Elen Vajt je vjerovala da je Hrist Prvosveštenik Svog naroda – onih koji Ga prihvate vjerom, onih koji su nanovorođeni, onih koji Mu se predaju da bi živio u njima, da bi im služio Svoj život, da bi ih sačuvao od grijeha, a koji treba da Ga predstavljaju na ovom svijetu. Prema Elen Vajt, nakon Hristovog vaznesenja na Nebu se odigrala ceremonija Hristovog ustoličenja i proslavljenja, nakon čega je izlio Duh na vjerne i postao Prvosveštenik Svog naroda.
Iz spisa Elen Vajt se jasno zaključuje da je Hrist je nakon vaznesenja započeo Prvosvešteničku službu u Nebeskom hramu čija je kopija ili tip bilo zemaljsko sveštenstvo i zemaljska Svetinja i Hram, ali ono što je najvažnije – započeo je službu u vjernima, Njegovom živom hramu na Zemlji u kojima živi Duhom.
Prvosveštenik Hrist je ništa drugo nego Utješitelj, Onaj koji je iskušan da bi mogao pomoći onima u kojima živi, a koji će biti iskušavani. Hristova služba Prvosveštenika je direktno povezana sa Novim savezom zasnovanim na Njegovom životu koji dodjeljuje vjernima.
„Hristovo vaznesenje na Nebo bio je znak da će Njegovi sledbenici dobiti obećani blagoslov. Upravo su to morali čekati prije nego što bi pristupili djelu. Kada je Hrist prošao kroz nebesku kapiju bio je ustoličen usred obožavanja anđela. Čim je ova ceremonija bila završena, Sveti Duh je sišao, bogato se izlivši na Njegove sljedbenike i Hrist je zaista bio proslavljen i to onom slavom koju je imao od cijele vječnosti sa Ocem. Izlivanje Duha na učenike na dan Pedesetnice bila je nebeska objava da je Otkupiteljeva inauguracija dovršena. Prema svom obećanju, poslao je Svetog Duha sa Neba kao znak da je On, kao Sveštenik i Car, primio svu vlast na Nebu i na Zemlji i da je Pomazanik“ (EGW, AA 38.3).
„Hrist je, sa anđelima koji su ga pratili do Neba, primljen u nebeske dvorove. Svi nebeski velikodostojnici pridružili su se ceremoniji krunisanja svog Gospodara. Izlivanje na učenike na dan Pedesetnice bila je nebeska objava da je Njegova inauguracija dovršena“ (EGW, RH, April 30, 1908, par. 6).
„Kada je Hrist prošao kroz nebesku kapiju, bio je ustoličen usred pjesama miliona anđela. Čim je ova ceremonija završena, Sveti Duh je bogato izliven na Njegove sljedbenike u skladu sa Hristovim obećanjem, i oni više nijesu bili siročad. Kako je brzo Hrist ispunio Svoje obećanje i poslao iz nebeskih dvorova garanciju svoje ljubavi. Nakon Njegove inauguracije, Duh je došao i Hrist je zaista proslavljen, i to onom slavom koju je imao od cijele vječnosti sa Ocem. Za vrijeme Hristovog poniženja na ovoj Zemlji, Duh nije bio dat u svoj svojoj sili; i Hrist je izjavio da ako On ne ode, to (Duh) neće doći, ali ako On ode, poslaće to (Duha). Bio je to prikaz Njega samoga, a nakon što je Hrist proslavljen, to (Duh) se pokazalo“ (EGW, ST, May 17, 1899., par. 3).
„Nakon Svog vaznesenja, naš Spasitelj je trebao započeti svoje djelo kao naš Prvosveštenik. Pavle kaže, „Jer Hrist nije ušao u sveto mjesto načinjeno rukama, koje je kopija onog stvarnog, već u samo Nebo, da se sada pojavi pred Božjim licem za nas.“ (Jevrejima 9:24). Kako je Hristovo djelo službe trebalo da se sastoji od dva različita dijela, od kojih je svaki zauzimao neko vremensko razdoblje i imao posebno mjesto u nebeskoj Svetinji, tako se i tipska služba sastojala od dva odeljenja, dnevne i godišnje službe, kojima je svako odeljenje Svetinje bilo posvećeno“ (EGW, CCh 347.6).
„Posmatrajte apostola koji propovijeda u sinagogi u Korintu, i kroz Mojsijeve i proročke spise ukazuje svojim slušaocima na dolazak obećanog Mesije. Slušajte kako on objašnjava djelo Otkupitelja kao velikog Prvosveštenika čovječanstva – Onoga koji je žrtvovanjem Svog sopstvenog života trebao jednom zauvijek da ostvari otkupljenje za grijeh, a zatim da preuzme svoju službu u nebeskoj Svetinji. Pavlovi slušaoci shvatili su da je Mesija, za čijim su dolaskom čeznuli, već došao; da je Njegova smrt bila antitip svih žrtvenih prinosa a da je Njegova služba u Svetinji na Nebu bila veliko djelo koje je zasjenjujući prošlost, razjasnilo službu jevrejskog sveštenstva“ (EGW, AA 246.2).
„Hristovo posredovanje za čovjeka u nebeskoj Svetinji je od suštinske važnosti za plan spasenja kao što je bila i njegova smrt na krstu. Svojom smrću On je započeo to djelo za koje se nakon Njegovog vaskrsenja vaznio da ga dovrši na Nebu. Mi moramo vjerom ući iza zavjese, „gde je za nas kao prethodnik ušao Isus“. (Jevrejima 6:20). Tamo se reflektuje svjetlost sa krsta Golgote. Tamo možemo steći jasniji uvid u tajnu otkupljenja“ (EGW, 7ABC, 478.2).
„Hristova smrt i vaskrsenje ispunili su Njegov savez. Prije ovog vremena, to je bilo otkriveno kroz tipove i sjenke, koje su ukazivale na veliku žrtvu Otkupitelja svijeta, žrtvu obećanu za grijehe sveta. Drevni vjernici su bili spašavani od istog Spasitelja kao i danas, ali to je bio prikriveni Bog. Vidjeli su Božju milost u tipovima. Obećanje dato Adamu i Evi u Edenu bilo je je-vanđelje paloj rasi. Obećanje je bilo da će ženino Sjeme smrskati zmijinu glavu, a da će Mu ona raniti petu. Hristova žrtva je slavno ispunjenje čitavog jevrejskog sistema. Sunce Pravednosti se rodilo. Hrist, naša Pravednost, sjaji na nas. …Kad je kao bezgrešna žrtva Hrist spustio glavu i umro, kada je nevidljivom rukom Svemogućeg zavjesa hrama razderana na dva dijela, novi i živi put je bio otvoren. Sada se svi mogu približiti Bogu zahvaljujući Hristovim zaslugama. Zato što je veo uklonjen, ljudi mogu pristupiti lično Bogu. Ne moraju da zavise od sveštenika ili obredne žrtve. Svima je data sloboda da direktno dolaze Bogu kroz ličnog Spasitelja“ (EGW, 1MR 111.3-4).
„Hrist je služitelj istinske svetinje, Prvosveštenik svih koji vjeruju u Njega kao ličnog Spasitelja i njegovu službu niko drugi ne može preuzeti. On je Prvosveštenik crkve i ima djelo koji niko drugi ne može obaviti. Svojom blagodaću On je u stanju da svakog čovjeka sačuva od prestupa. Njegovi predstavnici, oni koji ga primaju, nanovo su rođeni i stoga spremni da ga predstavljaju“ (EGW, 14LtMs, Ms 142, 1899, par. 3).
„Čišćenjem Hrama Isus je objavio narodu svoju mesijansku službu i početak svoga rada. Taj Hram, podignut za prebivanje božanskog Prisustva, bio je uobličen kao očita pouka za Izrael i cio svijet. Od vječnih vremena Božja namjera bila je da svako stvorenje, od sjajnog i svetog serafima do čovjeka, treba da postane hram u kome će prebivati Stvoritelj. Djelovanjem grijeha, ljudski rod je prestao da bude Božji hram. Potamnjeno i zlom obeščašćeno ljudsko srce nije više otkrivalo Božansku slavu. Međutim, utjelovljenjem Sina Božjeg, ispunjen je cilj Neba. Bog prebiva u ljudskom srcu i posredstvom spasonosne blagodati čovjekovo srce ponovo postaje Njegov hram. Bog je odredio da Jerusalimski hram bude stalno svjedočanstvo o uzvišenoj sudbini svakoga čovjeka. Međutim, Jevreji nisu razumijevali značenje građevine koju su gledali s toliko ponosa. Nisu htjeli predati sebe i postati sveti hram Božjega Duha“ (EGW, DA p126).
„U Hristu je trebalo da se ostvari namjera koju je predstavljala Svetinja – to slavno zdanje, sa zidovima od blistavog zlata na kojima su se u duginim bojama odražavale zavjese izvezene heruvimima, sa mirisima kada koji je stalno gorio i koji je sve prožimao, sveštenicima odjevenim u čistu bjelinu, i slavom Najsvetijega u dubokoj tajanstvenosti Svetinje nad svetinjama, iznad prestola milosti, između likova pognutih anđela koji služe. Bog je želio da njegov narod iz svega toga čita o Njegovoj namjeri prema ljudskoj duši. Bila je to ista namjera koju je mnogo kasnije, nadahnut Svetim Duhom, izrazio apostol Pavle: „Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji Duh prebiva u vama? Ako neko uništi Božji hram, Bog će uništiti njega. Jer Božji hram je svet, a taj hram ste vi“ (1. Korinćanima 3,16.17) (EGW, Ed 36.2-3).
„Služba sveštenika tokom cijele godine u prvom dijelu Svetinje, “iza zavjese” koja je predstavljala vrata i odvajala sveto mjesto od spoljašnjeg dvorišta, predstavlja djelo službe u koju je Hrist ušao prilikom svog vaznesenja. To je bilo djelo sveštenika u svakodnevnoj službi da pred Boga prinose krv žrtve za grijeh i tamjan koji se uzdizao sa molitvama Izraela. Tako je i Hrist prinio svoju krv pred Ocem u ime grešnika, i pred Njega predstavlja, uz dragocjeni miris Njegove sopstvene pravednosti, molitve pokajanih vjernika. To je bila služba u prvom dijelu Svetinje na Nebu“ (EGW, CIHS 145.2).
„Djelo Hrista kao čovjekovog posrednika predstavljeno je u tom prelijepom Zaharijinom proročanstvu o Njemu „čije je ime Izdanak.“ Kaže prorok: „On će sagraditi Gospodnji hram i krasiće ga slava. Sjedeće i vladaće na svom prestolu i biće sveštenik na svom (Očevom) prestolu, i savjet mira biće između obojice.“ (Zaharija 6:12,13) „Sagradiće Gospodnji hram.“ Svojom žrtvom i posredovanjem Hrist je i temelj i graditelj crkve Božje. Apostol Pavle ukazuje na Njega kao na “ugaoni kamen temeljac; u kome je cijela građevina skladno povezana i izrasta u sveti Gospodnji hram: u Hristu se i vi, “kaže,“ ugrađujete u građevinu u kojoj Bog prebiva Duhom.“ Efescima (2:20-22) „Krasiće Ga slava.“ Hristu pripada slava za otkupljenje palog roda. Kroz vječnost pjesma otkupljenih biće: „Onome koji nas voli i koji nas je svojom krvlju oprao od naših greha… Njemu neka je slava i moć u vijeke vjekova.“ (Otkrivenje 1: 5,6). On će „sjedjeti i vladaće na svom prestolu; i biće sveštenik na svom prestolu.” Ali On nije sada “na prestolu svoje slave”; jer Carstvo slave još nije započelo. Tek kada Njegovo djelo posrednika bude okončano, Bog će mu „dati presto Davida, Njegovog oca, i Njegovom carstvu neće biti kraja.” (Luka 1:32,33). Kao sveštenik, Hrist je sjeo sa svojim Ocem na Njegov presto. (Otkrivenje 3:21) Na prestolu sa Ocem, vječnim, samopostojećim, je Onaj koji je „bolesti naše nosio i patnje naše uzeo na sebe“, „koji je poput nas bio iskušavan u svemu, ali nije zgriješio“, da bi mogao priteći u pomoć “onima koji su u kušnjama.” „Ako ako neko i počini grijeh, kod Oca imamo zastupnika.” (Isaija 53:4; Jevrejima 4:15; 2:18; 1. Jovanova 2:1) On posreduje svojim probodenim i slomljenim tijelom, besprekornim životom. Ranjene ruke, probodena slabina, izmučena stopala, zalažu se za palog čovjeka čije je otkupljenje kupljeno po tako beskonačnoj cijeni“ (EGW, CIHS 138.1 – 138.4).
„Svetinja načinjena ljudskim rukama trebala je da bude “kopija istinite”, “slika onoga što je na Nebu” (Jevrejima 9:24,23) – minijaturni prikaz nebeskog Hrama u kojem Hrist, naš veliki prvosveštenik, poslije prinošenja sopstvenog života na žrtvu, treba da zastupa grešnike. Bog je Mojsiju na gori predstavio prikaz nebeske Svetinje i naredio mu da sve napravi po obrascu koji je vidio. Mojsije je sva ova uputstva pažljivo zapisao i prenio ih starješinama naroda“ (EGW, PP 343.2) (CIHS 34.2).
„Ovdje je otkrivena Svetinja Novog saveza. Svetinju prvog saveza postavio je čovek, izgradio ju je Mojsije; ovu postavlja Gospod, ne čovjek. U onoj Svetinji zemaljski sveštenici su obavljali svoju službu; u ovoj, Hrist, naš veliki Prvosveštenik, služi sa desne strane Bogu. Jedna Svetinja bila je na Zemlji, druga je na Nebu“ (EGW GC 413.2).
„Pravi „šator“ na Nebu je u Svetinji Novog saveza“ (EGW, GC 417.1).
„Žrtvena služba koja je ukazivala na Hrista je završena; ali oči čovječanstva sada su gledale istinsku žrtvu za grijehe svije-ta. Zemaljsko sveštenstvo je prestalo; ali gledamo Isusa, službenika Novog saveza, i „na krv škropljenja koja govori bolje od Abelove krvi.“ „Put u sveto mjesto se još nije bio otvorio dok je stajao prvi šator: … Ali kad je došao Hrist kao Prvosveštenik koji je omogućio blagoslove koji su došli, ušao je u veći i savršeniji šator koji nije načinjen rukama, …sa svojom krvlju, i tako nam pribavio trajno izbavljenje“ (Jevrejima 12:24; 9:8-12) (EGW, CIHS 66.1).
„Žrtve i prinosi Mojsijevog zakona su upućivali na bolju, uzvišeniju nebesku službu. Zemaljska Svetinja je billa “slika za sadašnje vrijeme”, u kojem su prinošeni i darovi i žrtve; njene dvije svete prostorije bile su „slika nebeskih stvari;“ jer je Hrist, naš prvosveštenik, danas „sluga na svetom mjestu i u pravom hramu koji je podigao Gospod, a ne čovjek“ (Jevrejima 9: 9,23; 8:2) (EGW, Hvn 20.1).
„Kad je kao bezgrešna žrtva Hrist spustio glavu i umro, kada je nevidljivom rukom Svemogućeg zavjesa hrama razderana na dva dijela, novi i živi put je bio otvoren. Sada se svi mogu približiti Bogu zahvaljujući Hristovim zaslugama. Zato što je veo uklonjen, ljudi mogu pristupiti lično Bogu. Ne moraju da zavise od sveštenika ili obredne žrtve. Svima je data sloboda da direktno dolaze Bogu kroz ličnog Spasitelja“ (EGW, 1MR 111.4).
Sljedeći nastavak: Razlike između Starog i Novog saveza
