Prvi čovjek Adam je svjesno odabrao grijeh – neposlušnost Bogu, svom Ocu i Stvoritelju, i došlo je do razdvajanja čovjeka i Boga. Razdvojenost od Boga, a to je stanje kada Božji Duh razdvojen od čovjekovog duha, kod čovjeka prouzrokuje ne samo smrtnost, već prije toga tjelesnost, odnosno grešnost ljudske prirode.
„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave…“ (Rimljanima 3:23).
„…Tjelesni ljudi, koji nemaju Duha“ (Juda 1:19).
„Jer plata grijeha je smrt…“ (Rimljanima 6:23).
Čovjek je stvoren sa duhom i tijelom – kada je Bog spojio čovjekov duh sa tijelom nastala je duša živa ili svjesno biće sa svjesnim umom (volja, misli, razum, intelekt, emocije).
Čovjek (duša živa ili svjesni um) je u sebi posjedovao dvije savršene prirode, duhovnu i fizičku.
„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).
„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji položio temelje i čovjeku stvorio duh koji je u njemu…“ (Zaharija 12:1).
Čovjekov duh, povezan sa Bogom, trebalo je da bude njegova životodavna, duhovna i moralna pokretačka sila i snaga u životu podstaknuta od Boga – da u duhu služi Bogu i samim tim bude duhovan na način što će odražavati Božje obličje i karakter. Tijelo sa svim svojim prirodnim funkcijama (spoljašnje obličje i zaštita, ishranjivanje, reprodukcija…) trebalo je da služi čovjeku za skladan život na Zemlji.
Adamovim padom u grijeh, odnosno svjesnim odbacivanjem Boga, on je duhovno umro jer se razdvojio od Boga. Ni jedan čovjek, razdvojen od Boga, ne želi da služi Bogu, zato što je Bog jedini izvor duhovnosti. Takav čovjek je po automatizmu grešnik, bezbožnik i neprijatelj Božji. To je prirodni zakon kao posljedica razdvajanja od Boga. To je stanje Sotone i demona jer su razdvojeni od Boga.
Da se Bog nije umiješao kroz Plan spasenja, odnosno da jedinorođeni Sin Božji Isus Hrist nije pristao da se žrtvuje i spasi čovjeka, čovjekova sudbina bi bila potpuna duhovna smrt kao i fizička smrt zauvijek, zato što je razdvajanjem od Boga i čovjekovo tijelo postalo raspadljivo i smrtno.
„Zaista, dok smo još bili SLABI, Hrist je u vrijeme koje je za to bilo određeno umro za BEZBOŽNIKE. Jer teško da bi neko umro za pravednika, ali za dobrog čovjeka neko bi se možda i odvažio da umre. A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hrist, dok smo još bili GREŠNICI, umro za nas. Koliko ćemo više sada, kad smo njegovom krvlju opravdani, kroz njega biti spaseni od gnjeva. Jer ako smo, dok smo još bili NEPRIJATELJI, bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina, koliko ćemo više sada, kad smo pomireni, biti spaseni njegovim životom. I ne samo to, nego je Bog naša radost kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga smo sada pomireni s Bogom“ (Rimljanima 5:6-11).
Pala ljudska priroda – raspadljivo tijelo postalo snažnije od oslabljenog duha
Nakon pada u grijeh, Adam se kroz vjeru uslovno povezao sa Bogom zahvaljujući Božjem planu spasenja kroz Hrista, ali je izgubio savršenstvo koje je imao kada je stvoren. Njegova ljudska priroda je bukvalno pala na niži nivo postojanja – njegov duh je postao umrtvljen i oslabljen, a tijelo propadljivo i smrtno.
Čovjek je, u stanju umrtvljenog i oslabljenog duha, postao potčinjen prirodnim funkcijama tijela i njegova vjera je prirodno oslabila.
Na primjer, zaštitni i odbrambeni mehanizmi propadljivog tijela su toliko osnažili da se čovjek instinktivno okrenuo sebi, zaštiti sebe, očuvanju sebe, odbrani sebe. Čovjekova volja je na taj način sama sebi postala bog i smisao postojanja.
Takođe, sistem za ishranjivanje je u propadljivom tijelu postao toliko dominantan faktor da je kroz cijelu istoriju osnovni čovjekov strah bio strah od gladi, i apetit je postao prokletstvo. Na isti način, u propadljivom tijelu, sistem za reprodukciju je postao mehanizam za tjelesno zadovoljavanje, i to je postalo još jedno prokletstvo za čovjeka.
Čovjekove prirodne tjelesne funkcije, zbog umrtvljene i oslabljene duhovnosti, postale su praktično nekontrolisane i požudne. Na taj način, čovjek (svjesni um, volja) je prirodno postao tjelesan, u smislu postao je potčinjen i naklonjen tjelesnim željama, umjesto da bude duhovan i potčinjen i naklonjen Bogu.
„Zato što je tjelesan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava Božjem Zakonu, niti je u mogućnosti“ (Rimljanima 8:7).
„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i ostali“ (Efescima 2:3).
Čovjek (svjesni um, volja) je prirodno i instinktivno sebičan, okrenut ka sebi, ka zaštiti i zadovoljavanju sebe, i njegova vjera je slaba, zato što je pod uticajem tjelesne prirode koja je dominantnija u odnosu na umrtvljenu i oslabljenu duhovnu prirodu.
„A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota, besramnost, idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).
„Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, blud, krađe, ubistva, preljube, lakomstvo, zloba, prevara, besramnost, zavidno oko, hula, oholost, nerazumnost” (Marko 7:21-22).
Zbog tjelesne prirode čovjek ne može da ispuni standarde Božjeg carstva i zato je izgubljen
Padom u grijeh, tjelesna ili fizička raspadljiva priroda je postala snažnija u odnosu na umrtvljenu i oslabljenu duhovnu prirodu.
„Što je rođeno od tijela, tijelo je…“ (Jovan 3:6).
Raspadljivo ljudsko tijelo sa svojim prirodnim mehanizmima je postalo toliko snažno i dominantno u odnosu na ljudski duh, da čovjek više nije mogao da ima vjeru i duhovnost kojom bi ispunio standarde za život u Božjem carstvu, a to je savršena pravednost i savršena poslušnost Bogu.
„Jer ko god drži cijeli zakon, pa ipak zastrani u jednom, postao je odgovoran za sve“ (Jakov 2:10).
Osim toga, Adam i svi njegovi potomci, u paloj prirodi, kada bi bili prepušteni Sotoni da ih kuša u potpunosti bez Božje zaštite, njihova vjera bi poklekla – ne bi mogli da mu se odupru kroz savršenu pravednost i poslušnost Bogu, i zato je Sotona postao legitimni vladar Zemlje.
Zbog tjelesne prirode, ili još preciznije – zbog umrtvljenog i slabog duha, stari čovjek ne može zadovoljiti savršene standarde Božjeg carstva, i stoga je svaki čovjekov pokušaj da zadovolji te standarde uzaludan.
Tjelesna priroda je taj grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje
Čitava Biblija govori o čovjekovom spasenju od grijeha, i da je Isus Hrist postao čovjekov Spasitelj od grijeha.
„Rodiće sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on svoj narod spasti od grijeha njihovih” (Matej 1:21).
Šta je grijeh ustvari?
Najčešće se smatra da je grijeh činjenje grešnih djela kroz prestupanje Božjeg zakona. Ne negirajući i tu činjenicu u vezi grijeha, ipak Biblija je jasna da je grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje ustvari tjelesna ljudska priroda koja ga onemogućava da služi Bogu prema Božjim standardima i samim tim ne može biti spašen.
„Jer znamo da je zakon duhovan, A JA SAM TJELESAN, prodat u ROPSTVO GRIJEHU. Jer ne razumijem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A AKO ČINIM ONO ŠTO NE ŽELIM, SLAŽEM SE DA JE ZAKON DOBAR. Ali onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U MENI. Jer znam da u meni, to jest U MOM TIJELU, NE PREBIVA NIŠTA DOBRO. JER SAM SPOSOBAN DA ŽELIM DOBRO, ALI NE I DA ČINIM DOBRO. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U MENI. Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim dobro, U MENI JE ZLO. Po svom UNUTRAŠNJEM ČOVJEKU ZAISTA UŽIVAM U BOŽJEM ZAKONU, ali U SVOJIM UDOVIMA vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me ZAKONOM GRIJEHA KOJI JE U MOJIM UDOVIMA. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od TIJELA SMRTI OVE. Neka je hvala Bogu kroz Isusa Hrista, našeg Gospoda. Ja, dakle, UMOM ROBUJEM BOŽJEM ZAKONU, A TIJELOM ZAKONU GRIJEHA“ (Rimljanima 7:14-25).
Apostol Pavle je ovdje opisao nespašenog starog čovjeka koji je u umu svjestan Božjih standarda, svojevoljno želi da služi Bogu, ali je ograničen zbog tjelesne ljudske prirode koja ga nadjačava.
Spasenje kroz nesavršenu pravednost i poslušnost ne bi bilo realno ni pravedno, i to je suprotno Božjem karakteru pravednosti. Sotona i demoni, u najmanju ruku, bi prigovorili takvom spasenju.
Ono što je interesantno jeste da apostol Pavle, u Rimljanima 7:14-25, veoma jasno kaže da je grijeh ustvari tjelesna priroda:
- „Tjelesan, prodat u ropstvo grijehu“ (7:14)
- „Grijeh koji prebiva u meni“ (7:17.20)
- „U mom tijelu ne prebiva ništa dobro“ (7:18)
- „U meni je zlo“ (7:21)
- „Zakon grijeha u mojim udovima“ (7:23)
- „Tijelo smrti ove“ (7:24)
- „Tijelom robujem zakonu grijeha“ (7:25)
Dakle, grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje nije grijeh kao činjenje grešnih djela, već grijeh kao tjelesna ljudska priroda koja pouzrokuje činjenje grešnih djela.
A sama tjelesna ljudska priroda je prouzrokovana razdvajanjem od Božjeg Duha.
„…Tjelesni ljudi, koji nemaju Duha“ (Juda 1:19).
Čovjek se, nakon pada u grijeh, uslovno povezao sa Bogom kroz vjeru, ali to nije riješilo njegov problem sa tjelesnom prirodom ili još preciznije – nije riješilo njegov problem sa umrtvljenim i oslabljenim duhom, i zbog toga još uvijek nije bio spašen. Dakle, čovjeku treba novi lični duh, oživljeni i snažni duh koji je dominantniji od tjelesne prirode i koji zadovoljava standarde Božjeg carstva.
„Može li Etiopljanin promijeniti svoju kožu ili leopard svoje šare? Tako ni vi ne možete dobro činiti kad ste navikli zlo činiti“ (Jeremija 13:23).
Čovjek je vjerovao u obećanje da će biti spašen kada Bog kroz Hrista riješi njegov problem sa tjelesnom prirodom, odnosno problem sa umrtvljenim i oslabljenim duhom.
