U poslanici Efescima, poglavlje 5, postoji pasus koji se bavi bračnim odnosom. On ističe stavove i posvećenost koji bi trebalo da postoje u hrišćanskom braku. To je posebno interesantan pasus zato što, dok govori o muževima i ženama, pasus ima dublje značenje jer treba da nas pouči vitalnim poukama u pogledu odnosa između Hrista i vjernika. U stihovima 25-27, čitamo:
„Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hrist voleo zajednicu i sebe predao za nju, da je posveti, vodenim kupanjem kroz reč, da bi predstavio sebi slavnu zajednicu, bez mrlje ili bore ili bilo čega takvog, svetu i bez mane“ (Efescima 5:25-27).
Ovde nalazimo da Božja reč upoređuje odnos između muža i žene, sa odnosom između Hrista i zajednice (vjernika). Zajednica je predstavljena kao „Hristova nevesta.“ U Otkrivenju 19:7-8 piše:
„Radujmo se i veselimo se i slavu mu dajmo, jer je došla Jagnjetova svadba i spremna je njegova nevesta! I dato joj je da se obuče u fini lan, sjajan i čist, jer fini lan je pravednost svetih“ (Otkrivenje 19:7-8).
Biblija predstavlja sjedinjavanje Hrista sa Svojom zajednicom i vjernicima koristeći simboliku venčanja. Ovo je interesantno. Brakovi se ponekad izjalove ali većina venčanih ljudi smatra da je najlepši period u njihovom životu bio period kada su se upoznali sa svojim supružnikom koga su voleli i kada su se sa njim venčali. To iskustvo zauzima centralno mesto u životima većine ljudi. Naš život je podeljen na period do tog trenutka i na period od tog trenutka. To je događaj koji pamtimo do kraja naših života. Čak i kada ne ide sve sjajno u našem braku nikada ne zaboravljamo ovu prvu ljubav.
Sada Biblija prikazuje Hristov odnos sa Njegovim sljedbenicima koristeći tu vrstu terminologije. Kaže da je Hrist toliko voleo zajednicu da je dao Sebe za nju. Dobar čovek će umreti za svoju ženu, on je njen zaštitnik i on će se suočiti sa svakim izazovom kako ne bi dozvolio da je neko povredi. Hrist je ovakav i kaže da je On dao sebe za crkvu. Njegov krajnji cilj je da predstavi sljedbenike Sebi, kao nevestu, na dan Njegovog venčanja, čistu, okupanu, prelepu, kao nevestu obučenu u belu odeću i pripremljenu za supruga. Ovo je plan spasenja.
Velika tajna
Šta je suština ovog Hristovog braka? Šta to stvarno znači? Čitamo ponovo u Efescima 5:31-32:
„Zato će čovek ostaviti oca i majku i prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno telo. Velika je ta tajna. A govorim o Hristu i zajednici“ (Efescima 5:31-32).
U stihu 32 Pavle objašnjava jedinstvo koje nastaje između muža i žene. Muž i žena postaju „jedno telo.“ Ovo je doslovno jedinstvo koje nastaje kada se muž i žena sjedine u braku. Ovo zapravo i nije tajna; biolozi mogu da objasne kako se to događa. Nije teško objasniti ovo fizičko jedinstvo tela koje se događa između muža i žene i koje rezultuje začećem. To nije tajna. Ali Pavle kaže da on govori o „Hristu i crkvi (zajednici).“ Na ovo je on ukazivao kao na „veliku tajnu.“ Kakva je to tajna? To je tajna kako Hrist i Njegovi sljedbenici mogu postati jedno. Ovo je tajna na koju je Pavle stalno iznova ukazivao u svojim poslanicama. To se odnosi na sjedinjenje Hrista i Njegovog naroda.
Da li je ovo zaista istina? Može li ovo da se doslovno prihvati? Da li Isus i Njegov narod zaista postaju jedno?
U 1. Korinćanima 6:17 apostol Pavle nam kaže:
„A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:17).
Slušao sam ljude kako objašnjavaju ovaj stih na takav način da me je to navelo da se zapitam da li oni zaista veruju u to. Neki kažu da ovo nije doslovno istina, već istina samo na figurativan način. Oni su tvrdili da nije moguće da dve osobe žive u istom telu. Oni su objašnjavali da je ono što se zaista dešava to da dok čitamo Pismo naše razmišljanje se menja i mi počinjemo da razmišljamo kao Hrist, i zbog toga možemo figurativno reći da Hrist živi u nama, ali to nije doslovno istina.
Ali Biblija je veoma uporna i veoma jasna u izražavanju istine, da Isus Lično živi u verniku. Sam Isus kaže, „moj Otac i ja ćemo doći k njemu i prebivaćemo s njim (Jovan 14:23).“ Apostol Jovan kaže, „naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom (1. Jovanova 1:3).“ Apostol Pavle kaže „vaše je telo hram, živog Boga. Kao što je Bog rekao: Useliću se u njih, i hodiću među njima (2. Korinćanima 6:16).“ Ovo je previše jasno i previše često puta ponovljeno u Bibliji i od strane velikog broja ljudi da bismo poverovali da je to samo figurativna ideja.
1. Korinćanima 6:17 jasno kaže: „A ko se združi s Gospodom jedan je duh.“ Divno je to pročitati, još divnije je verovati u to. Ovo je suština onoga što znači biti u braku sa Hristom.
U Efescima 5:28-29 čitamo:
„Tako i muževi treba da vole svoje žene kao svoje telo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer niko ne mrzi svoje telo, nego ga hrani i neguje, kao i Hrist zajednicu“ (Efescima 5:28-29).
Možemo jednostavno razumeti ovu istinu. Kada je Adam prvi put ugledao Evu njegov komentar je bio, „ovo je kost mojih kostiju i telo mog tela.“ Ovo predivno biće upravo proisteklo iz mene, ona nije ništa ni manje ni više nego produžetak mene!“ Dakle, Pavle zaključuje da čovek koji voli svoju ženu, voleći nju, u realnosti voli sebe. Ne postoji bolji način da se kaže da su muž i žena postali jedno, potpuno ujedinjeni. Muškarac bi trebalo da voli svoju ženu jer je ona, on.
Koliko je onda tačnije ovo za Hrista i Njegovu nevestu (Njegov narod)? Zapravo, ljudsko iskustvo ne ilustruje savršeno odnos između Hrista i Njegovog naroda. Muž i žena postaju fizički ujedinjeni samo povremeno. Ali Biblija upotrebljava ovo da bi ilustrovala Hristov odnos sa Svojim narodom u svakom trenutku, i kaže, da je On postao jedno sa nama. Stoga, voleći nas, Hrist voli Sebe. Ono što nam Biblija jako snažno kaže je da mi i Hrist postajemo jedno u najpotpunijem smislu u kome je moguće da dvoje postanu jedno.
Jedan od najvećih problema sa hrišćanskom verom danas je što većina nas ne shvata učenja iz Biblije doslovno i ozbiljno. Kada otkrijemo da nešto nije istinito u našem iskustvu, mi mislimo da je to nešto figurativno. Na ovaj način Bibliju prilagođavamo sebi, umesto da dopustimo Bibliji da promeni naše razmišljanje i posledično naše živote. Zapamtimo, da istinitost Biblije ne zavisi od našeg iskustva. Sada, dok je istina da je svaki pravi hrišćanin udružen sa Hristom, takođe je istina da crkva (zajednica) kao celina još uvek nije spremna za brak sa Hristom. Hrist razvija ovu zajednicu sa nama, pojedinačno, ali na višem nivou On će jednoga dana biti oženjen crkvom. Kada čitava crkva (zajednica) bude spremna, obučena u belu odeću, pravednost svetih, svi mi obučeni u Njegovu pravednost, onda će doći dan svadbe i On će se venčati sa crkvom.
Zajednica sa bludnicom
Interesantno je zapaziti da će svako na zemlji biti uključen u neku vrstu zajednice. Neće svako biti u braku sa Hristom, ali će svako biti u nekoj vrsti odnosa ili zajednice. Koju alternativu će imati oni koji se ne ujedine sa Hristom? Odgovor nalazimo u Otkrivenju 17:1-2:
„I došao je jedan od sedam anđela koji su imali sedam čaša i obratio mi se rečima: Dođi, pokazaću ti sud bludnice velike koja sedi na mnogim vodama, s kojom su zemaljski kraljevi blud činili, a oni koji žive na zemlji opijali se vinom njenog bluda.” Otkrivenje 17:1-2
Svako će biti uključen u neku vrstu zajednice. To će biti ili brak sa Hristom ili brakolomstvo sa bludnicom. Ali načelo zajednice sa Hristom se razlikuje od načela zajednice sa bludnicom. Kada se osoba udruži sa Gospodom oni postaju jedan duh, ali šta je sa osobom koja se udruži sa bludnicom? Evo šta piše u 1. Korinćanima 6:16: „Zar ne znate da onaj ko se združi s bludnicom jedno je telo s njom? Jer Bog kaže: Dvoje će biti jedno telo”.
Ovaj stih dolazi upravo pre onog stiha koji nam kaže da je osoba koja je udružena sa Gospodom jedan duh sa Njim, i direktno je suprotstavljen stihu koji sledi posle njega. Oni koji su ujedinjeni sa Hristom ujedinjeni su sa Njim u duhu – oni koji su se udružili sa bludnicom ujedinjeni su sa njom samo telesno. Kada je čovek intiman sa svojom ženom to spolja izgleda isto kao kada je intiman sa prostitutkom. Ali ta dva iskustva se razlikuju, kao što se razlikuje noć od dana. Jedno iskustvo uključuje srce i duh, prisutni su nežnost, blagost, topla osećanja. Drugo iskustvo predstavlja čist posao. To je samo telesno zadovoljstvo. To je spoljašnja stvar i nema nikakve veze sa srcem. Zapravo, ako muškarac vodi računa i brine o ženi nikada je neće tretirati kao prostitutku. Po svojoj prirodi, odnos između muškarca i prostitutke ne zahteva ljubav, samo želju za zadovoljenjem sebičnih životinjskih instinkta i za poslovnom transakcijom.
Oblikovanje naspram preobražavanja
Dakle, primenimo načela ove dve vrste odnosa sa dva odnosa koja Biblija predstavlja kao sudbinu svih na planeti. Odnos sa Hristom koji predstavlja odnos zasnovan na ujedinjenim duhovima, koji je utemeljen ne ljubavi, i odnos sa prostitutkom koji je zasnovan na spoljašnjem telesnom jedinstvu i predstavlja samo poslovni dogovor u koji se ulazi zbog obostrane dobiti.
Rimljanima 12:2 nam vrlo jasno pokazuje koja je razlika između ove dve vrste odnosa:
„I ne dajte da vas i dalje oblikuje ovo doba, nego se preobrazite obnavljanjem svog uma, da utvrdite šta je Božja volja – šta je dobro, ugodno i savršeno“ (Rimljanima 12:2).
Ovde nalazimo dve vrste ponašanja. Jedna se zove „oblikovanje“, a druga se zove „preobražavanje.“ Koja je suštinska razlika između ove dve vrste ponašanja? Oblikovanje je površna promena, podešava se spolja, predstavlja oblačenje ispravnog odela, to je modifikovanje ponašanja kako bi se stvorio određeni utisak i izgled, ali tu ne postoji unutrašnja promena. Preobražavanje, sa druge strane, proističe iz obnovljenog uma. To nije samo kozmetičko podešavanje određenih dela već ponovno stvaranje čitavog bića iznutra.
Postoji samo jedna osoba u univerzumu koja može promeniti nekoga iznutra. U svemu ostalom na ovom svetu, bez obzira na to kom sredstvu, ustanovi ili osobi se okrenemo, možemo se baviti samo oblikovanjem – spoljašnjom promenom. Stoga, ukoliko nismo u braku sa Hristom nikada se nećemo istinski promeniti, već samo oblikovati.
Drugačija načela
Ovo je razlika između Starog i Novog saveza. U Novom savezu Bog kaže: „Staviću moje zakone u vaša srca i umove, pa ćete živeti po mojim propisima, držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih.“ (Jevrejima 8:10; Ezekijel 36:27). U Starom savezu zakoni su bili zapisani na kamenim pločama. U 2. Korinćanima 3:7 Pavle ukazuje na Stari savez kao na „službu smrti ugraviranu na kamenu.“ Kada je nešto zapisano na kamenu onda to može nešto da zahteva od mene, ali ne može da me promeni. Mogu da pokušam da ispunim te zahteve, trudim se da se uposlim, da ne kradem, da ne lažem, ali moje srce ostaje isto zato što kamen ne može da promeni ljudska srca. Dakle, načelo Starog saveza je spoljašnje ponašanje, načelo Novog saveza je promena iznutra kroz zajedništvo sa Hristom.
Načelo prostitutke je spoljašnja promena, i nažalost, većina religija danas, čak i takozvane hrišćanske grupe, zidaju na načelu prostitutke-bludnice. Oni pokušavaju da ljude promene pravilima, propisima i crkvenim autoritetom. Zapravo, ne samo crkve, već svaki sistem koji se zasniva na načelima ovoga sveta. Ova načela predstavljaju suštinska načela Sotoninog carstva koje drži ljude potčinjene umovima drugih ljudi, pomoću spoljašnjih pravila, autoriteta i sile.
Istina je da je Bog jednom dao zakon i upotrebio tu vrstu sistema da održi red i sačuva ljudske živote, čak i među onima koji su bili izabrani da Ga predstavljaju u svetu. U poslanici Galatima čitamo:
„Čemu onda zakon? Bio je dodat radi prestupa, dok ne dođe seme koje je obećano, i prenesen je preko anđela u ruke posrednika“ (Galatima 3:19).
Ali sistem zakona je predstavljao privremenu meru ili sredstvo koje je trebalo da traje samo dok ne dođe Seme. Ovo ne može biti hrišćanski metod, jer se hrišćanstvo ne bavi formom promene (spoljašnjim), već se bavi realnom promenom (unutrašnjim). Ovo je načelo Novog saveza, načelo Hrista u nama, načelo jedinstva između Hrista i Njegove neveste. Kako ovo budemo sve bolje i više razumeli lakše ćemo uvideti zašto je opasno da nastavimo da se povezujemo sa Bogom na osnovu slova zakona. Moramo se prebaciti sa spoljašnjeg zakona, onoga koji samo upravlja spoljašnjim ponašanjem, na Hrista, živi zakon koji se ujedinjuje sa nama, preobražava nas iznutra.
Još uvek postoje hrišćani koji veruju da je prirodna promena nerealna. Oni tvrde da nije moguće da se osoba promeni, osim ukoliko nije edukovana u pogledu nove vrste ponašanja. Oni smatraju da nije Božji plan da čudom preobrazi neku osobu, tako da ta osoba u trenutku prestane da želi da čini zlo koje joj je nekada pričinjavalo zadovoljstvo. Oni smatraju da treba neprestano da gledamo u zakon i da se neprestano podsećamo zahteva zakona, ili u suprotnom, ni jedna osoba neće moći da promeni ponašanje. Oni se plaše, da osim ukoliko zakon neprestano stoji pred hrišćanima, da će oni biti u iskušenju da zloupotrebe blagodat. Ali to je glupost, svako ko zloupotrebljava blagodat, nije hrišćanin. Božji prijatelji, Božja deca, ne zavise od instrukcija, da bi mogli da žive pravedno, jer Božji život u njima prirodno proizvodi rodove Duha. Kada moramo da upotrebimo spoljašnje metode da bismo proizveli ispravno ponašanje onda možemo sa sigurnošću znati da funkcionišemo po načelima Vavilona.
Prirodna religija
U Rimljanima 2:14-15 nalazimo interesantan pasus koji jasno izražava istinu o „prirodnoj religiji.“
„Jer kad se neznabošci, koji nemaju zakon, po prirodi drže onoga što je u zakonu, onda su oni sami sebi zakon, premda nemaju zakon, koji pokazuju delo zakona zapisano u njihovom srcu, a o tome svedoči i njihova savest i u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani“ (Rimljanima 2:14-15).
Pavle kaže da ovi neznabošci koji ne poznaju zakon prirodno čine ono što je zapisano u zakonu! Razmotrimo to pažljivo. Oni nikada nisu učili šta zakon kaže zato što, „nisu imali zakon.“ Ali ipak čine stvari koje su zapisane u zakonu. Kako je to moguće? Moguće je zbog toga što imaju zakon upisan na njihovim srcima. Kako je zakon upisan u njihova srca, ako nisu imali zakon i ako nikada nisu ni čuli ni videli zakon? Jasno je da su ovi neznabošci iskusili i doživeli Novi savez, bili su promenjeni prebivanjem Božjeg Duha u njima tako da sada rade stvari koje nalaže zakon iako nikada nisu čuli bilo šta o zakonu. Na ovo mislim kada kažem prirodna religija, religija koja prirodno i spontano proizvodi Hristovo ponašanje bez da se osobi kaže kako da se ponaša, zato što je takva osoba došla pod kontrolu Hristovog Duha. Oni pokazuju „dela zakona zapisana na njihovim srcima.“ Upravo je to ono što je Isus rekao da će učiniti za Svoj narod Novim savezom:
„Jer ovo je savez koji ću sklopiti s Izraelovim domom posle tih dana’, kaže Gospod. Svoje zakone staviću u njihov um i upisaću ih u njihova srca. Biću njihov Bog, i oni će biti moj narod“ (Jevrejima 8:10).
Novo rođenje je stvarno iskustvo i isto kao kada se osoba rodi kao čovek ne treba tu osobu učiti da postane čovek, već je ona čovek na osnovu svog rođenja, isto važi i za nanovo rođenog hrišćanina. Takvu osobu ne treba učiti da bude hrišćanin, već se takva osoba ponaša kao hrišćanin jednostavno na osnovu činjenice da je rođena od Boga. Jovan nam jasno kaže:
„Ko je god rođen od Boga, ne čini greh, jer Božje seme ostaje u njemu, i on ne može da čini greh, jer je rođen od Boga“ (1. Jovanova 3:9).
Zapazite zašto ne greši: zato što Božje seme, sam Hristov život ostaje u njemu. Stari savez u osnovi kaže „čitaj, uči i saglasi se.“ Novi savez sa druge strane proizvodi transformaciju kroz doslovno, stvarno dodeljivanje Hristovog života. To je prirodna religija, nasuprot legalističkoj religiji. Hristov brak se zasniva na načelu Novog saveza: Jedan duh ujedinjuje i Nevestu i Mladoženju.
Braćo i sestre treba da se zapitamo, po kom načelu mi funkcionišemo? Da li funkcionišemo po načelu jedinstva i zajednice sa prostitutkom? Oblikovanja ili usklađivanja bez učešća srca? Ili smo zaista razumeli i prihvatili načelo Novog saveza koje proizvodi novo stvaranje?
Velika prepreka
Ovo nas dovodi so sledećeg pitanja: Šta je to što nas sprečava da doživimo i iskusimo Novi savez? Ponekad dođemo do pozicije gde kažemo sebi, „ja razumem stvari koje su tako divne. Istina čini da želim da plačem, da se smejem, da pevam i da skačem! A ipak ne vidim da se pravedan život prirodno pojavljuje. Još uvek radim i borim sa malo uspeha.“
Zašto je to tako? Odgovor se može pronaći u Rimljanima 7:1-6:
„Zar ne znate, braćo – jer govorim onima koji poznaju zakon – da je zakon gospodar čoveku dok je čovek živ? Tako je udata žena zakonom vezana za muža koji je živ. A ako joj muž umre, oslobođena je muževljevog zakona. Dakle, dok joj je muž živ, biće nazvana preljubnicom ako pripadne drugom čoveku, ali ako joj muž umre, slobodna je od zakona, i nije preljubnica ako pripadne drugom čoveku. Tako ste i vi, braćo moja, posredstvom Hristovog tela umrli zakonu, kako biste pripali drugome, onome koji je ustao iz mrtvih, da bismo Bogu donosili plod. Jer kad smo bili u telu, grešne strasti pokrenute kroz zakon delovale su u našim udovima da smrti donesu plod. A sada smo oslobođeni zako-na, umrevši onome u čemu smo bili zadržavani, da bismo bili sluge u novini Duha, a ne u starini slova“ (Rimljanima 7:1-6).
Hajde da se uverimo da smo shvatili suštinu ove ilustracije. Imamo ženu i ona je udata za jednog čoveka. Postoji i drugi čovek koji se njoj sviđa i za koga bi volela da se uda. Ali ona ne može imati ovog drugog čoveka, jer je njen muž još uvek živ a zakon joj zabranjuje da se uda za bilo kog drugog čoveka dok joj je muž još uvek živ. Ali ako i kada prvi muž umre onda je ona slobodna da se uda za drugog čoveka. Sada je jasno da je drugi muž Hrist. To jasno piše u stihu 4. Žena predstavlja mene kao pojedinca. Ovde vidimo da ja, žena, želim da se udam za Hrista i ako se udam za Njega postaću jedan duh sa Njim. On i ja ćemo biti udruženi kao jedno. Moji problemi sa grehom će nestati, završiću sa oblikovanjem, sa pretvaranjem, sa neuspehom i krivicom. Živeću na nebu u Isusu Hristu. Ali ne zaboravimo da prvo nešto treba da se dogodi. Pre nego što budem morala da se udam za Hrista, moj prvi muž mora da umre. Ali ko je ovaj prvi muž? Koga predstavlja ovaj prvi muž za koga je žena udata? Ovaj prvi muž predstavlja telesni um, koji se ponekad naziva i „stari čovek,“ ili „grešno telo.“ Pavle deli mene, kao pojedinca, na dva dela. Jedan deo mene, volja i savest, je predstavljen ženom koja želi ono što je dobro i želi da se uda za Hrista. Drugi deo mene, telesni um ili grešno telo, upravlja voljom i savešću i primorava me da radim kako on (telesni um) želi. Ovaj deo mene je predstavljen prvim mužem. Dakle, venčan sam sa svojom drugom polovinom, a moja druga polovina je telesni um.
Malo dalje u poglavlju 7 Pavle opisuje sukob koji se javlja kao posledica sukoba između ova dva dela u njemu, koji su predstavljeni kao žena i prvi muž.
„Jer ne razumem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A ako činim ono što ne želim, slažem se da je Zakon dobar. Ali onda to ne činim više ja, nego greh koji prebiva u meni. Jer znam da u meni, to jest u mom telu, ne prebiva ništa dobro. Jer sam sposoban da želim dobro, ali ne i da činim dobro. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego greh koji prebiva u meni“ (Rimljanima 7:15-20).
Delimična smrt
Ovo je problem svake osobe koja nije ujedinjena sa Hristom. Oni nikada ne mogu biti ujedinjeni sa Hristom dok god njihov telesni um živi, i tako ih neprestano muči sukob između savesti i telesnog uma. Telesni um je deo mene koji kontroliše moj život. Dok god deo mene ostaje živ Hrist ne može živeti. Ovo Biblija uči. Mnogi od nas nisu voljni da umru stoprocentno, već pokušavamo da umremo možda osamdeset ili devedeset posto. Ali istina je da osoba ne može umreti, osim ukoliko u potpunosti umre. Biti osamdeset posto mrtav, znači biti u priličnoj meri živ, a tako je i sa nama kada se ne predamo u potpunosti Hristu. Mi ostajemo prilično živi, ali stavljamo fasadu, pretvaramo se da smo mrtvi, tako da se menjamo, usklađujemo i oblikujemo spolja! Mi menjamo svoje ponašanje i počinjemo da držimo većinu zapovesti. Ali se i dalje pitamo zašto još uvek ne volimo svoje neprijatelje i zašto ne brinemo za druge kao za sebe, i zašto ne možemo videti da se Božja slava i sila ispoljavaju u našim životima. To je zato što obmanjujemo sebe da je naše „ja“ mrtvo dok smo se zapravo samo delimično dali Bogu. Pavle kaže da ne možemo imati Hrista dok stari muž ne bude mrtav. To je prava istina. Ovo obuhvata čak i naša mišljenja, naša učenja koja negujemo, naša načela kojih se tako čvrsto držimo – koja se zasnivaju na postojanju sebičnog života.
Zašto bismo se držali nečega što sprečava Hrista da živi u nama? Previše smo živeli svoje živote na takav način. Previše smo patili i trpeli da bismo nastavili sa ovakvim načinom života. Kada ćemo naučiti da naš način donosi samo propast? Treba da se odreknemo svega i da verujemo Gospodu u svemu. Treba da kažemo, „Gospode, verujem da ti znaš najbolje. Ja ne znam kako mogu da budem srećan, ali verujem da ću biti srećan sa Tobom. Biram da umrem, kako bi ti mogao da živiš u meni.“
Ako postoji Bog kome je toliko stalo da je dao Svog Sina za mene, i koji je dopreo do mene za čitavu večnost, i koji me nikada nije ostavio samog ni za trenutak, tokom čitavog mog života, kako bih onda mogao da budem toliko glup da nastavim da mu se odupirem? Šta je to u mom načinu života toliko dragoceno da ne mogu da ga napustim i odbacim? Ali Biblija nam jasno kaže u čemu je problem. Stari muž je još uvek živ. Mi nismo spremni da umremo sebi.
Navike u našem životu uslovile su naše razmišljanje i ponašanje. Prezasićeni smo razmišljanjem da moramo da donosimo sopstvene izbore i odluke da bismo vodili kurs naših sopstvenih života i kada pročitamo Hristove apele da se predamo mi nismo dovoljno radikalni, odlučni, ekstremni da se odvojimo od stvari koje nas primoravaju da robujemo sebi, starom mužu. Nismo shvatili šta znači predati se u potpunosti.
Najveće svetlo
Kada se Hrist pojavi na horizontu ne postoji svetlo koje se može uporediti sa tim svetlom. Kada dođemo da vidimo Njega, svetlost sveta, dešava nam se kao što se dogodilo i Pavlu na putu za Damask. Naša slava je bačena u prašinu gde joj je i mesto. Počinjemo sebe i svoje načine da smatramo besmislenim i beznačajnim stvarima što one zapravo i jesu. Za sve naše ideje, naše kombinacije i naše snove se ispostavlja da su najobičniji otpad kada vidimo Njegovu slavu. Sledeće što sledi je da ćemo čuti Njegov glas kako nas pita, „zašto udarate tako jako u bodlje i šiljke? Zašto se opirete Mom glasu dok govorim vašoj savesti? Zar ne znate da vas volim od večnosti? Zar ne znate da sve što želim je prilika da vas usrećim?
Kao i u Pavlovom slučaju naše pitanje je, „ko si ti Gospode? Mislio sam da sam ti služio svo vreme. Ko si Ti zaista? I čujemo Njegov odgovor, „ja sam Isus, onaj koji te voli i želi da te usreći.“ Konačno smo Ga upoznali, videli smo Ga onakvim kakav zaista jeste, videli smo sebe onakvim kakvi zaista jesmo i naš jedini odgovor može biti Pavlov odgovor. „Gospode, šta želiš da učinim?“ Gospode pomozi nam da završimo kao što je Pavle završio: „Zato, kralju Agripa, nisam bio neposlušan nebeskoj viziji.“
Ostatak svog života Pavle je bio opsednut, usmeren samo ka jednom cilju (pročitajte njegovo svedočanstvo u Filipljanima 3:7-10). Ljudi su govorili da je bio lud. Pretpostavljam da izgleda kao neka manija biti toliko usmeren ka jednom cilju. Ljudi su mogli reći, „čoveče, proširi svoje vidike, budi više uravnotežen.“ Ali ništa nije moglo da skrene Pavla sa ovog kursa. Nisu ga pomerili ni posao ni misija, već je to učinio Hrist. Ono što je video na putu za Damask pamtio je celog svog života. Kada god bi mu se ukazala prilika ponavljao je priču o tom iskustvu koje mu je promenilo život. To iskustvo je prožimalo svako vlakno njegovog bića i utvrdilo kurs svakog trenutka u njegovom životu.
Poverenje
Čovek voli privlačnu ženu i u ljubavi je sa njom. Ona mu znači sve, ali nažalost, iako ju je nekoliko puta pitao da se uda za njega ona nastavlja da mu odgovara, „ne, treba još da razmislim o tome. Mislim da te ne poznajem dovoljno dobro.“ U čemu je problem? Očigledno ona nije sigurna da može da mu veruje. Veoma često je u tome problem. On može da bude čovek koji dobro izgleda. On može biti finansijski stabilan i može ponuditi sigurnost i može izgledati da zaista brine o njoj, ali ukoliko nije potpuno sigurna da može da mu veruje ona će nastaviti da okleva.
Ali ukoliko je čovek zaista pouzdana osoba šta treba da se dogodi, kako bi se ova prepreka prevazišla? Očigledno žena treba bolje da upozna čoveka. Jedini razlog zašto ne verujem pouzdanoj osobi je činjenica da je ne poznajem dovoljno dobro. Njegova pouzdanost mi je nepoznata jer ga ne poznajem dovoljno dobro.
Postoje mnogi koji i dalje sumnjaju u to da će biti potpuno srećni ako Hristu daju sve. Za njih je razmišljanje o potpunoj predaji Hristu kao neprestano uzimanje leka koji ima gorak ukus. Nešto što je bolno i neukusno, ali što se mora trpeti jer ima neke dobrobiti. Međutim, ukoliko postoji neki drugi način, ako se uzimanje lekova može izbeći, onda to treba izbeći koliko god je to moguće. Ovo je stanje mnogih ljudi koji i dalje sumnjaju da mogu biti srećni tako što će Hristu dati sve. Problem je u tome što oni ne poznaju Osobu. Treba bolje da Ga upoznaju.
Nije previše kasno za promenu
Dajmo sebi zadatak, pristupimo problemu na praktičan način, kao kada bismo radili neki posao ili kada bismo se bavili nekim aspektom obrazovanja. Postavimo sebi zadatak da bolje upoznamo Hrista. Svi mi imamo kapacitet i sposobnost da izvršimo neke površne spoljašnje promene. Ljudi se prilagođavaju i menjaju obrazac svog života sa šezdeset i više godina. Neki od nas poznaju ljude koji su se u ovim godinama vratili u školski uzrast. Oni su promenili svoj program sa šezdeset godina jer su podesili svoje umove za postizanje ili sticanje nečega. Ako je poznavanje Hrista zaista toliko značajno, mi ćemo pronaći i vreme i način i sve što je potrebno. Sećam se izvanrednog hrišćanskog pisca koji je to rekao na sledeći način: „Da bismo pronašli Boga, nisu nam potrebni ni umetnost ni veština, već srce koje je odlučno da se usredsredi samo za Njega.“ Dakle, ako me neka osoba pita kako da pronađe Boga, ja joj neću dati formulu, jednostavno ću reći, „ako Ga dovoljno želite, naći ćete način da Ga pronađete.“
Neka nam Bog pomogne da vidimo ono što je On učino, ono što On želi da učini, i kako smo mi ograničili Njegovu sposobnost da deluje u našim životima, strahom od potpune predaje Njemu. Da možemo doneti odluku da promenimo svoje navike, da preokrenemo način našeg funkcionisanja, kako bi se naši životi usmerili na upoznavanje i primanje Njega. Kada Ga budemo upoznali, neće više postojati rezervisanost u pogledu stoprocentnog davanja sebe Njemu. Ovo je garancija da ćemo biti uključeni (biti deo neveste), kada On uzme Svoju nevestu Sebi.






