15).

Isusovo ime je On lično, a ne zvučni izraz imena Isus ili Ješua. Prizivanje Njegovog imena da bi se spasili znači vjerovati Njemu lično. Vjerovati Isusu ili vjerovati u Isusa znači jednako kao vjerovati u Njegovo ime, jer ime ima veze sa autoritetom i karakterom, i to jasno pokazuju i sljedeći biblijski tekstovi.

„I NI U KOM DRUGOM nema spasenja, jer NEMA DRUGOG IMENA pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti“ (Dela apostolska 4:12).

 „Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko KO VJERUJE U NJEGA ne pogine, nego da ima vječni život“ (Jovan 3:16).

„A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju U NJEGOVO IME, koji nijesu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego rođeni od Boga“ (Jovan 1:12-13).

„Isus je pred učenicima učinio i mnoga druga čuda, koja nijesu zapisana u ovom svitku. A ova su zapisana da biste vjerovali da je Isus zaista Hrist, Sin Božji, i da vjerujući imate život vječni u IMENU NJEGOVOM“ (Jovan 20:30-31).

„Ovo pisah vama koji vjerujete u IME SINA BOŽJEG, da znate da imate život vječni i da vjerujete u IME SINA BOŽJEG“ (1. Jovanova 5:13).

 „KOJI NJEGA VJERUJE ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao U IME JEDINOROĐENOG SINA BOŽJEG“ (Jovan 3:18).

Isusovo ime, u kontekstu o kojem govorimo, je Sin Božji, i stoga vjera u Sina Božjeg, odnosno vjera u to ime je spasonosna. Vjerovati u Isusa Sina Božjeg ili vjerovati u Njegovo ime je ista stvar, jer ono znači autoritet Sina Božjeg, ono što On jeste.

„A kad je na praznik Pashe bio u Jerusalimu, mnogi su POVJEROVALI U NJEGOVO IME kad su vidjeli čudesne znakove koje je činio“ (Jovan 2:23).

„Dok je on to govorio, mnogi su POVJEROVALI U NJEGA“ (Jovan 8:30).

Krštenje u ime Isusa Hrista je isto što i krštenje u Hrista.

„Tako ih je uputio da se KRSTE U IME ISUSA HRISTA“ (Djela apostolska 10:48).

„Jer koji se god U HRISTA KRSTISTE, u Hrista se obukoste“ (Galatima 3:27).

Oproštenje grijeha imamo vjerom u Njega, po Njegovom imenu, kroz Njega, u Njemu.

„O njemu svjedoče svi proroci, da svako KO VJERUJE U NJEGA dobija oproštenje grijeha PO NJEGOVOM IMENU“ (Djela apostolska 10:43).

„Zato znajte, braćo, da vam se KROZ NJEGA objavljuje oproštenje grijeha“ (Djela apostolska 13:38)

„U KOME imamo otkupljenje krvlju njegovom i oproštenje grijeha“ (Kološanima 1:14).

Isus i Njegovo ime je, dakle, ista stvar, a to je ono što On jeste, prije svega Njegov autoritet kroz kojeg imamo puninu blagoslova.

„I ko god je RADI MOGA IMENA ostavio kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili djecu, ili njive, dobiće stostruko više i naslijediće vječni život“ (Matej 19:29).

„Isus reče: Zaista, kažem vam, niko nije ostavio kuću ili braću ili sestre ili majku ili oca ili djecu ili njive RADI MENE i radi dobre vijesti, a da neće sada, u ovom vremenu, dobiti stostruko: i kuće i braću i sestre i majke i djecu i njive, s progonstvima, a u dobu koje dolazi vječni život“ (Marko 10:29-30).

Nakon svega, smatram problematičnom praksu čestog i kontinuiranog izgovora Božjeg imena Jehova (Jahve ili Jahua), ili Ješua za Isusa, osim ako nijeste Jevrejin kome je to maternji jezik.

Zvučni izgovor Isusovog imena ne znači ništa sam po sebi

Iskustvo Skevinih sinova pokazuje da zvučni izgovor Isusovog imena ne znači ništa sam po sebi, i da sila nije u izgovoru imena, već u Isusovom autoritetu koji se prima i praktikuje vjerom u Isusa.

„A i neki od Judejaca koji su naokolo obilazili, egzorcista, PRIZIVALI SU NAD OPSEDNUTIMA ZLIM DUHOVIMA IME GOSPODA ISUSA, govoreći: Zaklinjem vas Isusom kojeg Pavle propovijeda! Bilo je tako sedam sinova nekog Skeve, judejskog svešteničkog glavara, koji su to činili. Ali zli duh im je rekao: Poznajem Isusa i znam Pavla, ali ko ste vi? Tada je čovjek koji je bio opsjednut zlim duhom skočio na njih, sve ih savladao i pretukao, tako da su goli i izranjavani pobjegli iz te kuće. To su svi čuli, i Judejci i Grci koji su živjeli u Efesu, pa ih je sve obuzeo strah, i veličalo se IME GOSPODA ISUSA“ (Djela apostolska 19:13-17).

U Isusu leže sav autoritet i sila, u Njemu kao osobi, a ne u izgovoru Njegovog imena. Njegovo ime, kada se pravilno razumije biblijsko značenje imena, je On sam, ono što On jeste.^1.

„Zato ga je Bog i uzvisio i DAO MU IME KOJE JE IZNAD SVAKOG IMENA, DA SE U ISUSOVO IME savije svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da svaki jezik prizna Isusa Hrista za Gospoda, na slavu Boga Oca“ (Filipljanima 2:9-11).

„I NJEGOVO IME je – kroz vjeru U NJEGOVO IME – ojačalo ovog čovjeka koga gledate i poznajete; da, vjera koja dolazi KROZ NJEGA vratila je ovom čovjeku potpuno zdravlje pred svima vama“ (Djela apostolska 3:16).

„Zatim su se sedamdesetorica vratila radosna, govoreći: Gospode, čak nam se i demoni pokoravaju kad se služimo TVOJIM IMENOM” (Luka 10:17).

„Petar reče: Srebra i zlata nemam, ali ono što imam, to ti dajem: U IME ISUSA HRISTA NAZAREĆANINA, hodaj” (Djela apostolska 3:6).

U Isusovom imenu imamo sve

U Isusu, ili u Njegovom imenu, imamo sve duhovne blagoslove koje On posjeduje. Sve ono što Isus jeste, to je postalo naše kada smo primili Isusa. Bog nam odgovara kada se pozivamo na Isusovo ime, kada se molimo u Isusovo ime, ali ne zbog zvuka tog imena, već zbog onoga ko Isus jeste i šta On jeste. Mi polažemo pravo na sve što Isus posjeduje, jer vjerujemo u Njegovo ime i dolazimo Bogu u Njegovo ime. On je izvor autoriteta i sile koji se i nama daju kroz Njega.

„Zaista, zaista, kažem vam, što god zamolite Oca U MOJE IME, daće vam“ (Jovan 16:23).

„I što god zamolite U MOJE IME, učiniću to, da bi se Otac proslavio u Sinu. Ako nešto zatražite U MOJE IME, ja ću učiniti“ (Jovan 14:13-14).

Mi sve činimo u Isusovo ime, znajući ko je On i šta je On i samim tim znajući ko smo mi i šta smo mi u Njemu. U tom smislu, poznavanje Isusa je od ključne važnosti; poznavanje Njegovog imena, Njega samog, a ne izgovor Njegovog imena.

„I što god da činite riječju ili djelom, sve činite U IME Gospoda Isusa, zahvaljujući kroz njega Bogu, Ocu“ (Kološanima 3:17).

I okupljanja vjernih u Isusovo ime, kada se priziva Njegovo ime, čine da On bude prisutan sa njima na poseban način.

„Jer, gdje su dvojica ili trojica okupljena U MOJE IME, ondje sam ja među njima“ (Matej 18:20).

„Pavle, Božjom voljom pozvan za apostola Isusa Hrista, i naš brat Sosten, Božjoj zajednici u Korintu, koji ste posvećeni u Hristu Isusu, pozvanim svetima, i svima koji posvuda PRIZIVAJU IME Gospoda našeg Isusa Hrista, i njihovog i našeg“ (1. Koinćanima 1:1-2).

Dakle, važno je da znamo Božje i Isusovo ime, a to je da znamo Boga i Isusa lično, njihove karaktere, osobine; da poznajemo njihov autoritet, silu i slavu.

„A ovo je život vječni: da poznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao“ (Jovan 17:3).

Ova riječ „poznaju“ na grčkom jeziku kojim je pisan Novi savez označava lični, bliski, intimni, neprekidni odnos sa Bogom i Isusom, i to je ustvari ono što znači poznavati i prizivati ime Boga i Isusa.

Istovremeno smatram da uopšte nije značajno izgovarati imena Boga i Isusa na jeziku kojim je Biblija originalno pisana, jer to nije namjera niti svrha imena u Bibliji. Štaviše, takva praksa, svjesno ili nesvjesno, može da predstavlja uzaludno pominjanje imena Boga i Isusa osim ako vam to nije maternji jezik.

Facebook

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print