Da li je to lično Isus?

Manchester, Jamaica
www.restorationministry.com
vidclay@gmail.com

U zajednici (pokretu) onih koji vjeruju u jednog istinitog Boga (koji ne vjeruju u Trojstvo) pojavljuje se koncept Božjeg Duha za koji vjerujem da je lažan, suprotan Svetom pismu, i suprotan jevanđelju – u stvari, vjerujem da je to izuzetno opasno učenje. Ovaj koncept je nastao dijelom zato što su neki od nas željni da dokažu da Duh Božji nije odvojena, nezavisna osoba od Hrista i Oca. Međutim, ona se u velikoj mjeri zasniva i na pretjeranom naglašavanju izjava Elen Vajt i na ignorisanju nekih veoma jasnih biblijskih dokaza.

Postoje različite varijacije ovog učenja, u zavisnosti od toga sa kim razgovarate, ali glavni fokus ovog vjerovanja je odbacivanje ideje da Bog i Isus žive u hrišćanima doslovno. Dozvolite mi da objasnim šta mislim sa ovom rečju, “doslovno”.

Ne mislim fizički
Ne mislim u tjelesnom obliku
Ali mislim da Bog osoba, i Isus osoba, zapravo žive u hrišćaninu.
To znači da ja razumijem da biti osoba, ne znači nužno da mora postojati fizičko tijelo ili tjelesni oblik. Mora postojati tijelo za osobu da bude prisutno u FIZIČKOM SVIJETU, ali kada govorimo o Bogu, drsko je ograničiti ga na sposobnosti ljudskih bića.

Bog je sveprisutan

Postoji nekoliko biblijskih izjava u vezi Božje prirode koje olakšavaju prikazivanje ove istine, čak i ako je ne možemo savršeno razumjeti.

“Može li se čovek sakriti na skrovito mjesto, a da ga ja ne vidim?”, govori Gospod. „Zar ja ne obuhvatam i nebesa i zemlju?”, govori Gospod.” (Jeremija 23:24)

“Ali da li će Bog zaista prebivati na zemlji? Gle, ni nebesa ni nebo nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, a kamoli ovaj dom koji sam sagradio!” (1. Kraljevima 8:27)

Jedna od tačaka debate koje imam sa onima koji odbacuju ovu realnost je da su uspostavili određene ograničene ideje o Bogu, i urezali su ove ideje u kamen. Na primjer, oni će izjaviti da, pošto je On osoba, Bog mora biti ograničen na jednu lokaciju, da ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme. Neki od njih će takođe insistirati da, budući da je Bog osoba, on mora postojati u tjelesnom obliku i da bez te tjelesne forme ne može biti osoba. Ovi ljudi stoga odbacuju ideju da Bog može biti na nebu dok istovremeno živi u hrišćaninu. Oni će reći da su Njegove osobine u hrišćaninu, neki od Njegovih kvaliteta i sposobnosti, ali ne i On sam! Za njih slijedi logičan zaključak da je Bog prisutan sa nama na sekundarni način putem svojih službi kao što su anđeli. Oni će insistirati da Bog i Isus nemaju lični kontakt sa nama, jer su obojica milijarde svjetlosnih godina udaljeni na nebu, angažovani u službi Svetinje.

Sada ću priznati da postoji mnogo odlomaka u Bibliji koji podržavaju ideju da smo postali učesnici Božje moći, Njegovih osobina, Njegove prirode i Njegovog karaktera. Ja nemam apsolutno nikakvog problema sa tim razumijevanjem. Ono što me, međutim, uznemirava je koncept koji bi nas lišio doslovnog prisustva Boga i Njegovog Sina! Ono što mi zaista smeta je upravo činjenica da postoje vrlo jasni i upečatljivi biblijski odlomci koji prikazuju istinu doslovnog prebivališta, na lični način, i Oca i Sina, u hrišćaninu. Da je to samo pitanje ljudskog rasuđivanja i logike pokorio bih se mišljenjima ove braće, ali kada ispitujem dokaze u Svetom pismu, ja sam zbunjen i duboko zabrinut zbog njihovog insistiranja da Hrist i Otac zapravo ne žive u nama, i što je još više alarmantno, otkrivajući da se ovo gledište izgleda širi.

Lično prisustvo

Jedan od najjasnijih odlomaka u Bibliji koji uči ovu činjenicu o doslovnom prisustvu Oca i njegovog Sina je Jovanovo jevanđelje, poglavlja 14 – 17. Da bismo u potpunosti shvatili značaj ovog odlomka, moramo se staviti u položaj učenika u u vrijeme kada je Isus izgovorio ove riječi. Ovi učenici su bili veoma uznemireni iz posebnog razloga, bili su jako zabrinuti činjenicom da je Isus upravo najavio da će ih ostaviti i da će oni ostati bez njegovog vođstva, njegovog usmjeravanja, njegove mudrosti i, što je najvažnije, njegovog prisustva. Upravo u ovom kontekstu i na toj pozadini, Isus im je dao obećanje o dolasku utješitelja.

“Ako me volite, držaćete moja uputstva. I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog utješitelja da bude s vama uvijek” (Jovan 14:15-16).

“Neću vas ostaviti neutješene. Doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, Ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim, a i vi ćete živjeti.” (Jovan 14:18.19)

U ime logike i zdravog razuma, dozvolite mi da pitam, kada se takva obećanja daju ljudima u takvoj situaciji, sa konkretnom potrebom, šta bi oni trebali da razumiju? Šta je to za čim oni zaista čeznu? Da li oni traže atribute te osobe, moć osobe, mudrost osobe ili društvo te osobe? Nije slučajno da je ovaj odlomak u Bibliji jedini pasus u kojem je Sveti Duh jasno i definitivno identifikovan kao “on”. Razlog je u tome što se ovdje Isus ne fokusira samo na sposobnosti koje treba dati Svetim Duhom, on se usredsređuje na ličnost, društvo, prijateljstvo saputnika, utjehu drugog bića. Ovo je bila potreba učenika u tom trenutku i to je ono što je Isus obećao da će dati.

Naravno, trinitarci uzimajući ovaj odlomak, ispravno se fokusiraju na ličnost Svetog Duha, ali pogrešno, i suprotno ostatku pasusa, identifikuju Svetog Duha kao treću osobu, odvojenu i različitu od Hrista i Oca. Malo pažljivije čitanje odlomka veoma jasno pokazuje da je ovaj utješitelj jednostavno doslovno prisustvo Oca i Sina u svom nevidljivom, ne-tjelesnom obliku.

“Na to mu je Juda, ali ne Iskariotski, rekao: „Gospode, kako to da nameravaš da se objaviš nama, a ne svijetu?” Isus mu je odgovorio: „Ako me neko voli, držaće moje reči, i moj Otac će ga voljeti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim.” (Jovan 14:22-23)

Učenici su jasno shvatili da dok je govorio o ovom drugom utješitelju, Isus je zapravo govorio o svom ličnom prisustvu. Vjerovali su mu kada je rekao: “Neću vas ostaviti neutješene, doći ću k vama”, povjerovali su mu kad je rekao: “On boravi s vama i biće u vama”.

Ono što nisu razumjeli bilo je kako bi takva stvar mogla biti moguća! Kako je moguće da će ga vidjeti, iskusiti, imati uzajaman odnos sa njim dok svijet to ne bi mogao učiniti? Kako bi se on mogao “objaviti” njima, a ne bilo kome drugom? Isusov odgovor bio je suviše jasan da bi bio pogrešno shvaćen:

Isusov odgovor njegovim učenicima bio je da će on i Otac doći takvoj osobi i da će se useliti u nju. Veoma mi je teško da shvatim kako bilo ko može da pročita te riječi i dođe do zaključka da otac i Isus lično i bukvalno ne dolaze da žive u hrišćaninu. Ovo je dodatno naglašeno od strane apostola Jovana:

“Šta vidjesmo i čusmo to javljamo vama da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom.” (1. Jovanova 1:3)

Kako se može imati, “zajednica”, sa osobinama, sa moći, sa sposobnostima? Moguće je imati zajednicu samo sa osobom. Jovan je shvatio stvarnost ovog zajedništva jer je on taj koji je zabilježio Isusovu izjavu u Jovanu 14, gdje je utješitelj bio obećan.

Antitipski hramovi

Ali to nije sve, apostol Pavle veoma jasno uči da su naša tijela hramovi živog Boga. Potpuni uticaj te izjave može se shvatiti jedino kada shvatimo da je jedina svrha hrama da bude mjesto boravka božanstva. Sam Bog je naglasio ovu tačku kada je rekao:

“Neka mi načine svetilište jer ću prebivati među njima.” ( 2.Mojsijeva 25:8)

Popularni koncept svetilišta ili hrama danas je da je to mjesto gdje se ljudi okupljaju radi obožavanja. Međutim, ovo je iskrivljavanje istine koje se uspostavilo tokom godina zbog zloupotrebe riječi „hram“, da bi se primjenila na mjesta gde se vjernici sastaju radi obožavanja. Ali kao što sam rekao, hram je dizajniran da bude isključivo prebivalište božanstva. Ovo je shvatanje koje je apostol Pavle imao na umu kada je rekao:

“Jer vi ste hram živog Boga, kao što je Bog rekao: „Useliću se u njih, i hodiću među njima, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod.” (2. Korinćanima 6:16)

“Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji Duh prebiva u vama? Ako neko uništi Božji hram, Bog će uništiti njega. Jer Božji hram je svet, a taj hram ste vi.” (1. Korinćanima 3:16,17)

Razmotrimo implikacije ovoga malo bliže: kada je Pavle govorio o našim tijelima kao o Božjim hramovima, vrlo je jasno da je on ovu ideju zasnovao na hramu koji je bio dat Jevrejima na brdu Sinaj i bio je centar njihovog sistema obožavanja. Sada kaže da su naša tijela hramovi živog Boga. Bog ne živi u rukotvorenim hramovima, ali ovdje Pavle izjavljuje da je istinsko prebivalište Boga -tijelo vjernika. To uopšte nema smisla ako Bog ne živi bukvalno u vjerniku. Čak i u starom sistemu, dokazi o Božjim atributima mogli su se vidjeti na mnogim mjestima. Sam zakon je detaljno opisao Božje namjere i Božju volju za Izraelce, ali to nije bilo Božje prisustvo. Svetinja ili hram bili su jedinstveni po tome što se u toj građevini manifestovalo bukvalno prisustvo Boga. Tu je Mojsije bio u stanju da se susretne sa Bogom licem u lice i da govori sa njim, bukvalno kao što čovek razgovara sa svojim prijateljem.

Kako je moguće da je u tom drevnom sistemu, u zemaljskoj svetinji, svetilištu starog zavjeta, Bog bio doslovno prisutan, ali u antitipu tog sistema, novozavjetnom prikazu svetinje, dobijamo nešto niže, manje vrijedno? Kako bi u ilustraciji moglo biti doslovno Božje prisustvo, a ipak u stvarnosti imamo samo Božje atribute, a ne Njegovo doslovno prisustvo? To nema smisla! Ako je to zaista tako, onda bismo morali zaključiti da je Božjem narodu bilo bolje prije nego što je Isus došao, pod tipskim sistemom, nego što je nama otkako je Božiji Sin došao, u antitipskoj stvarnosti! Ali, hvala Bogu, nije tako, ako vjerujemo i prihvatamo ono što Biblija kaže, shvatićemo da Bog i Isus doslovno i lično žive u vjerniku.

Obožavanje hrama?

Čuo sam da neki predstavljaju argument da ako vjerujemo da je Hrist doslovno u nama, to će dovesti do idolopoklonstva i da je onda logično vjerovati da treba da sebe obožavamo ili da se klanjamo jedni drugima. Ovo je glup argument koji se ne zasniva ni na zdravorazumskom rezonovanju, niti na činjenicama iz Svetog pisma. Kada se Bog pojavio Mojsiju u gorućem grmu, niko neće poreći da je Božje prisustvo bilo bukvalno na tom grmu. Na osnovu ovog pogrešnog rezonovanja ove braće, mogli bismo onda zaključiti da bi bila legitimna stvar ići i obožavati taj grm! Isto tako, pošto je Božje prisustvo bilo jasno i neosporno u svetilištu koje je podigao Mojsije, onda bi takođe bilo legitimno početi obožavati to svetilište! Mogao bih da nastavim sa ovim, ali mislim da je lako razumjeti poentu. Činjenica da Bog prebiva u meni nije razlog da sebe obožavam ili da vas obožavam jer imate isto iskustvo. Mi obožavamo Boga, ne njegove podanike, niti mjesta gdje je njegovo prisustvo. Božje prisustvo na nekom mjestu ne pretvara to mjesto u Boga!

Starozavjetne ideje

Ova vrsta razmišljanja odražava razmišljanje koje je još uvijek fokusirano na vidike Starog zavjeta. To je bila vrsta razmišljanja koje je Samarijanka imala kada je srela Isusa na Jakovljevom izvoru. Bila je zabrinuta u vezi pravog mjesta obožavanja, bila je zabrinuta oko toga gdje bi trebalo da usmjeri svoju pažnju kod obožavanja. Ona je bila naviknuta na tjelesno i materijalno i željela je da ograniči Boga na ovaj način. Isusov odgovor koji joj je dao još treba naglašavati danas.

“Ali dolazi čas,i već je tu, kada će pravi bogoslužitelji služiti Ocu u duhu i istini, jer i Otac traži takve bogoslužitelje. Bog je Duh, i oni koji mu služe obavezani su da mu služe u duhu i istini.” (Jovan 4:23-24)

Šta je Isus htio da kaže? Poenta je bila da je Bog duh, dakle on ne može biti ograničen materijalnim stvarima u fizičkom prostoru. Ovo je uvijek bila Božja istina, ali nije uvijek bilo shvaćena, Isus sada jasno pokazuje da će pravi obožavatelji obožavati Boga u skladu sa njegovom istinskom prirodom. To znači da Boga više neće ograničavati na mjesta i stvari, već će ga obožavati u duhu, što znači da će se odnositi prema njemu kao prema duhovnom biću, ne pokušavajući ga privezati kao što su fizička bića vezana. Oni će ga obožavati u istini, što znači u stvarnosti, a ne prema sistemu ilustracija i simbola. To je istina o Bogu, bez obzira da li je on na nebu ili na zemlji – Bog ne može biti ograničen na fizička mjesta.

Ozbiljne posljedice

Ono što vjerujemo po ovom pitanju je veoma važno jer postoje ozbiljne zablude koje proizilaze iz pogrešnog zaključka. Zablude koje ne utiču samo na to kako gledamo na hrišćanski život, već i na to kako mu pristupamo i živimo taj život. Jedan put nas neizbježno vodi na put ljudskih djela i legalizma, drugi put nas vodi na put zavisnosti od Isusa i odbacivanja ljudskih sposobnosti.

Kada vjerujemo da Isus doslovno živi u nama, fokus nikada nije na našim sposobnostima, nikada na našim naporima da učinimo ono što je dobro, nikada na našim nedostacima. Oni koji razumiju i vjeruju u ovo, drže svoje oči uprte u Hrista, oni su stalno svjesni njegovog prisustva i u toj svjesnosti Hrist usmjerava njihovo ponašanje, obraćajući im se, tješeći, uzdižući, jačajući ih iznutra. Takvi ljudi nikada nisu sami, konstantno pobjednici, ne mogu biti poraženi od strane neprijatelja. Ali oni koji vjeruju da imamo Isusove osobine, ali ne samog Isusa, moraju zavisiti od sebe. Na neki način ti ljudi su dobili zadatak da žive Hristov život, bez Hrista. Iza svega toga je pretpostavka da je ono što nam je potrebno su Božje osobine, a ne Bog sam. Sa ovakvom vrstom razmišljanja gdje će biti naš fokus? Naravno da će biti u Božjim darovima, Božijim uputstvima, Božjoj pomoći, ali očigledno ne na samom Bogu ili na samom Isusu!

Neizbježno, oni koji prihvataju ovakav način razmišljanja su čvrsto usredsređeni na zakon jer gledaju na hrišćanski život kao na proces stvaranja svetog života reagujući na Božja uputstva, umesto da sam Hrist ostvari taj sveti život živeći ga sam (lično) kroz nas.

Ne želim da budem suviše dugačak tako da ću završiti ovog trenutka, ali se nadam da će oni koji pročitaju ovaj članak moći da shvate razlog zašto je naša pozicija po ovom pitanju toliko kritična.

Konačno, krajnji rezultat bi bio ili pokušaj da se živi hrišćanski život bez Hrista, ili iskustvo istinskog zajedništva sa Ocem i sa njegovim Sinom, gde je naša pažnja stalno usmerena na njih.