Kada su iskušani da uzmu zabranjeni plod, Adam i Eva su posumnjali u Boga, svog Oca i Stvoritelja, počeli su da gube povjerenje u Njega jer im se javila želja za nezavisnošću i onda su djelovali protiv Božje volje uzimajući zabranjeni plod.

Šta je bila pozadina, odnosno princip djelovanja protiv Božje volje?

Želja za nezavisnošću od Boga, želja za razdvajanjem od Boga? To je ideologija koju je Sotona prethodno promovisao na Nebu i na koju je pristala trećina anđela, a sada i čovjek.^1. Adam, kao glava porodice i onaj ko je odgovoran, je svjesno i dobrovoljno odbacio Boga.

Kada se razdvojio od Boga Adam je pobjegao od Boga zbog straha. Adamova ljudska priroda, u odsustvu Božjeg Duha, postala je grešna i kao takva ne želi da bude u zajedništvu sa Bogom. Adam je ubrzo manifestovao grešnost svoje prirode optuživši Evu da je ona kriva za njegov grijeh indirektno optuživši Boga jer je On stvorio Evu, a Eva je optužila zmiju (1. Mojsijeva 3:1-13).

Posljedice grijeha

Adamova sudbina ili proces pada u grijeh:

1. Nepovjerenje i sumnja u Boga (želja za nezavisnošću od Boga)
2. Djelovanje protiv Boga (uzimanje zabranjenog ploda)
3. Razdvajanje od Boga (Božji Duh se povukao iz čovjeka)
4. Ljudska priroda postala grešna (tjelesnost, ropstvo grijehu) i smrtna
5. Manifestacija grešne prirode kroz grešna djela („ja“ ispred Boga i Eve)

Prema Bibliji, razdvojenost od Boga prouzrokuje tjelesnost, odnosno ropstvo grijehu, a to je ništa drugo nego grešnost ljudske prirode (Juda 1:19, Rimljanima 7:14). Grešan, tjelesan ili rob grijeha znači istu stvar – stanje razdvojenosti od Boga, odnosno odsustvo Božjeg Duha iz čovjekovog duha. (Rimljanima 8:8-9). To je stanje u kojem je čovjek rob stavljanja svoje volje ispred Božje volje jer nije vođen kroz zajedništvo sa Bogom, jedinim izvorom života i dobrote. Na taj način, kroz stavljanje svoje volje ispred Božje volje proizvode se grešna djela (Jovan 8:34, Rimljanima 7:8, Rimljanima 7:14-24, Rimljanima 8:7-8, Galatima 5:19-21, 1. Korinćanima 2:14).

Zbog Adamovog grijeha svaki čovjek, kao Adamov potomak, se rađa razdvojen od Boga, odnosno bez Božjeg Duha u sebi, i svi ljudi su po rođenju tjelesni i robovi grijeha – po prirodi su grešni (Isaija 53:6, Rimljanima 3:23, 3:9-12, 5:12-19, Jovan 3:6, Efescima 2:3, Psalmi 51:5, Galatima 5:22).^2.

Dakle, grijeh je prirodno stanje u kojem se čovjek nalazi od rođenja, grijeh je prirodno stanje ljudske prirode razdvojene od Boga koja prirodno i spontano manifestuje grešna djela stavljajući svoju volju ispred Božje.

Grešnik se ne može spasiti

Kako se Adam mogao spasiti nakon svega što mu se desilo?

Jedini način da se Adam spasi jeste da se, prije nego što umre, pokaje i vrati Bogu, a to znači da se ponovo poveže sa Bogom i nastavi da živi u zajednici sa Njim kao jedinim izvorom života i dobrote.

Zvuči jednostavno, ali to realno nije moguće. Čovjek razdvojen od Boga, odnosno čovjek u kome ne prebiva Božji Duh, u realnosti ne želi da se pokaje i vrati Bogu – ne želi da se poveže sa Bogom i živi u zajednici sa Njim. Adam realno nije mogao da se pokaje i vrati Bogu, jer po svojoj prirodi neće Boga, mrzi Boga i plaši se Boga jer je razdvojen od Boga, izvora života i dobrote. Adam je postao neprijatelj Božji, grešnik koji po svojoj prirodi ne želi i ne može da živi u poslušnosti Bogu zato što je razdvojen od Boga. Svaki čovjek na ovom svijetu je Adamov potomak i naslijedio je posljedice Adamovog grijeha. Svaki čovjek se rađa kao grešnik, realno se nalazi u položaj u koji se našao Adam, i to je izgubljena situacija koja se završava vječnom smrću. Ovo je stanje Sotone i palih anđela.

Bog je iz ljubavi bio milostiv prema Adamu i privremeno je spriječio pune posljedice grijeha koje su trebale zadesiti i Adama i sve njegove potomke omogućivši im da se spasu – da se pokaju i vrate Bogu. Bog je izgubljenom čovjeku obezbijedio Spasitelja, Sina Božjeg Isusa Hrista (Otkrivenje 13:8, Luka 19:10, Matej 1:21). Zahvaljujući Isusu Hristu čovjek može da se spasi.

Spasenje bez čovjekovog realnog udjela i zasluge

Pošto Adam i svaki drugi čovjek koji će se ikada roditi na Zemlji ne mogu sebe da spasu – realno ne žele niti mogu da izaberu spasenje jer su razdvojeni od Boga, izvora života i svake dobrote, Bog jedino može spasiti čovjeka bez čovjekovog udjela i zasluge.

Bog je, da bi spasio čovjeka, odmah morao da spriječi posljedice grijeha, a to znači da Adam nije doživio sudbinu grešnika, već je dobio šansu da se spasi, isto kao i svi njegovi potomci.^3.

Kako je Bog u suštini spriječio poljedice grijeha, da grešnik ne bi doživio svoju realnu sudbinu?

1. Bog je usporio čovjekovu smrtnost kako bi čovjek imao vrijeme da izabere spasenje.
2. Bog je obuzdao i ublažio čovjekovu tjelesnost i ropstvo grijehu na način što je čovjeku dao savjest i moralne snage. Čovjek se na taj način može odupirati tjelesnosti i ropstvu grijehu izabirajući dobro a ne zlo, kako bi imao normalan život i u konačnom mogao da izabere spasenje – da se pokaje i vrati Bogu.

Bog, osim što je morao da spriječi posljedice grijeha omogućivši na taj način čovjeku da može izabrati spasenje, obezbijedio je čovjeku i Spasitelja, Njegovog Sina. Zahvaljujući Isusu Hristu čovjek može, ne samo da izabere spasenje, već i da to spasenje sprovede u djelo – da se pokaje, vrati Bogu i živi u zajedništvu sa Njim kako bi spasenje bilo realno.

Kako je Isus obezbijedio spasenje grešnika^4.

Isus je čovjeku obezbijedio spasenje kroz Svoju zemaljsku misiju – utjelovljenje, život, smrt i vaskrsenje. Isus je iz položaja grešnika, iz izgubljenog položaja koji pripada Adamu i svim njegovim potomcima, a to je položaj razdvojenosti od Boga u kojem se našao na krstu Golgote, bio poslušan Bogu do smrti, upravo ono što Adam nije mogao da uradi niti njegovi potomci (Matej 27:46, Luka 23:46-47, Filipljanima 2:8). Bog je zato vaskrsnuo Isusa iz mrtvih čime je obezbijeđeno spasenje čovjeka (1. Korinćanima 15:21-22; Jevrejima 13:20;  Filipljanima 2:8-11, 1. Solunjanima 4:14).

Isusov spasonosni život, odnosno Negovo spasonosno iskustvo ostvareno prije oko 2000 godina, daje se čovjeku kroz Isusovo prebivanje u čovjekovom duhu (1. Korinćanima 6:16-17, Kološanima 1:27). Taj natprirodni proces se zove novorođenje i dešava se kada čovjek vjerom prihvati Isusa za ličnog Spasitelja (Jovan 1:12-13, 3:3-6, 1. Jovanova 5:1, 2. Korinćanima 5:17) . Bog je obezbijedio da Isus može natprirodno Svojim Duhom da prebiva u čovjekovom duhu. Bog je Isusu dao Svog Svetog Duha u punini, bez ograničenja, da bi Isus kroz Svetog Duha mogao biti sveprisutan kao i Bog, i na taj način prebivati u duhu onih koji Ga prihvate za Spasitelja (Djela apostolska 2:33, Jovan 17:1-23, Jovan 14:28-29). Novorođenjem čovjek postaje Božje dijete kao što je Isus, i biva osposobljen za vječni život u zajedništvu sa Bogom (Jovan 1:12-13, Galatima 3:26,  Galatima 4:6, Rimljanima 8:16).

Kroz primljeni život Isusa Hrista, koji se povezao sa Bogom prilikom vaskrsenja jer je prethodno na krstu iako razdvojen od Boga bio poslušan Bogu do smrti, grešnik se konačno povezao sa Bogom (Jovan 14:23, 1. Korinćanima 3:16, 1. Jovanova 1:3, Rimljanima 8:11, 8:14-17). Na ovaj način grešnik je spašen, jer posjeduje novi život, duhovan i pravedan, umjesto starog života koji je bio tjelesan i rob grijeha, i biće vaskrsnut iz mrtvih kao što je Hrist vaskrsnut, ukoliko umre prije Hristovog drugog dolaska (1. Solunjanima 4:14-17; 1. Korinćanima 15:21-23).

Isus je kroz Svoju zemaljsku misiju zaista preokrenuo sve posljedice grijeha koje je prouzrokovao Adam, i svakom čovjeku može da prenese već obezbijeđeno iskustvo spasenja (Rimljanima 5:12-19, 6:1-11, 8:1-3, 2. Korinćanima 5:21, Jevrejima 2:10, 2:18, 4:15-16, 5:8-9). Isus se zato naziva posljednji Adam, novi otac čovječanstva koji daje Svoj spasonosni život svima onima koji Ga prihvate za Spasitelja (1. Korinćanima 15:45). Novorođeni čovjek realno ima novi život u sebi, a to je život posljednjeg Adama, Isusa Hrista, i to je život koji treba da se živi vjerom i u bliskom, živom zajedništvu sa Bogom i Isusom (1. Jovanova 5:11, 1. Timoteju 6:11-12; Filipljanima 2:13; Galatima 2:20, Rimljanima 6:11-14). Isus je čovjekov svakodnevni Spasitelj i Utješitelj u nadvladavanju svih iskušenja jer ih je i sam nadvladao upravo zbog čovjeka (Jovan 14:16-18, Jevrejima 2:10, 2:18, 4:15-16, 5:8-9).

Čovjekovo spasenje je skupo koštalo Sina Božjeg koji je u najtežim psiho-fizičkim patnjama na krstu Golgote ostavljen od Boga kao da je grešnik, i u tom položaju izabrao da za vječnost položi svoj život i svoje postojanje kako bi ostao poslušan Bogu. Razdvajanje od Boga i smrt na krstu bila je neizmjerna žrtva koja dokazuje beskonačnu ljubav koju Otac i Sin imaju prema čovjeku (Rimljanima 5:8, , 1. Jovanova 3:16, Efescima 3:19, 5:2, Jovan 15:13).

Zaključak

Ni jedan čovjek koji se rodio na Zemlji nema bilo kakve zasluge za privremeni život koji ima, kao ni za mogućnost da se odupire zlu i izabira dobro jer je to Božja milost obezbijedila. Ni jedan čovjek nema ni bilo kakvu zaslugu za svoje spasenje i vječni život iako ga svojevoljno bira, zato što mu je Bog obezbijedio mogućnost da može da bira.

Bog ne bira umjesto čovjeka, ali je mogućnost izbora koju čovjek ima isključivo rezultat Božje milosti prema čovjeku. Čovjekov udio jeste da izabere spasenje, ali to je udio koji mu je Bog prethodno omogućio kroz Isusa Hrista. Nakon što izabere omogućeno spasenje, čovjek to spasenje može sprovesti u djelo i to samo zato što mu je to omogućio Isus Hrist kroz svoju zemaljsku misiju i prebivanjem u čovjekovom duhu, jer čovjeku razdvojenom od Boga ništa od toga nije bilo moguće (Rimljanima 5:6, Luka 19:10). Adam kao i mnogi drugi ljudi kroz istoriju i danas, izabrali su i izabiraju spasenje samo zahvaljujući Božjoj ljubavi i milosti, iako to nikad ne bi bilo moguće u realnosti u kojoj se čovjek našao razdvajanjem od Boga. Hvala Bogu što nam je kroz Isusa omogućio skupocjeno spasenje i da zauvijek budemo sa Njim iako mi to po prirodi ne želimo i ne možemo.

Svaki čovjek koji tokom života svjesno i namjerno odbaci spasenje koje mu Bog nudi kroz Isusa Hrista, na kraju zemaljske istorije zaista će doživjeti sudbinu grešnika, sudbinu koja je trebala da zadesi Adama i svakog čovjeka da Bog nije spriječio posljedice, a to je punina grešnosti (zlo) i vječna smrt (Otkrivenje 9:20-21, 16:9, 20:7-9, 20:12-15, 21:8).

Facebook

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print