Da je bilo moguće da Isus ima savršenu ženu kakvu je Adam imao u početku, mogao bi da započne novu rasu bića sa pravednom i svetom djecom, ali to ni na koji način ne bi pomoglo onima u Adamovoj paloj rasi. Isusov cilj je bio da iskupi čovječanstvo pružajući im put za bijeg iz njihove bijedne stvarnosti, čime ih je spasio od smrti. Nakon svog trijumfa nad grijehom, smrću i grobom, Isus je postao začetnik i otac potpuno nove rase bića koja ranije nisu postojala.
Očev život
Kao i u bilo kojoj porodici, život oca je u njegovom sjemenu koje daje potomstvo, a tako, da bi neko pripadao Isusovoj novoj porodici, prvo treba da primi njegov život (Rimljanima 8: 9). Prema poslanici Jevrejima, Isus je postao otac djece koju mu je Bog dao (Jevrejima 2:13). U 1. Korinćanima 15:45-47, Isus se naziva poslednjim Adamom koji je takođe „Gospod s neba“. Kao što zemaljski otac daje svojoj djeci nasleđe svog života, na isti način Isus daje svojoj djeci nasledstvo koje je Njegov Božanski život.
Budući da je Isus bio prvi od ove nove rase bića, razumljivo je da su svi koji pripadaju njegovoj porodici obdareni istim kvalitetom života koji je Isus posjedovao dok je bio ovdje na ovoj zemlji, kao i istim kvalitetom koji ima sada, dok sjedi s desne strane svog Oca na nebu.
Da li je Isus za vrijeme svog zemaljskog postojanja imao nešto što njegova djeca danas ne mogu da posjeduju?
Postoje li dodatni blagoslovi i privilegije koji se moraju osvojiti nezavisno od Njegove pobjede?
Nasleđivanje
Budući da je presuda prvom Adamu prenijeta na njegovu djecu kroz njegov život, slijedi da bi pobjeda poslednjeg Adama kroz Njegov život bila prenijeta na Njegovu decu. Na isti način na koji je Adamova rasa dobila nasleđe života od Adama, Isusova rasa dobija od Isusa Njegov život u nasleđe. To je prirodni fenomen oca i djeteta. Zaista, upravo to Biblija uči.
„Taj Duh svjedoči s našim duhom da smo Božja djeca. A ako smo djeca, onda smo i naslednici – naslednici Božji, a sunaslednici Hristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni“ (Rimljanima 8:16-17).
Ovo je jedan od najnevjerovatnijih odlomaka u Bibliji. Mi smo sunaslednici sa Hristom! Većina ljudi shvata šta znači imati zajednički račun sa nekim drugim u banci. To znači da obje osobe imaju jednako pravo na novac u banci. Na isti način svaka osoba koja je dijete Božije nasleđuje Božje beneficije i privilegije podjednako sa Isusom Hristom. To je nevjerovatno!
Odvojite trenutak da razmislite o Isusu i pokušajte da razumijete šta je naslijedio od Boga. Sve što možete da zamislite da je Isus naslijedio, ako ste hrišćanin, nanovo rođen u život Njegovog Sina, onda sve to i vama podjednako pripada!
Razmislite o ovom stihu:
„Blagosloven Bog i Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim na nebesima u Hristu“ (Efescima 1:3).
Da li shvatate šta taj stih govori?
Svi hrišćani su već blagosloveni SVIM duhovnim blagoslovima u Isusu! Nažalost, većina ljudi uljuljkana u duhovnu letargiju i uspavanost, teško može da vidi istinu u riječima ovog stiha. Bez obzira na to, ovo što smo upravo pročitali je zapravo doslovno tako. Drugim riječima, svaki otac svom potomstvu daruje prirodno nasleđe. Adamovo nasleđe je tjelesni duh koji je odvojen od Boga, a vodi ka smrti. Ali Isusovo nasleđe je Njegov Božanski Duh koji postaje jedno sa našim duhom i dovodi nas u jedinstvo sa Bogom, vodeći nas u pobjednički, nepokoreni život.
Ko je onda tvoj otac – Adam ili Isus?
Odgovor na ovo pitanje zasnovan je na plodu vašeg života. Da li živite za samozadovoljstvo ili živite za druge? Da li nalazite zadovoljstvo u uzdizanju drugih ili više volite da drugi uzdižu vas? Odgovarajući na ova pitanja, mi smo u stanju da uvidimo i razlikujemo čiji život posjedujemo; da li je to život odvojenosti od Boga koji vuče prema sebi, ili Bogom ispunjeni život ljubavi koji zrači prema drugima.
Da li se trudite da svakodnevno živite dobro? Šta ako ne pokušate, kako onda živite? Rezultat prirodnog, neusiljenog života dobar je pokazatelj vašeg stvarnog identiteta. Pogledajmo činjenice kako su zabilježene.
Prirodno ponašanje
U početku je Bog imao divan odnos sa Adamom i Evom, a i oni sa Njim. Provodili su vrijeme zajedno kada bi ih Bog posjetio u vrtu. Međutim, jednog dana nešto se promijenilo, mada nije Bog bio taj koji se promijenio. Bog je došao u susret svojoj djeci, kao i uvijek do tada, ali ovog puta reakcija Adama i Eve bila je neobična i drugačija. Ovaj put su pobjegli i sakrili se od svog Oca. Zašto? Dogodilo im se nešto zbog čega se njihovo ponašanje promijenilo. Ovo novo ponašanje bilo je „prirodno“ za njih, ali bilo je u potpunoj suprotnosti sa onim kako su ranije „prirodno“ reagovali na Boga. Sve je bilo drugačije i razlog te promjene bio je taj što je nešto u njima bilo promijenjeno. Nijesu se oni trudili da se ponašaju drugačije, već su se ponašali – prirodno.
Pogledajmo Isusa. Čitajući Bibliju, jasno vidimo sliku koja ga predstavlja kako uvijek pomaže drugima. Uvijek je pazio na bolesne i slabe i mijenjao im živote na bolje. Ovo je bio njegov prirodni pristup, bez potrebe da se trudi da bude ono što je u stvari i bio. Riječ koja ga najbolje opisuje je „saosjećanje“.
Riječ doslovno znači, „saosećajno sažaljenje i briga za patnje ili nesreće drugih“. Isus je takav bio prirodno, nije se morao truditi da bude takav, to je jednostavno bio Njegov način života.
Vjera u Isusa
„Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa“ (Galatima 3:26).
Moramo da ispoljavamo vjeru da bismo vjerovali u svoje novorođenje kako bismo mogli da prihvatimo svoj novi identitet. Vjera je ruka koja od Boga prihvata novu prirodu koju nam On nudi. Jednom kada prepoznamo ko smo u Hristu i zaista mu povjerujemo, moći ćemo da živimo u stvarnosti onoga što jesmo. Ovo je prirodni život onih koji se nanovo rode. Pravo dijete Božje korača vjerom, a ne „po onome što vidimo“ (2. Korinćanima 5:7).
„Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste“ (Galatima 3:27).
Važno je da razumijemo naglasak u ovom stihu. Ne govori se onima koji su kršteni u crkvu, već kršteni u Hrista. Mnogi ljudi griješe misleći da je krštenje u crkvi isto što i krštenje u Hrista, ali nije uvijek tako. Članstvo u crkvi često zahtijeva krštenje kao uslov za članstvo u organizaciji. Međutim, biti kršten u Hrista znači da ste se obukli u Hrista.
Odijevanje u Hrista ukazuje na to da ste Njime u potpunosti pokriveni, kao što odjeća prekriva cijelo tijelo. Stoga, kao hrišćani, imamo Hrista u sebi, a takođe i na sebi. Ovo je ljepota onoga što nam Isus daje kao naš novi otac. Nasleđujemo Njegov karakter jer nasleđujemo Njegov život. Ujedinjeni smo s Njim na takav način da se naš duh, koji je nekada bio tjelesan, pripojio Božanskom Hristovom duhu (1. Korinćanima 6:17).
