Biblija kaže: “Čovjek koji je više puta ukoravan, ali ostaje tvrdoglav, iznenada će propasti i neće mu biti lijeka” (Priče Solomunove 29:1).
Ako čovjek nastavlja da odbija Božje ljubazne pozive, on je u stvarnoj opasnosti. Ne treba da se bilo ko od vas preosjetljive braće i sestara osjeća osuđen pročitavši ovo, jer taj stih nije napisan za one koji su već pali u grijeh, nego upozorava one koji vole da griješe i koji žele nastaviti život u grijehu. Nije napisan za one koji pokušavaju da žive u čistoti ali nastavljaju da padaju. Pisan je za pobunjenike koji prkose Bogu i žele da nastave grešno življenje.
Kako znati da li ste pobunjenik? To je vrlo lako otkriti. Samo se zapitajte da li imate želju da se pokajete i vratite se Bogu? Ako imate čak i najmanju želju u sebi da se okrenete Bogu i da ga volite, onda to dokazuje da Sveti Duh još uvijek radi u vašem životu i da Bog teži da vas privuče k sebi. Možda ste neuspješni, ali niste pobunjenik. Postoji ogromna razlika između onoga ko ne uspjeva i onoga koji se protivi.
To je bio razlog što je Bog dozvolio da Petar padne. Svrha je bila da izrešeta Petra. Ono što Sotona stvarno želi je da uništi Petra, ali Bog mu ne bi dozvolio da to učini. Bog ne dozvoljava da budemo testirani ili kušani iznad naših mogućnosti. Tako je Sotoni dozvoljeno da iskušava Petra. Kao rezultat njegovog neuspjeha, Petar je očišćen od puno prljavštine iz svog života. To je prava svrha s kojom nam Bog dozvoljava poraze i padove. Zar nije dobra stvar da se prljavština karaktera ukloni iz naših života? Sigurno. Kada poljoprivrednik žanje pšenicu mora je prosijati prije nego što je može koristiti. Tek tada će se ukloniti pljeva.
Gospod koristi Sotonu da ukloni pljevu iz naših života. Iznenađujuće, Bog ostvaruje ovu namjeru time što dozvoljava naše neuspjehe i više puta! Bog je upotrebio Sotonu da ispuni tu svrhu u Petru i on će koristiti Sotonu da ispuni taj cilj i u našim životima. U svima nama ima puno prljavštine – ponosa, samopouzdanja i samopravednosti. I Bog koristi Sotonu u našim ponavljanim neuspjesima kako bismo potpuno uklonili te plodove grijeha sa sebe.
Da li Gospod uspijeva da ostvari ovu svrhu u tvom životu ili ne, samo ti znaš. Ali ako se ukloni prljavština, bićeš skromniji i manje samodovoljan. Nećeš prezirati druge koji ne uspijevaju. Nećeš se smatrati bolji od bilo koga drugog.
Slomljeni kroz neuspjeh dobijamo snagu
Bog dozvoljava Sotoni da nas odvoji od pljeve, tako što nam dozvoljava padove i poraze. Zato se ne obeshrabruj ako ne uspiješ. Još si u Božjoj ruci. Postoji slavna svrha koja se ispunjava tvojim ponovljenim neuspjesima. Ali tvoja vjera u Božju ljubav prema tebi ne smije nestati. To je ono što je Isus molio za Petra i za šta se danas moli za nas. On se ne moli da nikada ne doživimo poraz, ali se moli da kada dođemo do dna, naše povjerenje u Božju ljubav i dalje bude čvrsto i pouzdano.
Samo kroz mnoga iskustva neuspjeha konačno dolazimo do “nulte tačke” gdje smo stvarno slomljeni. Tek kada je Petar došao do te tačke doživio je obraćenje (Luka 22:32). Okrenuo se zaista. Dokaz da je Isusova molitva za Petra uslišena vidi se u činjenici da je, kada je Petar pao na dno, istinski se obratio. Nije ostao obeshrabren da leži na svom dnu. Nije izgubio vjeru. Ustao je. Bog ga je čuvao na dugačkom užetu. Ali kada je Petar stigao do kraja tog konopca Bog ga je povukao nazad.
Divno je biti Božje dijete. Kada nas Bog zagrli, On stavlja uže oko nas da nas zaštiti. Na tom užetu ima mnogo klizavih djelova i možemo skliznuti i pasti mnogo hiljada puta i čak se odvojiti od Gospoda. Ali jednog dana stićićeš do kraja tog konopca. A onda će te Bog povući nazad do Sebe. Naravno, vi možete odlučiti u tom trenutku da odsiječete konopac i pobjegnete. Ili možete izabrati da vas slomi Božja ljubav i sa suzama Mu se vratite. To je i Petar uradio. Plakao je i vratio se Gospodu. Ali Juda Iskariotski nije to učinio. On je odsjekao konopac – u pobuni protiv Božjeg autoriteta nad njegovim životom – i bio je vječno izgubljen. Ali vjerujem da ćeš izabrati ono što je Petar učinio.
Tada je Isus rekao Petru – kada se obratiš i ponovo ojačaš, osnaži svoju braću. Tek kada smo slomljeni možemo biti dovoljno jaki da ojačamo druge. Tek kada je Petar bio slab i slomljen, postao je istinski jak – toliko snažan da je mogao ojačati braću i sestre.
Mogli bismo reći da je Petrova priprema za Duhom vođenu službu došla kroz njegovo iskustvo neuspjeha. Da je bio ispunjen Svetim Duhom, bez tog iskustva neuspjeha, on bi ustao na dan Pedesetnice kao ponosan čovjek, kao čovjek koji nikad nije poražen, koji bi mogao sa visine pogledati sa prezirom na bijedne, izgubljene grešnike ispred njega. I Bog bi postao njegov neprijatelj, jer Bog se protivi takvom ponosu. To je tragedija u kojoj žive mnogi hrišćani koji su nekad bili ispunjeni Svetim Duhom. Nikada nijesu poraženi. Bili su iskreno ispunjeni Duhom, ali nikada nisu slomljeni. Tako su, kroz ponos, vrlo brzo izgubili pomazanje.
Ne zaboravimo jamu iz koje nas je Bog izvukao
Zamislite da ste zaposleni u velikoj kompaniji i da ste bili nesavjesan radnik, ne poštujući naređenja nadređenih, iskoristivši njihovu dobrotu i osramotivši njihovo ime. Jednog dana uradite nešto strašno pogrešno. To je poslednja kap. Predsjedavajući potom dođe do vas, a umjesto da vas otpusti, kaže: “odlučili smo da vam oprostimo sve i utrostručimo vašu platu od danas.” Možete li zamisliti da se takva stvar dešava? Ne? Pa to nam samo pokazuje da Božji putevi nisu čovjekovi putevi. Nema čovjeka za koga nema nade. Da li ste čuli? Za svakoga postoji nada. I za sve vas postoji nada, sve dok ste živi. Nada prestaje samo za umrle. Petar je morao doći do takve nulte tačke, prije nego što je mogao biti ono što je Bog želio da Petar bude.
Ako smo jednom osjetili dno nikada ne možemo prezreti druge koji su još uvijek tamo. Nikada ne možemo oholo gledati sa visine na grešnike, na otpale vjernike, ili čak na hrišćanske vođe koji takođe padaju. Nikada ne možemo biti ponosni na našu pobjedu nad grijehom jer dobro znamo kakvi smo mi sami propali gubitnici bili u jednom trenutku.
Zato je i sam Petar upozoravao druge hrišćane govoreći “nemojte zaboraviti kako ste se jednom očistili od svojih starih grjehova” (2. Petrova 1:9). Tu ih on upozorava da ako zaborave, postaće slijepi i kratkovidi. Ko su kratkovidi? Oni koji vrijednuju zemaljske stvari – zadovoljstva grijeha, materijalnog bogatstva i ljudsku čast i odobravanja. Svi takvi ljudi su kratkovidi. Moramo žaliti takve vjernike. Ako vidite čoveka čiji fizički vid je tako slab da ne vidi ništa više od 10 metara ispred sebe, ne ljutite se na njega. Žalite ga. Ako vidite čoveka koji treba da drži knjigu 2 cm od očiju da bi je pročitao, ne biste se ljutili na njega. Saosjećate s njim, zar ne? Ako očni ljekar traži od čovjeka koji nosi debela sočiva da pročita “očni dijagram” a čovjek odgovara da može samo vidjeti najveća slova, ali nije siguran da li je to “E” ili “S” , šta će uraditi ljekar? Da li će se ljutiti na njega? Ne. Žao mu je. I kada vidimo vjernike koji su tako kratkovidi da žive za novac i zadovoljstvo grijeha i ljudsku hvalu, beskorisno je da ih prekoravamo. Moramo da ih žalimo jer su tako užasno kratkovidi. Oni će gorko žaliti kada stanu pred Gospoda jednog dana.
Ima zaista mnogo takvih vjernika. Znate li kako su oni postali slijepi? Jer su zaboravili “da su očišćeni od svojih starih grijeha” (2. Petrova 1:9). Oni su zaboravili jamu iz koje ih je Bog izvukao. Postali su ponosni na činjenicu da ih je Bog kasnije blagoslovio. Nikada ne treba zaboraviti jamu iz koje nas je Bog izvukao.
Ali se ne treba sjećati prošlosti na način koji bi dozvolio Sotoni da nas osuđuje ili baca u depresiju podsjećajući nas na naše grijehe. “Stoga sada nikakva osuđenja nema za one koji su u Hristu Isusu” (Rimljanima 8:1).
Odgovori na dva pitanja pokazuju da li imate samopouzdanje i ponos
Kao što je Bog jednom rekao Judi: “…neželjena beba bačena na otvoreno polje koju niko nije žalio. Kad je Gospod prolazio pored mene i vidio me kako se valjam u svojoj krvi, podigao me je, okupao, obukao i postao sam savršen Njegovom slavom” (Jezekilj 16:5.6.9.10.14).
A šta je sa tobom brate moj, sestro moja? Znam da su mnogi od vas ispunjeni Svetim Duhom. Ali nijesam siguran da li je Bog uspio da vas slomi i razbije vaše samopouzdanje i ponos. A veoma je lako saznati da li se to dogodilo. Samo odgovorite na dva pitanja.
Prvo pitanje: Da li gledate sa omalovažavanjem na druge, naročito na one u drugim zajednicama, sa drugačijim doktrinama…?
Možda se ne slažemo sa mnogim hrišćanima o doktrinama, ali nikada ne smijemo da gledamo sa visine na njih. Da li ikada govorite, poput fariseja, “Bože, hvala ti nisam kao ostali ljudi” (Luka 18:11)? Ako je tako, onda niste slomljen čovjek kakvo god vjersko iskustvo imate.
Drugo pitanje: Da li ste ponosni na svoj duhovni napredak ili na vaša dostignuća?
Slomljeni čovjek prepoznaje da ništa dobro ne živi u njegovom tijelu tako da brzo daje slavu Bogu za bilo koji plod koji on vidi u svom životu ili službi.
Dakle, ovo su dva obilježja slomljenog čovjeka:
– On ne potcjenjuje nikoga – ni vjernika ni nevjernika.
– On ne uzdiže sebe u svom duhovnom rastu ili u svojoj službi.
