Podgorica, Crna Gora
www.hriscanskamreza.net
info@hriscanskamreza.net
zdravkovucinic@yahoo.com

Da li je Hrist umro prvom ili drugom smrću?

Najvažniji događaj u Božjem planu spasenja jeste smrt našeg Gospoda Isusa Hrista.

Smrt je prestanak života. U Bibliji postoji termin „druga smrt“, što znači da postoji i prva smrt iako se nigdje ne pominje kao takva. Postavlja se pitanje kojom smrću je Hrist umro? Ili kojom smrću mi umiremo? U čemu je razlika između prve i druge smrti?

Oni koji vjeruju da je Hrist umro drugom smrću kažu da je druga smrt konačna smrt, a to znači kazna za grijehe, i da je Hrist morao da umre drugom smrću da bi umjesto nas platio kaznu za grijehe kako bi nama bili oprošteni grijesi. Na taj način, kako oni kažu, vjerom u Hrista nama su oprošteni grijesi i oslobođeni smo smrtne kazne koja je druga smrt, i jednog dana ćemo vaskrsnuti na vječni život (neki vjeruju da žive i nakon smrti, u raju ili paklu, zavisno da li su vjerovali u Hrista ili ne).

Šta Biblija zaista kaže o svemu ovome?

 

Smrt – kazna za grijeh ili posljedica grijeha?

„Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: Sa svakog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti“ (1. Mojsijeva 2:16-17).

Da li je Bog ovdje zaprijetio Adamu da će ga ubiti ako bude naposlušan, ili mu je objavio šta je prirodan slijed događaja? U tom smislu, da li je smrt kazna ili posljedica neposlušnosti? Da li je smrt pravni ishod grijeha, odnosno odbacivanja Boga, gdje Bog mora da vam oduzme život, ili je smrt prirodni ishod grijeha gdje vam Bog ne oduzima život nego prirodno umirete?

Grijeh je prouzrokovao teške posljedice za prve ljude Adama i Evu, ali sada ćemo vidjeti da li su to bile pravne ili prirodne posljedice.

„Tada su im se otvorile oči i SHVATILI SU DA SU GOLI. Zato su spleli smokvino lišće i napravili sebi pokrivala za bedra. I čuli su glas Gospoda Boga, koji je išao vrtom za dnevnog pove-tarca, pa su se čovjek i njegova žena SAKRILI od lica Gospoda Boga među drvećem u vrtu. Gospod Bog je dozivao čovjeka riječima: Gdje si? Čovjek je na kraju odgovorio: Čuo sam tvoj glas u vrtu, ali sam se UPLAŠIO jer sam go pa sam se zato sakrio…“  (1. Mojsijeva 3:7-10).

„Tada on upita: Ko ti je kazao da si go? Da nijesi jeo s drveta s kog sam ti dao uput da ne jedeš? Čovjek odgovori: ŽENA KOJU SI MI DAO DA BUDE UZ MENE, ONA MI JE DALA PLOD S DRVETA PA SAM GA JEO. Tada Gospod Bog upita ženu: Šta si to uradila? A žena odgovori: ZMIJA ME JE PREVARILA PA SAM JELA” (1. Mojsijeva 3:12-13).

„U znoju svog lica ješćeš hljeb dok se ne vratiš u zemlju, od koje si i uzet. JER SI PRAH I U PRAH ĆEŠ SE VRATITI“ (1. Mojsijeva 3:19).

Iz ovih izvještaja vidimo koje su lančane posljedice pada u grijeh Adama i Eve:

  • ostali su bez Božjeg Duha (ostali su bez svijetle odjeće Božje slave koja ih je zaokruživala, a to je Božji Duh)
  • sakrili su se i uplašili od Boga (pobjegli su od Boga)
  • postali su sebični (počeli su da se izgovaraju za grijeh i da prebacuju odgovornost na drugog)
  • postali su smrtni (vratiće se u prah)

Kada su Adam i Eva slobodnom voljom odbacili Boga, došlo je do razdvajanja od Boga. Razdvojenost od Boga je stanje kada Božji Duh razdvojen od čovjekovog duha (Rimljanima 3:23, 8:9, Juda 1:19).

Kako je Bog izvor i duhovnog i fizičkog života, bez Boga ni jedno stvorenje, ne samo što ne može fizički da egzistira, nego je i duhovno mrtvo, odnosno ne može imati dobrotu, ljubav, pravednost, svetost, milost…, jer je Bog izvor svega toga (Djela apostolska 17:28, Matej 19:17, Marko 10:18).

Adam i Eva su razdvajanjem od Božjeg Duha prirodno postali uplašeni od Boga, grešni i smrtni. Njihova fizička priroda, odnosno tijelo, je prirodno postalo propadljivo i smrtno. Njihova duhovna priroda, odnosno duh, je prirodno postao umrtvljen. Oni više nijesu mogli da ispoljavaju savršenstvo koje su imali dok su bili povezani sa Bogom, izvorom fizičkog i duhovnog života, i zato su počeli da se boje Boga i ponašaju grešno što će na kraju rezultirati i njihovom fizičkom smrću.

 

Grešnost i smrtnost ljudske prirode je nasleđe svakog čovjeka

Posljedice koje su Adam i Eva pretrpjeli zbog odbacivanja Boga odredile su sudbinu cijelog čovječanstva, jer su svi ljudi njihovi potomci.

„I učinio je (Bog) da od jedne krvi sav rod čovječiji živi po svemu licu zemaljskom…“ (Djela apostolska 17:26).  

Svi ljudi su od Adama i Eve naslijedili grešnost i smrtnost.

„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili. Jer do zakona je grijeh bio u svijetu, ali grijeh se ne uračunava kada nema zakona. Ipak, smrt je od Adama do Mojsija vladala i nad onima koji nijesu počinili grijeh sličan prestupu kakav je počinio Adam, koji je tip onoga koji je imao da dođe“ (Rimljanima 5:12-14).

Analizirajmo kratko prvi dio teksta, Rimljanima 5:12.

  • kroz jednog čovjeka, Adama, grijeh je ušao u svijet
  • preko grijeha je ušla smrt
  • smrt se proširila na sve ljude jer su svi sagriješili

Da li su ljudi smrtni zato što su lično počinili grijeh u jednom trenutku života, da su zbog toga postali krivi i da je kazna smrt, ili su smrtni zato što su od Adama naslijedili grijeh, odnosno grešnu tjelesnu prirodu koja je smrtna?

Kao što piše u Rimljanima 5:13-14, do davanja Zakona, a to je bilo na planini Sinaj u vrijeme Mojsija, grijeh je postojao i smrt je vladala nad ljudima, ali Bog ljudima nije uračunavao grijeh, odnosno nije ih krivio za grijeh, što znači da smrt ne može biti kazna za grijeh. I mala djeca umiru iako nijesu počinila svjesni grijeh. Smrt je posljedica Adamovog grijeha i to je nasleđe svih ljudi.

„Jer kao što u Adamu svi umiru…“ (1. Korinćanima 15:22).

Adamovi potomci, a to su svi ljudi, naslijedili su posljedice Adamovog grijeha – grešnu tjelesnu prirodu koja je smrtna.

„Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude… Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog… Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude došla osuda… Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici…“ (Rimljanima 5:16-19).

„…Ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od tijela smrti ove“ (Rimljanima 7:23-24).

„Što je rođeno od tijela, tijelo je…“ (Jovan 3:6).

„Gle, u iskvarenosti sam rođen, u grijehu me je začela majka moja“ (Psalmi 51:5).

Posljedica grijeha, odnosno razdvajanja od Boga, nije samo grešnost-tjelesnost ljudske prirode, nego i prestanak postojanja – smrt zauvijek ili vječna smrt.

„Jer plata grijeha je smrt, a Božji blagodatni dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda” (Rimljanima 6:23).

Dakle, smrt kojom svi umiremo nije kazna za grijeh nego posljedica grijeha Adama i Eve, a što je postalo nasleđe svih njihovih potomaka.

Bog je iz ljubavi prema čovjeku obezbijedio Spasitelja, svog Sina Isusa Hrista, i preko Hrista obezbijedio vaskrsenje iz mrtvih, što znači da oni koji prihvate Hrista neće umrijeti zauvijek što je prirodna posljedica grijeha, nego će vaskrsnuti iz mrtvih.

„Ali činjenica je da je Hrist ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli. Jer pošto je smrt došla kroz čovjeka, i vaskrsenje mrtvih dolazi kroz čovjeka“ (1. Korinćanima 15:20-21).

 

Šta je druga smrt?

U Bibliji se na četiri mjesta, konkretno u knjizi Otkrivenje, pominje druga smrt.

„Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori zajednicama: Onome ko pobijedi, druga smrt neće naškoditi“ (Otkrivenje 2:11).

„Srećan je i svet svako ko ima udio u prvom vaskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi sveštenici i vladaće s njim hiljadu godina“ (Otkrivenje 20:6).

A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14).

A strašljivci, bezvjerni, izopačeni, ubice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivci završiće u jezeru koje gori ognjem i sumporom, koje je druga smrt.” (Otkrivenje 21:8)

U zadnja dva teksta se konkretno kaže šta je druga smrt – druga smrt je ognjeno jezero.1.

Možda bi smo mogli pretpostaviti da je ognjeno jezero vatra u kojoj će na kraju biti uništeni zli, oni koji nijesu prihvatili spasenje koje je Bog obezbijedio kroz Hrista, ili možda da je u pitanju “pakao” u kojem će se grešnici mučiti, zavisno od toga šta vjerujemo ili šta smo naučeni da vjerujemo. Sljedeći stih se koristi u prilog jednog od ovih vjerovanja:

„I vidio sam kako su napredovali širom zemlje i okružili logor svetih i voljeni grad. Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih. A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se već nalaze i zvijer i lažni prorok. I biće mučeni dan i noć, u vjekove vjekova“ (Otkrivenje 20:9-10).

Pošto ne pripadam onima koji vjeruju u pakao, već vjerujem da će na kraju zli biti uništeni vatrom, sada ćemo razmotriti da li je ova vatra koja će sići sa Neba ustvari to ognjeno jezero koje je druga smrt.

A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14)

Smrt je prestanak života, a had je grob. Kako je onda moguće da smrt i grob budu bačeni u ognjeno jezero kada to nijesu fizičke stvari, ili stvari koje se mogu opipati i baciti. Dakle, smrt i grob ne mogu biti uništeni vatrom.

Knjiga Otkrivenje je pisana simboličkim jezikom koji treba rastumačiti.

Šta onda Bog misli kada kaže da su smrt i grob bačeni u ognjeno jezero?

Bog na taj način kaže da su smrt i grob tada prestali da postoje. Smrt i grob nikada više neće postojati. Drugim riječima, ognjeno jezero je simbolični izraz koji se upotrebljava da opiše stanje u kojem stvari više ne postoje. Ognjeno jezero simboličkim jezikom označava prestanak postojanja.

Istina je da će vatra sići od Boga sa Neba da uništi nepokajane zle, ali ta vatra nije ognjeno jezero u kojem će završiti smrt i grob. Vatra koja guta nepokajane zle je realna, dok je “ognjeno jezero” simbolika koja opisuje stanje. Dakle, vatra zaista dolazi od Boga sa Neba i uništava nepokajane zle, i kada budu uništeni za njih se kaže da su bačeni u ognjeno jezero zato što tada prestaju da postoje.

Pročitajmo tekst iz Otkrivenja koji, vjerujem, potvrđuje da ognjeno jezero predstavlja simbolični izraz koji opisuje kraj postojanja, i da nije u pitanju vatra koja dolazi sa Neba.

I zvijer je bila uhvaćena, a s njom i lažni prorok koji je pred njom činio čudesne znakove, kojima je zavodio one što su primili žig zvjeri i one što su se klanjali njenom liku. OBOJE SU BILI ŽIVI BAČENI U OGNJENO JEZERO KOJE GORI SUMPOROM. A ostali su bili pobijeni mačem što je izlazio iz usta onoga koji sjedi na konju“ (Otkrivenje 19:20-21)

Ovdje se govori o Hristovom drugom dolasku (Otkrivenje 19:11-21), i da će u to vrijeme zvijer i lažni prorok biti bačeni u ognjeno jezero. Dakle, 1000 godina prije nego što vatra siđe od Boga sa Neba da uništi nepokajane zle (Otkrivenje 20:7.9-10), ognjeno jezero već postoji, ali to ustvari znači prestanak postojanja zvjeri i lažnog proroka.

U nastavku piše da će “ostali biti pobijeni mačem što je izlazio iz usta onoga koji sjedi na konju”, što znači da oni nijesu bačeni u ognjeno jezero isto kada i zvjer i lažni prorok, a to je zato što oni tada neće prestati da postoje jer im slijedi vaskrsenje nakon 1000 godina kada će primiti presudu i konačno biti uništeni vatrom, i tek tada će prestati da postoje.

Nakon 1000 godina kada vatra siđe sa Neba i kada Sotona bude bačen u ognjeno jezero, piše da će biti bačen u ognjeno jezero gdje se već nalaze zvijer i lažni prorok, što znači da vatra sa Neba i ognjeno jezero nijesu ista stvar.

I vidio sam kako su napredovali širom zemlje i okružili logor svetih i voljeni grad. Ali VATRA JE SIŠLA OD BOGA S NEBA I POJELA IH. A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen U OGNJENO I SUMPORNO JEZERO, GDJE SE VEĆ NALAZE I ZVIJER I LAŽNI PROROK. I biće mučeni dan i noć, u vjekove vjekova“ (Otkrivenje 20:9-10).

Radi se o tome da su zvjer i lažni prorok prestali da postoje Hristovim drugim dolaskom, a ne da se nalaze u nekom jezeru od vatre, isto kao što će Sotona 1000 godina kasnije, kada Bog spusti vatru sa Neba, prestati da postoji kao što su 1000 godina ranije prestali da postoje zvijer i lažni prorok. Suština je da svi oni, zajedno sa nepokajanima, završavaju u ognjeno jezero, što je simbolični izraz za prestanak postojanja.

Zaista je istina da će zvijer i lažni prorok, kao organizacije, prestati da postoje prilikom Hristovog drugog dolaska, ali će nakon 1000 godina Sotona, demoni i nepokajani zli, uključujući i pojedince koji su pripadali organizacijama koje čine zvijer i lažnog proroka, biti vraćeni u život da prime konačnu presudu i budu konačno uništeni. Međutim, organizacije nazvane zvijer i lažni prorok kao takve nikada više neće biti vraćene, jer prestaju da postoje kao takve prilikom Hristovog drugog dolaska, i zato je za njih tada rečeno da su u ognjenom jezeru, što je 1000 godina ranije od trenutka kada Bog spušta vatru sa Neba.

Vatra koja će na kraju uništiti sve zle na Zemlji moguće da će izazvati prizor sličan ognjenom jezeru, ili, drugim riječima, koncetraciju razbuktale vatre, ali u Otkrivenju izraz “ognjeno jezero” označava prestanak postojanja.

 

Hristova smrt nije druga smrt

Ako je druga smrt prestanak postojanja, onda Hrist nije umro drugom smrću. To je upravo ono što ja vjerujem da je biblijska istina.

Nema nikakvog smisla tvrditi da je Hrist umro drugom smrću, ali pošto je bio pravedan onda Ga je Bog vaskrsnuo iz druge smrti. To je samo po sebi kontradiktorno, jer je druga smrt prestanak postojanja; iz druge smrti nema povratka.

Druga smrt je konačna smrt predviđena za Sotonu, demone i one koji su odbacili Hrista – za nepokajane zle, i zato Hrist nije umro drugom smrću, jer je to konačna smrt iz koje nema povratka. Hrist je umro smrću koja je posljedica grijeha Adama i Eve i koja je postala nasleđe svih ljudi kroz smrtnu ljudsku prirodu, a to je takozvana prva smrt.

Drugom smrću ne umiru svi ljudi, nego samo nepokajani zli koji će na kraju prestati da postoje zajedno sa Sotonom i demonima. Za drugu smrt ljudi su sami krivi ili odgovorni, odnosno to je njihov svjesni izbor tokom života, i oni stoga ne mogu biti spašeni jer su tako izabrali. Za prvu smrt ljudi nijesu krivi i odgovorni, nego su naslijedili smrtnu ljudsku prirodu od Adama, i oni mogu biti spašeni.

Hrist je na krstu Golgote došao u položaj u koji je Adam doveo čovječanstvo, a to je razdvojenost od Boga, da bi za nas i umjesto nas preokrenuo naslijeđene posljedice, odnosno obezbijedio spasenje. Razdvojenost od Boga je kod čovjeka prouzrokovala grešnost ili tjelesnost ljudske prirode i na kraju smrt. Kada je Hrist došao u položaj razdvojenosti od Boga trebalo je da, ili kao Adam postane grešan-tjelesan, ili da ostane vjeran Bogu. Hrist je ostao vjeran Bogu do smrti i tako za nas i umjesto nas potčinio grešnu-tjelesnu prirodu koja nastaje kao posljedica razdvajanja od Boga.

„…Znajući ovo, DA JE NAŠ STARI ČOVEK BIO RAZAPET ZAJEDNO S NJIM, KAKO BI SE NAŠE GREŠNO TIJELO ONEMOGUĆILO, da više ni u kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro, oslobođen je grijeha“ (Rimljanima 6:6-7).

 „Jer SMRĆU KOJOM JE UMRO, UMRO JE GRIJEHU JEDANPUT, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, SMATRAJTE SEBE ZAISTA MRTVIMA GRIJEHU, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rimljanima 6:10-11).

„Jer ono što je zakonu bilo nemoguće, u čemu je bio slab zbog tijela, to je Bog učinio, POSLAVŠI SVOG SINA U OBLIČJU GREŠNOG TIJELA, i što se tiče grijeha OSUDIO GRIJEH U TIJELU, da bi se PRAVEDNI ZAHTJEVI ZAKONA MOGLI ISPUNITI U NAMA, koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu“ (Rimljanima 8:3-4).

Oni koji prime Hristov Duh, primaju život u kome je grešna-tjelesna priroda obesnažena do smrti, i tako postaju osposobljeni za vječnost.

„Stoga sada nikakva osuđenja nema za one koji su u Hristu Isusu, koji ne hode po tijelu, nego po Duhu. JER ZAKON DUHA ŽIVOTA U HRISTU ISUSU OSLOBODIO ME JE ZAKONA GRIJEHA I SMRTI“ (Rimljanima 8:1-2).

Oni koji su Hristovi će vaskrsnuti iz mrtvih kao što je i Hrist vaskrsnuo iz mrtvih.

„Ali činjenica je da je Hrist ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli. Jer pošto je smrt došla kroz čovjeka, i vaskrsenje mrtvih dolazi kroz čovjeka“ (1. Korinćanima 15:20-21).

Hrist je, dakle, umro našom smrću i onda je vaskrsnuo iz te smrti, obezbijedivši naše vaskrsenje iz te iste smrti. Oni koji su Hristovi, a umrli su, vaskrsnuće prilikom Njegovog drugog dolaska, i to Biblija zove prvo vaskrsenje. Oni koji su odbacili Hrista oni će biti vakrsnuti nakon 1000 godina da bi primili konačnu presudu i tom prilikom biće uništeni zajedno sa Sotonom i demonima, i to je druga smrt – konačna smrt iz koje nema povratka.

„Oni su oživjeli i vladali s Hristom hiljadu godina. Ostali mrtvi nijesu oživjeli dok se nije navršilo hiljadu godina. To je prvo vaskrsenje. Srećan je i svet svako ko ima udio u prvom vaskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi sveštenici i vladaće s njim hiljadu godina. A kad se navrši hiljadu godina, Sotona će biti pušten iz svoje tamnice,  pa će izaći da zavodi narode na četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, da ih sakupi za rat. A biće ih kao morskog pijeska. I vidio sam kako su napredovali širom zemlje i okružili logor svetih i voljeni grad. Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih. A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se već nalaze i zvijer i lažni prorok. I biće mučeni dan i noć, u vjekove vjekova“ (Otkrivenje 20:4-10).

 

Hrist ima ključeve od prve, a ne od druge smrti

„Živ sam, bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada“ (Otkrivenje 1:18)

Hrist ovdje jasno ukazuje na svoje iskustvo smrti, ali kaže da je sada živ i da ima ključeve od smrti i groba.

Kako je On dobio ove ključeve?

Hrist ima ključeve od smrti i groba samo zato što je i sam bio zatočenik smrti i groba i uspio je da se oslobodi njihove sile zato što je bio pravedan do smrti, i onda Ga je Bog pravedno vaskrsnuo iz groba. Hrist će jednog dana upotrijebiti ove ključeve, a to je autoritet i sila, da oslobodi sve Njegove vjerne koji su sada zatočenici smrti i groba.

Hrist neće bilo koga osloboditi od druge smrti, što znači da On ima ključeve od prve smrti, od smrti kojom svi umiremo, od smrti kojom je On umro i koju je pobijedio, od smrti koja je posljedica grijeha prvog čovjeka Adama.

Ostavši vjeran Bogu do smrti, Bog je zasluženo vaskrsnuo Hrista i tako je Hrist pobijedio grijeh i smrt koja je posljedica grijeha, upravo tu smrt kojom mi umiremo i kojom je On umro. Oni koji prime Hristov Duh su pobjednici nad grijehom, a samim tim i nad smrću koja je posljedica grijeha, i imaju zagarantovano vaskrsenje iz mrtvih.

„Ali činjenica je da je Hrist ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli. Jer pošto je smrt došla kroz čovjeka, i vaskrsenje mrtvih dolazi kroz čovjeka“ (1. Korinćanima 15:20-21).

 

Hristova smrt ima jednu zajedničku stvar sa drugom smrću

Iako Hrist nije umro drugom smrću, konačnom smrću koja je prestanak postojanja, Njegova smrt ima jednu zajedničku stvar sa onima koji će umrijeti drugom smrću, a to je ostavljenost od Boga.

„Onoga koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima 5:21).

„Hrist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet je svako ko je obješen na drvo…“ (Galatima 3:13).

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46).

Oni koji će umrijeti drugom smrću su zauvijek ostavljeni od Boga jer nijesu željeli da se spasu, odbacili su spasenje, i oni će zauvijek prestati da postoje. Hrist je na krstu ostavljen od Boga, ali ne zauvijek.

Hrist je kao Spasitelj trebalo da dođe u položaj grešnika i obezbijedi spasenje od grijeha, i to se desilo na krstu kada Ga je Bog ostavio. Razdvajanje Oca i Sina nije bilo zauvijek, nego samo na krstu, privremeno, da bi Sin nadjačao grijeh kroz vjernost Bogu do smrti i time osigurao vaskrsenje iz mrtvih.

Iako Hristovo razdvajanje od Boga nije bilo zauvijek, Hrist je doživio takvu duševnu agoniju koju u tom smislu neće doživjeti ni oni koji će jednog dana umrijeti zauvijek.2. Hrist je volio Boga i nije želio da se razdvaja od Boga, dok Sotona, demoni i nepokajani zli ne žele Boga, i zato je Hristova smrt bila bolnija, iako su i Hristova smrt i druga smrt karakteristične po odsustvu Boga.

Sa Hristove tačke gledišta, kada Ga je Bog ostavio, Njegova smrt je trebala biti vječna jer Ga je Bog tretirao kao što je Adama trebalo da tretira – da Ga ostavi da umre zauvijek. Hrist je i pored toga ostao vjeran Bogu do smrti i zato Ga je Bog vaskrsnuo. Hrist je na ovaj način, tokom umiranja na Golgoti, “okusio” šta znači vječna smrt ili prestanak postojanja, jer je pristao i na takav scenario ostavši vjeran Bogu do smrti. U tom smislu, možda bi se moglo reći da je Hristova smrt bila ekvivalent drugoj smrti prema patnji koju je doživio, ali ne i stvarno druga smrt koja je prestanak postojanja.

Print Friendly, PDF & Email

Reference   [ + ]

1.Za više informacija pogledati Dejvid Klejton: Kojom smrću je Isus umro
2.Za više informacija pogledati Zdravko Vučinić: Slučaj Golgota – odbačeno i slomljeno srce