Jedna od teorija koja se pojavljuje među onima koji vjeruju u istinu o Ocu i Sinu, odnosno da Bog nije Trojstvo, jeste da Bog ne ubija. Oni koji to zastupaju gotovo smatraju da je ovo najveće otkrivenje Božjeg karaktera, i posljednja poruka svijetu u tom smislu.
Teorija
Ova teorija ima svoje ime – „Božji karakter“, ali njen osnov je da Bog nikada lično ne oduzima život nijednom stvorenju jer je takvo djelo suprotno Njegovom karakteru. Oni koji to zastupaju kažu da je Bog ljubav i da stoga, prema njihovom razumijevanju ljubavi, ne može učiniti bilo kakvu bol, patnju, štetu ili nevolju svojim stvorenjima.
Prema toj teoriji, Bog dozvoljava drugima da ubiju (Sotoni ili ljudima), dozvoljava prirodnim silama da budu uzrok uništenja (voda, vatra i slično), ali On lično nikada nije izvršilac ili uzrok koji uklanja život.
Oni kažu da Bog, iako nije uzrok, prihvata odgovornost ili krivicu na sebe, i zato u Bibliji izgleda kao da je Bog taj koji ubija. Prema njihovim objašnjenjima, postoje takozvani idiomatski izrazi koji se koriste u Bibliji, a koji pokazuju da, na primjer, ako osoba nešto dozvoli, da to predstavlja isto kao da je osoba to i uradila. U tom smislu, tvrde oni, iz Biblije djeluje kao da Bog ubija i uništava, a ustvari On je samo dozvolio da se to desi.
Zastupnici teorije da Bog ne ubija vjeruju u sljedeći obrazac: čovjek čini zlo slobodnom voljom, Božji odgovor na to je Njegov gnjev koji izaziva Božje povlačenje, i onda stižu posljedice razdvajanja od Boga, ali ne posljedice od Boga, nego ili od Sotone ili od prirodnih sila i nepogoda.
Dakle, po njima, Bog nije uzročnik smrti i uništenja. Na osnovu svega, teorija da Bog ne ubija tvrdi da Bog nije izazvao potop u Nojevim danima kada je samo osmoro ljudi spašeno, da nije uništio Sodom i Gomor kada je samo Lotova porodica preživjela, da nije pobio prvence u Egiptu i uništio Faraonovu vojsku u Crvenom moru, da nije ubio Uzu, Koreja, Datana, Abirama… Božje naredbe Izraelcima da se izvrše direktna ubijanja neprijatelja, objašnjavaju oni, ustvari govore da je Bog preuzeo odgovornost za ta ubistva tako što ih je dozvolio. Oni kažu da je sva ta ubijanja i uništenja uradio ili Sotona ili prirodne sile, nakon što se Bog povukao. Dakle, objašnjenje je da bića koja se odluče pobuniti protiv Boga sama sebe stavljaju izvan Božjeg uticaja i zaštite i uništavaju se, bilo što će Sotona to uraditi ili na neki drugi način, prirodno. Čak i konačno uništenje grešnika na kraju se pokušava objasniti da neće biti izvršeno od Boga, nego prije kroz prirodne okolnosti.
Na kraju krajeva, kažu zastupnici teorije, Hrist nije nikoga ubio ili uništio, a On je došao da otkrije Božji karakter, što znači da ni Bog nikoga ne ubija ili uništava. Isto tako, kažu oni, ako je Bog dao zapovjest „ne ubij“, a zapovjesti su odraz Njegovog karaktera, onda On sam ne može djelovati protivno svojoj Riječi i karakteru.
Dakle, prema teoriji – Sotona je uništitelj (2. Mojsijeva 12:23, Jov 2:6-7, 1. Petrova 5:8, Luka 13:16, Jovan 8:44, Djela apostolska 10:38, 1. Korinćanima 10:10).
Bog je taj preuzima odgovornost ili krivicu za ubijanja i uništenja, iako On nije direktni izvršilac niti direktno odgovoran, i onda djeluje kao da je On izvršilac i odgovoran (2. Sauelova 24:1, 1. Dnevnika 21:1, 1. Samuelova 16:14, 1. Kraljevima 22:20-23).
Zapazimo sljedeće primjere koje zastupnici teorije da Bog ne ubija koriste da bi odbranili svoj stav.
„Gospod se ponovo razgnjevi na Izrael, i podstaknu Davida protiv njih govoreći: Idi prebroj Izrael i Judu“ (2. Samuelova 24:1).
„Sotona je ustao na Izrael i podstakao Davida da prebroji Izraelce“ (1. Dnevnika 21:1).
U pitanju je isti događaj opisan iz dva ugla, stim da na jednom mjestu stoji da je Gospod podstakao Davida, a na drugom da je to bio Sotona. Po svemu sudeći, ovo je hebrejski idiom gdje se kaže da osoba radi ono što ustvari dozvoljava. U ovom slučaju, Bog je dozvolio Sotoni da iskuša Davida.
Evo još jedan primjer koji koriste zastupnici teorije da Bog ne ubija i tiče se Saulove smrti. U Bibliji stoji da se Saul bacio na mač.
„Tada je Saul rekao sluzi koji mu je nosio oružje: Izvuci svoj mač i probodi me da ne dođu ti neobrezani, pa da me zlostavljaju. Ali sluga koji mu je nosio oružje to nije hteo, jer se veoma plašio. Zato je Saul uzeo mač i bacio se na njega“ (1. Dnevnika 10:4).
Nekoliko stihova dalje se kaže da ga je Bog ubio.
„Tako je Saul poginuo zbog svog prestupa koji je počinio protiv Gospoda, protiv Gospodnje riječi koje se nije držao, i zato što je pitao za savet ženu koja priziva duhove. On nije pitao Gospoda za savjet. Zato ga je on pogubio i predao kraljevstvo Davidu, Jesejevom sinu“ (1. Dnevnika 10:13-14).
Ovo su neki od primjera, kako zastupnici teorije kažu, gdje Bog preuzima odgovornost, a da nije On uzrok.
Nebiblijska teorija
Po mom mišljenju, teorija da Bog ne ubija je još jedna od teorija koja se zasniva na pretpostavkama koje se žele prilagoditi Bibliji tako što se koriste određeni tekstovi u prilog tome.
U Bibliji ne postoji ni jedan stih koji kaže da Bog ne ubija. Sa druge strane, postoji na desetine i desetine stihova koji govore da Bog, ne samo da je ubijao, već je naređivao drugima da ubijaju. Dakle, ova teorija nema direktnu podršku u Bibliji, nego se zasniva na tumačenjima tekstova koji se pokušavaju prilagoditi teoriji.
Kao i vjerovatno mnoge druge nebiblijske teorije, vjerujem da i ova ima elemente istine i biblijske tekstove koji idu u prilog, ali vjerujem da je netačna i pogrešna.
U pitanju je jedna od najsuptilnijih teorija sa kojima sam se suočio. Tiče se veoma osjetljivih tema kao što su Božja ljubav i Njegov odnos prema stvorenjima. Ovo učenje stvara moralnu dilemu da li nekad treba kazniti sopstveno dijete; ili čak da li po kući ubijati insekte, komarce, bubašvabe… Sve to je očigledno povezano sa ljudskim osjećanjima, i vjerujem da su ona jedan od faktora za prihvatanje ove teorije.
Slažem se sa određenim tezama ove teorije, a to je da Bog ponekad dozvoljava da se dese posljedice iako ih On nije prouzrokovao; da se neke posljedice dešavaju povlačenjem Božjeg prisustva; da u nekim slučajeva iza ubistava ili uništenja, kao direktni neposredni izvršioci stoje Sotona ili sile prirode; da Bog ponekad preuzima odgovornost za dešavanja koja nije prouzrokovao tako što je dozvolio da se dese, i u izvjesnom smislu djeluje kao da je On taj koji je to uradio.
Ove stvari postoje u Bibliji – ponekad, ali ne uvijek.
Ne slažem se da Bog nikada nije direktni ili indirektni izvršilac ili direktni ili indirektni nalogodavac ubijanja i uništenja. Ne slažem se da Bog nikada ne stoji iza ubijanja i uništenja, čak i ako ponekad neko drugi može biti direktni neposredni izvršilac, bilo Sotona ili sile prirode. Neki biblijski izvještaji su toliko jasni i nepogrešivi da ne postoji način da ih osoba, koja je poštena u čitanju, interpretira govoreći kako je Bog samo preuzeo odgovornost dok je neko drugi zapravo kriv. Po mom uvjerenju, ne možemo mnoštvo tekstova u Bibliji gdje Bog direktno naređuje ili prouzrokuje smrt tumačiti u skladu sa mnogo manjim brojem tekstovima koji govore da je ponekad drugačije. Naravno, takve Božje akcije su se uglavnom dešavale u Starom savezu, prije dolaska Isusa Hrista na Zemlju koji je uspostavio Božje duhovno carstvo na Zemlji.
Na primjer, zastupnici teorije da Bog ne ubija kažu da je Sotona ubio Uza. Biblija oko toga kaže sljedeće:
„Ali tada se Gospod razgnevio na Uzu i Bog ga je udario zbog nepoštovanja koje je pokazao, tako da je umro tamo, pored kovčega Boga“ (2. Samuelova 6:7).
Ovo je samo jedan od primjera koji, ako ga interpretiramo kao što to rade oni koji ne vjeruju da Bog ubija, od Biblije pravi knjigu koju uvijek moramo čitati drugačije nego što piše. Drugim riječima, ne mora biti onako kako piše čak iako se isto ponavlja na mnogo mjesta. Po mom mišljenju, to i jeste najviše zapanjujuće u ovoj teoriji – da moramo ignorisati direktne Božje objave u Bibliji i da ih trebamo tumačiti dajući im drugi kontekst, odnosno uklopiti u pretpostavku da Bog nikada ne ubija.
Proroci koji su zapisivali Božju Riječ su praktično bili u zabludi jer tada nijesu imali istinu o Božjem karakteru koji nikad ne ubija. Izgleda da kroz istoriju niko do nedavno, kada je „otkrivena“ ova teorija, nije poznavao Božji karakter.
Ko je onda inspirisao proroke kada su pisali o Božjem ubijanju ili uništavanju? Koliko se samo sumnje baca u Božju Riječ ako joj pristupamo na ovaj način. Tako se gubi povjerenje u Riječ; validnost Riječi, u odnosu na naše pretpostavke.
Tačno je da ubijanja i uništenja nijesu u skladu sa Božjim karakterom, ali je svijet pod grijehom, svijet leži u zlu; u pitanju su vanredne okolnosti koje su učinile i da se Sin Božji mora utjeloviti i umrijeti. Bog je apsolutna ljubav bez obzira na sve to. To je pogrešan koncept ljubavi po kojem ljubav nikada i ni pod koji okolnostima ne može oduzeti život. Vjerujem da Bog interveniše u skladu sa svojom ljubavlju, ali i u skladu sa mudrošću i proviđenjem, i da to nekada zahtijeva izazivanje smrti sve dok se velika borba potpuno ne završi.
Konačno, vjerujem da će Bog biti taj koji će na kraju biti uzrok uništenja zlih nepokajanih, bez obzira na metod koji će upotrijebiti.
Ne ubij
Zastupnici teorije da Bog ne ubija kažu da Bog ne može da djueluje suprotno svom zakonu koji kaže „ne ubij“ (šesta zapovjest), još ako se zna da je zakon otkrivanje Božjeg karaktera.
Zapazimo šta je Bog objavio Izraelcima odmah nakon što im je dao 10 zapovjesti:
„Ko udari čovjeka tako da ovaj umre, neka se pogubi“ (2. Mojsijeva 21:12).
„Ko prokune svog oca i svoju majku, neka se pogubi“ (2. Mojsijeva 21:17).
„Vračaru ne ostavljaj da živi“ (2. Mojsijeva 22:18).
„Svako ko legne sa životinjom neka se pogubi“ (2. Mojsijeva 22:19).
„Onaj ko prinosi žrtve bilo kom bogu osim Gospodu jedinom, neka se podubi“ (2. Mojsijeva 22:19).
Da li je Bog bio kontradiktoran kada Izraelcima prvo zapovjeđuje da ne ubijaju, a onda im odmah nakon toga daje nove zapovjesti kada je ubijanje dozvoljeno?
Za početak, šesta Božja zapovjest glasi na sljedeći način:
„Ne počini zločin ubistva“ (1. Mojsijeva 20:13).
Dakle, Bog je očigledno u šestoj zapovjesti mislio na ubistva sa predumišljajem, na namjerna i nepravedna ubistva… Bog očigledno nije mislio na pravedna djela oduzimanja života koja On čini ili dozvoljava, ili na sudska djela oduzimanja života, odnosno pogubljenja, ili na ubistva iz nehata.
Šta ustvari znači ubistvo?
Ubistvom se smatra svako ljudsko djelo koje za neposrednu posljedicu ima smrt drugog čovjeka. Možemo lično ubiti nekoga, možemo platiti nekoga da ubije nekoga, možemo nekome smjestiti ubistvo… U suštini nije važno kako, ali ako naš svjesni postupak rezultira smrću druge osobe, onda smo mi ti koji smo ubili tu osobu, mi smo odgovorni za ubistvo. To je i biblijski princip.
Znamo da je David tražio da se Urija Hetejin stavi u prve borbene redove da bi poginuo. Zapazimo kako se prorok Natan obratio Davidu; na način kao da je David neposredno ubio Uriju mačem.
„Zašto si onda prezreo Gospodnju riječ i učinio ono što je zlo u njegovim očima? Mačem si pogubio Uriju Hetejina, a njegovu ženu uzeo si za sebe. Ubio si ga mačem Amonovih sinova“ (2. Samuealova 12:9).
Očigledno da motiv određuje da li je nešto zločin ubistva ili nepravedno ubistvo koje Bog zabranjuje.
„I čuo sam anđela koji ima vlast nad vodama kako govori: Pravedan si Gospode koji jesi i koji si bio, i koji ćeš biti, jer si tako presudio. Jer oni nisu prolivali krv tvojih svetih slugu i proroka, pa si im dao da piju krv. To su i zaslužili” (Otkrivenje 16:5-6).
Brojni biblijski primjeri ubijanja i uništenja
Brojni jasni tekstovi u Bibliji kažu da Bog ne samo da je ubijao, već je naređivao ubistva ljudi.
„Ovako kaže Gospod nad vojskama: Pozvaću Amalika na odgovornost zbog onoga što je učinio Izraelu kada mu je stao na put dok je Izrael izlazio iz Egipta. Sada idi i napadni Amalika pa pogubi i njega i sve što ima; nemoj da mu se smiluješ, nego pobij muškarce i žene, decu i odojčad, goveda i ovce, kamile i magarce“ (1. Samuelova 15:2-3)
Ovde imamo jasne i nepogrešive izjave. Samuilo kaže Saulu, „ovako kaže Gospod.” Ko je bio to da je dao Samuelu tu poruku? Da li to bio Bog? Da li je to bio Sotona? Ko je izgovorio riječi Samuelu za koje je tvrdio da dolaze od Boga? Vjerujem da naredni tekstovi sve to objašnjavaju.
„Saul i narod poštedjeli su Agaga i najbolje ovce, najbolja goveda, ugojenu stoku, ovnove i sve što je bilo dobro, i nijesu htjeli da to unište. A sve što je bilo prezreno i odbačeno, to su pobili. Gospodnja riječ je došla Samuelu: Žao mi je što sam postavio Saula za kralja, jer se odvratio od mene i reči moje nije izvršio. To je Samuela ražalostilo i svu noć je vapio k Gospodu“ (1. Samuelova 15:9-11).
„Tada Samuel reče Saulu: Stani da ti kažem šta mi je noćas rekao Gospod. A on mu reče: Kaži. Samuel reče: Zar nisi postao poglavar Izraelovih plemena dok si bio mali u svojim očima? I zar te Gospod nije pomazao za kralja nad Izraelom? Zatim te je Gospod poslao na ovaj zadatak i rekao ti: Idi, i pobij grešnike, Amaličane, i bori se protiv njih dok ih ne istrebiš. Zašto onda nijesi poslušao Gospodnji glas, nego si pohlepno navalio na plijen i učinio ono što je zlo u Gospodnjim očima” (1. Samuelova 15:16-19).
Ako Bibliju interpretiramo samo kroz određene pretpostavke zastupnika teorije da Bog ne ubija, ili samo kroz određene tekstove gdje Bog preuzima odgovornost za neke događaje za koje nije odgovoran, onda se zaista gubi svaki smisao čitanja i razumijevanja Biblije kao jasne Božje Riječi. Onda moramo na mnogo mjesta u Bibliji kazati – nije tako kako piše, nego je drugačije.
„A zemlja se iskvarila u očima Božjim i napunila se nasiljem. Bog je pogledao zemlju i ona je bila iskvarena, jer je svako tijelo iskvarilo svoj put na zemlji. Posle toga, Bog je rekao Noju: Kraj svakom tijelu dođe pred lice moje, jer je zbog njih zemlja puna nasilja; i evo, uništiću ih zajedno sa zemljom“ (1. Mojsijeva 6:11-13).
Prema zastupnicima teorije da Bog ne ubija, ljudi su svovjevoljno bili zli i Bog je povukao svoju zaštitu, i onda su sile prirode učinile svoje i uništile svijet vodom. Čak i da uzmemo kao validno jedno takvo objašnjenje, u koje ja inače ne vjerujem, ko je onda taj koji je povukao zaštitu i dozvolio da svijet bude uništen?
Ko je uništio Sodom i Gomor? Ponovo sile prirode, ovaj put vatra? Ili Bog.
„Tada su oni ljudi rekli Lotu: Imaš li ovde još nekoga? Izvedi iz ovog mesta svoje zetove, sinove, kćeri i sve svoje koji su u gradu! Jer ćemo uništiti ovo mjesto, zato što se pred Gospodom protiv njih podigla velika vika, tako da nas je Gospod poslao da uništimo ovaj grad” (1. Mojsijeva 19:12-13).
„Tada je Gospod na Sodom i Gomor pustio kišu od sumpora i vatre od Gospoda, s nebesa. I tako je zatro te gradove, cijelu Jordansku dolinu, sve stanovnike tih gradova i sve biljke na toj zemlji“ (1. Mojsijeva 19:24-25).
Ljudi biraju sopstveni zli put i kada dođu do tačke da su se toliko izopačili da jednostavno nijesu sposobni da žive niti da se spasu, ili drugim riječima, kada prevrše mjeru u pobuni protiv Boga, tada Bog lično može da ukloni njihove živote, ili da naloži svojim anđelima ili ljudima da to urade. Ovo nikako ne dovodi u pitanje da li je Bog ljubav. Bog je suveren i ima autoritet i integritet da djeluje u skladu sa svojim pravednim sudovima. On je i neko ko voli ali i neko ko rješava stvari, neko ko upravlja stvarima u grijehom zaraženom prostoru.
Sljedeći tekst veoma jasno pokazuje da je Božja ideja i inicijativa bila da se pogubi čovjek koji je sakupljao drva u subotu.
„Jednom, kad su Izraelovi sinovi bili u pustinji, našli su nekog čovjeka kako skuplja drva u subotu. Oni koji su ga našli kako skuplja drva doveli su ga pred Mojsija i Arona i pred cio zbor. Stavili su ga pod stražu jer još nije bilo jasno rečeno šta treba da se učini s njim. Gospod je rekao Mojsiju: Taj čovjek neka se pogubi, neka ga cio zbor zaspe kamenjem izvan logora. Tako ga je cio zbor izveo izvan logora i zasuo ga kamenjem, i on je umro, kao što je Gospod uputio Mojsija“ (4. Mojsijeva 15:32-36).
Da li sljedeća izjava kaže da će Bog ubiti faraonovog prvenca, ili će ga ustvari ubiti Sotona, a Bog samo preuzima odgovornost?
„A ti reci faraonu: Ovako kaže Gospod: Izrael je moj sin, moj prvenac. Zato ti kažem: Pusti mog sina neka ide da mi služi. Ali ako ne budeš hteo da ga pustiš, ja ću ubiti tvog sina, tvog prvenca” (2. Mojsijeva 4:22-23).
Razmotrimo i uništenje Faraonove vojske u Crvenom moru. Neko je učinio čudo i otvorio more za Izraelove sinove. Ovo se dogodilo kada je Mojsije ispružio štap nad vodama. Ko je bio taj koji je otvorio more, zadržao vode i izbavio Izrael?
„Gospod tada reče Mojsiju: Zašto vapiš k meni? Reci Izraelovim sinovima da se spreme za polazak. A ti podigni svoj štap, ispruži ruku nad morem i razdvoji ga da Izraelovi sinovi prođu posred mora po suvom. …Mojsije je ispružio ruku nad morem, a Gospod je jakim istočnim vjetrom, koji je duvao cijelu noć, potiskivao more i pretvarao morsko dno u suvo tlo. I vode su se razdvojile. Na kraju su Izraelovi sinovi krenuli posred mora po suvom, dok su im vode stajale kao bedem s desne i lijeve strane“ (2. Mojsijeva 14:15-16.21-22).
Nešto kasnije Mojsije je ponovo ispružio svoj štap i vode su se spojile i uništile Faraonovu vojsku. Ko je spojio vode? Da li je to bio Bog ili je to bio Sotona?
„A Egipćani su pošli u potjeru, i svi faraonovi konji, njegova bojna kola i njegovi konjanici ušli su za njima posred mora. …Na kraju Gospod reče Mojsiju: Ispruži ruku nad morem da se vode vrate na Egipćane, na njihova bojna kola i na njihove konjanike. Mojsije je odmah ispružio ruku nad morem i pred jutro more se vratilo na svoje mjesto. Egipćani su bježali pred morem, ali Gospod ih je pobacao usred mora. Vode su se vraćale i na kraju su potopile bojna kola i konjanike, svu faraonovu vojsku koja je ušla u more za Izraelcima. Nije ostao nijedan od njih“ (2. Mojsijeva 14:23-28).
Ista osoba koja je zadržala vode je ista ona koja ih je i pustila, a to je bio Bog. Ako je Sotona taj koji je pustio vode uništavajući Faraonovu armiju, onda je to morao biti isti onaj koji je izveo Izraelce kroz Crveno more, zadržavajući vode. Ali ako je Bog bio taj koji je razdvojio vode i zadržao ih na mjestu, onda je sigurno On bio taj koji je oslobodio Izraelce i zbrisao Faraonovu vojsku.
„Kad te Gospod, tvoj Bog, na kraju dovede u zemlju u koju ideš da je zauzmeš, pred tobom će otjerati velike narode: Heteje, Gergeseje, Amoreje, Hanance, Ferezeje, Jeveje i Jevuseje, sedam naroda koji su veći i moćniji od tebe. Gospod, tvoj Bog, predaće ih tebi, a ti ih porazi i pobij ih. Ne sklapaj s njima savez i nemoj im se smilovati“ (5. Mojsijeva 7:1-2).
„A ti pobij sve narode koje ti daje Gospod, tvoj Bog. Neka ih tvoje oko ne žali. Nemoj služiti njihovim bogovima, jer bi ti to bila zamka“ (5. Mojsijeva 7:16).
„Ukloni zlo iz svoje sredine. To će čuti ostali i uplašiće se, pa više nikada neće činiti takvo zlo u tvojoj sredini. Neka tvoje oko ne žali: duša za dušu, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu“ (5. Mojsijeva 19:19-21).
Meni je nevjerovatno da se toliko jasne izjave iz Biblije podvedu pod kontekst da Bog ne ubija, odnosno da te izjave o Božjem ubijanju i uništavanju ustvari znače da Bog samo preuzima odgovornost, iako On nije uzrok.
Postoje brojni drugi primjeri koji pokazuju da je Bog taj koji stoji iza oduzimanja života.
„Ali, dogovorenog dana, Irod je obukao kraljevsko ruho, sjeo na sudsku stolicu i počeo im držati govor. A okupljeni narod je povikao: To je Božji glas, a ne ljudski! Tada ga je Gospodnji anđeo odmah udario, jer nije dao slavu Bogu, pa su ga izjeli crvi i tako je izdahnuo“ (Djela apostolska 12:21-23).
„Te iste noći Gospodnji anđeo je izašao i pobio sto osamdeset i pet hiljada ljudi u asirskom logoru. Kad su ljudi ustali rano ujutru, oko njih su bili sve sami leševi“ (2. Kraljevima 19:35).
