Kako će onda Bog spasiti čovjeka kroz Hrista? Spasiće ga prema istom obrazcu kroz koji je čovjek pao u grijeh.
Jedan čovjek, Adam, je pao u grijeh, a svi njegovi potomci su biološkim rođenjem naslijedili posljedice pada u grijeh, prije svega palu prirodu u kojoj je tijelo dominantnije od duha, zbog čega je čovjek nepodoban za Božje carstvo.
Na isti način, jedan čovjek, Hrist, će preokrenuti posljedice grijeha, i svi njegovi potomci, duhovnim novorođenjem kroz vjeru, naslijediće Njegovu prirodu u kojoj je Duh dominantniji od tijela, i na taj način biće spašeni.
„Zato, kao što je KROZ JEDNOG ČOVJEKA u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili. …Ipak, smrt je od Adama do Mojsija vladala i nad onima koji nijesu počinili grijeh sličan prestupu kakav je počinio ADAM, KOJI JE TIP ONOGA KOJI JE IMAO DA DOĐE. …Jer ako su zbog PRESTUPA JEDNOG ČOVJEKA MNOGI UMRLI, Božja blagodat i njegov dar – koji je s blagodaću dat KROZ JEDNOG ČOVJEKA, ISUSA HRISTA – u izobilju su darovani mnogima. …Jer presuda koja je uslijedila ZBOG JEDNOG PRESTUPA dovela je do osude, a blagodatni dar zbog mnogih prestupa za ishod ima opravdanje. Jer kad za GRIJEH JEDNOG vlada smrt kroz JEDNOG, koliko će više oni koji primaju izobilje blagodati i dar pravednosti vladati u životu KROZ JEDNOG, ISUSA HRISTA. Zato, dakle, kao što je SAGREŠENJEM JEDNOG na sve ljude došla osuda, tako i PRAVDOM JEDNOG dođe na sve ljude opravdanje života. Jer kao što su NEPOSLUŠNOŠĆU JEDNOG čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i POSLUŠNOŠĆU JEDNOGA mnogi postati pravedni“ (Rimljanima 5:12-19).
Prije Hristovog dolaska na Zemlju, spasenje čovjeka nije bilo obezbijeđeno u iskustvu, realnosti i praksi, zato što su svi ljudi i dalje imali Adamov život, odnosno Adamovu palu prirodu kojom se ne mogu ispuniti savršeni standardi Božjeg carstva.
Čovjek je, od pada u grijeh, oko 4000 godina čekao Spasitelja da ga oslobodi od sile tjelesne ljudske prirode.
„Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni“ (Jovan 8:36).
Utjelovljenje
Konačno, Sin Božji se prije oko 2000 godina utjelovio u istom tijelu koje je imao Adam nakon pada u grijeh, a koje imaju svi Adamovi potomci.
„I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine“ (Jovan 1:14).
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udjela u tome… …Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe sjeme Avramovo“ (Jevrejima 2:14-16).
„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio, nego si mi pripremio tijelo” (Jevrejima 10:5).
„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hrist Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme“ (1. Timoteju 2:5-6).
Hrist je u palom ljudskom tijelu, naslijeđenom od majke Marije, imao savršeni Božanski Duh koji je naslijedio od Boga kao jedinororođeni Sin Božji, i zato je On bio i Sin Božji i Sin čovječiji.
Bog je zaista natprirodnim čudom utjelovio Hristov elemenat Božanstva koji Mu pripada rođenjem od Boga u vječnim vremenima, a to je Njegov Duh. Zato Hrist na Zemlji nije rođen kao svi drugi ljudi, jer je Njegov Otac bio Bog, a majka ljudsko biće.
„Josife, sine Davidov, ne boj se da prihvatiš Mariju, svoju ženu, jer ono što je začeto u njoj je od Svetog Duha“ (Matej 1:20).
„…Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo, zatrudnićeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. …Marija reče anđelu: Kako će to biti, kad još ne znam za muža? Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te; zato će Sveti kojeg ćeš roditi biti nazvan Sin Božji“ (Luka 1:30-35).
Upravo spajanjem Božanskog Duha Sina Božjeg sa palim ljudskim tijelom nastao je Isus Hrist, Božanski čovjek, odnosno Božansko-ljudsko biće.
Hristov Božanski Duh je zapravo Njegov život, Njegova duhovna priroda koja Ga čini onim što On jeste po nasleđu kao jedinorođeni Sin Božji – dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv, i to je ono čega se Hrist nije mogao odreći kada je postao čovjek, za razliku od Božanske sile koje se odrekao da bi mogao postati čovjek.
Kada je Hrist hodao Zemljom prije oko 2000 godina ljudi su mogli da vide kakav je stvarno Bog po prirodi i karakteru, jer je Hrist imao Božansku prirodu, iako čovjek.
„Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je Ocu u naručju, on ga je obznanio“ (Jovan 1:18).
„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).
„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).
„Koji budući sjajnost Njegove slave i savršena slika Njegove ličnosti…“ (Jevrejima 1:3).
Hrist je, u palom tijelu, za vrijeme 33 godine života na Zemlji, od rođenja do smrti, vjerom ostvario savršenu pravednost i poslušnost Bogu, prema standardima Božjeg carstva.
„On nikakav grijeh nije počinio, niti se prevara našla u njegovim ustima“ (1. Petrova 2:22).
Hristova smrt je bila najvažniji događaj u Božjem planu spasenja čovjeka.
„A među najvažnijim poukama koje sam primio i vama predao jeste ovo: Hrist je umro za naše grijehe…“ (1. Korinćanima 15:3).
Sin Božji je morao da umre da bi čovjeka mogao na veoma realan, iskustven i praktičan način spasiti od grijeha, odnosno od tjelesne ljudske prirode koja je prouzrokovana razdvajanjem od Boga.
„Ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo manjim od anđela, krunisanog slavom i čašću jer je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj blagodati okusio smrt za svakoga“ (Jevrejima 2:9).
Hrist je, na krstu Golgote, bio razdvojen od Boga i bez Božje zaštite, a samim tim u potpunosti prepušten Sotoni da ga kuša, jer je to realni položaj grešnika, ili realni položaj tjelesne ljudske prirode bez uticaja Božje milosti.
Ni jedan čovjek, razdvojen od Boga, ne želi i ne može da služi Bogu zato što je Bog jedini izvor duhovnosti. Takav čovjek je po automatizmu, po prirodnim zakonima razdvajanja od Boga, proklet – nevjernik, potpuni tjelesni grešnik po prirodi, bezbožnik, neprijatelj Božji i njegova sudbina je vječna smrt. To je stanje Sotone i demona jer su razdvojeni od Boga. To je realno stanje čovjeka-grešnika, da Hrist nije odlučio da ga spasi i umjesto grešnika se nađe u taj položaj.
„Hrist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet je svako ko je obješen na drvo…“ (Galatima 3:13).
Bog se, nakon pada u grijeh, uslovno povezao sa čovjekom jer je Hrist odlučio da spasi čovjeka, ali je čovjek pretrpio posljedice razdvajanja od Boga – njegov duh je izgubio duhovnu moralnu silu koju je ranije imao i zato je propadljivo tijelo postalo snažnije i dominantnije. Hrist je zato morao doći u taj položaj grešnika, a to je razdvojenost od Boga koja je prouzrokovala da čovjekov duh bude potčinjen tijelu kako bi mogao da slomi prokletstvo dominacije tijela nad duhom.
Na Golgoti, za nas i umjesto nas, usmrćen grijeh – tjelesna ljudska priroda, stari čovjek, svoja volja
Hrist je na krstu bio u položaj izgubljenog grešnika koji, pod prokletstvom, umire vječnom smrću – u Duhu razdvojen od Boga, a istovremeno Njegovo tijelo probodeno, bičevano, mučeno, gladno i žedno.
„Onoga koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima 5:21).
Potpuno ostavljanje od Boga je nešto sa čime se ni jedan čovjek nikada nije suočio. Hrist je bio samo čovjek i kada je doživio da Ga Bog ostavi suočio se sa strašnom duševnom agonijom i tamom koja Ga je zaokruživala na krstu.
U tom trenutku, bez zajedništva sa Bogom, prirodno je sve postalo neizvjesno uključujući i Njegovo vaskrsenje. Ono što je najviše opterećivalo Njegov um jeste da će umrijeti zauvijek, da se nikad više neće povezati i sresti sa Ocem, i zato je očajnički zavapio na krstu:
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46).
Hristova duhovnost je u tim trenucima, po automatizmu i instinktivno, trebala da poklekne, i samim tim i vjera, i to je ono što je Sotona očekivao, jer je Hrist bio ostavljen od Boga koji je izvor svake duhovnosti. Hrist se po svim prirodnim zakonima razdvajanja od Boga trebao okrenuti sebi i tjelesnim željama zaštite i odbrane, jer ne samo što mu je, sa Njegove tačke gledišta, vječni život bio ugrožen, nego je Njegovo tijelo bilo na vrhuncu fizičkih patnji. Hristov svjesni um ni po kakvoj logici na krstu nije trebao ostati naklonjen Božjoj volji, a to je da vjerno i poslušno nevin umre zauvijek pod neviđenom duševnom agonijom i nesnošljivim fizičkim patnjama.
Slava Bogu za Hrista. Hrist je do smrti bio vjeran i poslušan Bogu iako je bio ostavljen od Boga kao grešnik, ono što nikad niko ne bi mogao da uradi. Hristova smrt je bila smrt grijehu, smrt tjelesnoj ljudskoj prirodi, smrt starom čovjeku, smrt sebi, smrt svojoj volji, odnosno odupiranje svemu tome do smrti kroz vjeru i poslušnost Bogu.
„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh!” Kad je to rekao, izdahnuo je. Kad je stotnik vidio šta se dogodilo, slavio je Boga, govoreći: Ovaj čovjek je zaista bio pravedan” (Luka 23:46-47).
„Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu“ (Filipljanima 2:8).
Kako je Hrist uspio da ostane vjeran i poslušan Bogu do smrti i nadvlada tu ostavljenost od Boga koja automatski prouzrokuje tjelesnost, odnosno okrenutost ka sebi?
Hristov Duh je po nasleđu Božanski, jer je On rođeni Sin Božji, i to je ključni elemenat za čovjekovo spasenje. Iako ostavljen od Boga da umre, i u palom degradiranom i izmučenom tijelu, Hristova duhovnost nije pokleknula zahvaljujući Njegovoj vjeri, kao što bi pokleknula kod svakog drugog živog bića, zato što je On bio rođeni Sin Božji.
Jedini način da se čovjek spasi bio je da Sin Božji postane čovjek – da u čovječanstvo kroz utjelovljenje unese elemenat Božanstva, Njegov Duh, i da kao Božansko-ljudsko biće u iskustvu preokrene i nadvlada posljedice čovjekovog razdvajanja Boga, i da onda Svoj Duh proslijedi drugim ljudima da bi se spasili.
„A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:17).
Upravo Hristov Duh kroz našu vjeru u Hrista postaje jedno sa našim duhom. Njegov Duh na taj način postaje naš duh. Mi se na ovaj način, u duhu, sjedinjavamo sa Hristom lično.
„Ta tajna je Hrist u vama, nada slave“ (Kološanima 1:27).
Hristova duhovna priroda u kojoj je sila i snaga, Božanska duhovna moralna sila i snaga, koja je do smrti obesnažila grijeh, tjelesnu ljudsku prirodu, starog čovjeka, sebe, svoju volju, postaje naša duhovna priroda, sila i snaga kada se vjerom sjedinimo sa Hristom. Ono što je Njegovo postaje naše – kroz vjeru u Njega i zahvaljujući Njemu koji je u nama, a to znači i da ono što je On mogao možemo i mi – kroz vjeru u Njega i zahvaljujući Njemu koji je u nama.
„…Znajući ovo, DA JE NAŠ STARI ČOVEK BIO RAZAPET ZAJEDNO S NJIM, KAKO BI SE NAŠE GREŠNO TIJELO ONEMOGUĆILO, da više ni u kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro, oslobođen je grijeha“ (Rimljanima 6:6-7).
„Jer SMRĆU KOJOM JE UMRO, UMRO JE GRIJEHU JEDANPUT, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, SMATRAJTE SEBE ZAISTA MRTVIMA GRIJEHU, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rimljanima 6:10-11).
„Jer ono što je zakonu bilo nemoguće, u čemu je bio slab zbog tijela, to je Bog učinio, POSLAVŠI SVOG SINA U OBLIČJU GREŠNOG TIJELA, i što se tiče grijeha OSUDIO GRIJEH U TIJELU, da bi se PRAVEDNI ZAHTJEVI ZAKONA MOGLI ISPUNITI U NAMA, koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu“ (Rimljanima 8:3-4).
„Koji je sam PONIO GRIJEHE NAŠE U TIJELU SVOM NA DRVO, DA BISMO PREKINULI S GRIJESIMA i živjeli za pravednost“ (1. Petrova 2:24).
„Ali sada, na svršetku ovog poretka, pojavio se jednom zauvjek da SVOJOM ŽRTVOM ODSTRANI GRIJEH“ (Jevrejima 9:26).
„…POSVEĆENI PRINOŠENJEM TIJELA ISUSA HRISTA jednom zauvijek“ (Jevrejima 10:10).
„Jer je JEDNIM ŽRTVENIM PRINOSOM za svagda UČINIO SAVRŠENIMA ONE KOJI BIVAJU POSVEĆENI“ (Jevrejima 10:14).
„Jer Hristova ljubav nas pokreće, jer smo zaključili ovo: JEDAN ČOVJEK JE UMRO ZA SVE, PA SU TAKO SVI UMRLI; on je umro za sve da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za onoga koji je umro za njih i bio vaskrsnut“ (2. Korinćanima 5:14-15).
Hristova smrt je bila i pobjeda nad Sotonom kome se niko do tada nije mogao savršeno oduprijeti, i zato mu je Hrist oduzeo zemaljsko carstvo.
„Sada je suđenje ovom svijetu, sada će vladar ovog svijeta biti izbačen. A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. To je rekao da naznači kakvom će smrću umrijeti“ (Jovan 12:31-33).
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udjela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola“ (Jevrejima 2:14).
„Ili, kako može neko da uđe u kuću jakog čovjeka i odnese mu imovinu ako ga prvo ne veže? Tek tada će moći da mu opljačka kuću“ (Matej 12:29).
Bog je, nakon Hristove uspješne zemaljske misije u tijelu, vaskrsnuo Hrista da može dodjeljivati Svoj spasonosni život svima onima koji ga vjerom prihvate za Spasitelja.
„Doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim, a i vi ćete živjeti“ (Jovan 14:18-19).
