Ovo je čudno pitanje, ali postavljam ga zato što sam otkrio da teologija nekih ljudi zahtijeva od njih da ovo vjeruju. Zaista, preovladava ideja da je glavni razlog zašto je Hrist morao doći i umrijeti – da bi podržao valjanost zakona, a u cilju ispunjenja kazne koju traži zakon. Drugim riječima, da je Hristova žrtva bila orijentisana na zakon.
Ali kao što sam više puta govorio, Hrist nije umro zbog zakona. Isus je došao da brani Božju pravednost i Božje ime i Božju vladavinu, a ne da daje stav o setu osnovnih pravila. Ovo je izobličenje istine i dovodi do izopačenja jevanđelja. Zbog toga se istina mora ponoviti uprkos bijesnom protivljenju koje se uvijek pojavi kada naglasimo da je riječ o Hristu, a ne o zakonu.
Zakon nikada nije bio problem. Ova ideja koja zakon stavlja u središte proizlazi iz zablude da je osnovno pitanje od početka bilo – prekršen zakon. Ideja je da je zakon centralna stvarnost u univerzumu, i kada je prekršen, svi napori u univerzumu morali su se uložiti u njegovo veličanje i popravljanje štete nanijete zakonu. Ovo je pogrešna paradigma, ali to je prevladavajući okvir koji je temelj vjere mnogih i čini osnovu ozbiljnih lažnih ideja.
Pitanje od početka nije bio prekršeni zakon, već narušeni odnos, to je ono što treba popraviti. Božja djeca su se okrenula protiv Njega, odbacila Ga i On je morao da nađe način da popravi razdvojenost koja je realno postojala.
Zakon je bio samo sredstvo da se pokaže da postoji problem, bio je samo način otkrivanja da nešto nije u redu sa odnosom. Prekršeni zakon nije bio uzrok prekinute veze i taj narušeni odnos nije mogao da se popravi nikakvim planom koji bi se usredsredio na zakon. To se lako razumije kada shvatimo da su Adam i Eva, prije nego što su uzeli plod, prije svega prestali vjerovati Bogu. Odnos ljubavi i povjerenja razbio se u njihovim umovima i dušama. Prekršeni zakon je samo demonstracija onoga što se već dogodilo.
Ako je problem bio prekršen zakon, to je bilo lako popraviti. Sve što je Bog trebao da uradi je da zamijeni plod i upozori Adama i Evu da ga više nikada ne dodiruju – i jednostavno – problem riješen. Ali znamo da nije bilo tako jednostavno jer zakon nije bio problem, već je to bio poremećen odnos.
Da su Adam i Eva odlučili da uzmu voće, ali baš kada su se spremali da ga zagrizu, pojavio se Bog i oni se predomislili, da li bi postojao problem? Zar pitanje grijeha ne bi bilo suštinsko pitanje upravo u tom trenutku kada bi u svom umu i srcu oni prestali vjerovati Bogu? Odgovor je očigledan; mnogo prije nego što je jedna osoba izdala drugu, u njenom srcu je već počeo zli stav koji vodi ka izdaji. Akcije su samo plod onoga što se već dogodilo u srcu osobe. Isto je bilo i s Adamom i Evom. Čin uzimanja plodova, čime je prekršeno pravilo, bio je sitno pitanje, ali realno užasna stvar je bilo nepovjerenje prema Bogu koje se pojavilo u njihovim srcima.
Ipak, naša religija je stvari okrenula naglavačke i stavila zakon u središte svega, tako da je čak i Isus došao da podrži zakon u našoj misli. Na osnovu toga, mi dalje smatramo da se osnovno pitanje usredsređuje na čovjeka i čovjekovu sposobnost da drži zakon, a ne na Božju veliku ljubav i žrtvu u stvaranju načina da se narušeni odnos popravi. Taj način je bio da se Bog i čovek ponovo ujedine u osobi Božjeg Sina i da nas usvoji u svoju porodicu dajući nam svoj život. Nikakav način pomirenja ne može biti potpuniji i savršeniji od ovoga. Postati dio porodice je najveći oblik pomirenja koji ikada može da postoji.
Nikad se nije ni radilo o zakonu.
Tačno je da je u tipskom sistemu Starog saveza usklađenost sa deset pravila predstavljala pravednost, ali trebali bismo shvatiti da je to bio samo prikaz-slika. U Novom savezu poštovanje deset pravila uopšte nije pravednost, već je samo demonstracija osnovnog morala koji koristi većina religioznih ljudi. Pravednost Novog saveza je realna činjenica da Bog živi unutar svog naroda i ispoljava svoj vlastiti slavni život u njima, u demonstraciji daleko većoj od bilo čega što zahtijeva deset zapovjesti.
Sada živimo u skladu sa zakonom, ali ovo je samo jedan sporedni plod novog identiteta koji sada posjedujemo. Ono što nam je dato je Božanski identitet, tako da sada djelujemo kao što Bog deluje, kao sinovi živoga Boga.
Ako se držimo zakona, to je zato što se Bog drži zakona. Pa ipak, apsurdno je reći da se Bog drži zakona, jer to sugeriše da je Bog odgovoran zakonu i da ga se On mora pridržavati.
Znamo da je Bog autor i Gospodar zakona i da je zakon jednostavno ograničen izraz onoga što je Bog. Zakon je u skladu sa Bogom, Bog se ne uklapa u zakon. Bog je stvarnost dok je zakon ograničeni izraz stvarnosti. Original se ne pridržava sopstvenog izraza, već je obrnuto. Isto je i sa onima koji dijele život Božji u Hristu.
Ovo je Novi savez između Boga i njegovog naroda.
