„I upoznaćete istinu, i istina će vas osloboditi.“ Jovan 8,32
Kada čitam ove Isusove reči, sve više shvatam da istina zaista oslobađa čoveka. Ali isto tako shvatam da put do te slobode nije uvek lak. Mi ljudi volimo da čujemo lepe stvari. Volimo kada nam neko kaže da smo dobri, da smo u pravu, da sve radimo kako treba. Ali kada nam neko pokaže nešto što nije dobro u našem životu, kada nam kaže da grešimo, kada nas suoči sa istinom koju ne želimo da prihvatimo, tada se često branimo. Nije lako priznati da smo pogrešili. Nije lako reći: „Možda sam ja bio u zabludi.“
Nije lako prihvatiti da smo možda godinama verovali u nešto što nije bilo u skladu sa Božjom Rečju. A posebno nije lako kada nam istinu pokaže neko ko nam je blizu.
Zato sam kroz svoj život naučio da čovek može da bude odbačen ne zato što je nekome želeo zlo, nego upravo zato što je govorio ono što je smatrao istinom. I to sam doživeo.
Bilo je trenutaka kada sam ljudima govorio ono što sam verovao da je istina. Nisam to govorio zato što sam ih mrzeo. Nisam želeo nikoga da ponizim. Nisam želeo da se postavim iznad bilo koga. Ali ono što sam govorio nekima je možda zvučalo iznenada, grubo ili bolno. I danas mogu da priznam da možda nisam uvek znao da kažem sve na najbolji način. Jer i kada govorimo istinu, moramo naučiti kako da je govorimo. Istina bez ljubavi može da povredi. Ali isto tako, ljubav bez istine ne može da oslobodi.
Zato sam morao da učim da nije dovoljno samo biti uveren da govoriš istinu. Moraš da imaš i ljubav prema čoveku kojem tu istinu govoriš. Jer moj cilj nikada nije bio da pobedim čoveka u razgovoru. Moj cilj nije bio da dokažem da sam ja pametniji. Nisam želeo da kažem: „Ja znam, a ti ne znaš.“ Nisam želeo da se ljudi osećaju manje vrednim zbog onoga u šta veruju. Ja sam samo želeo da sledim Boga. I kada sam počeo da ozbiljnije gledam šta Božja Reč govori, kada sam počeo da se pitam da li ono što verujem zaista stoji u Bibliji, tada sam počeo da dolazim u situacije u kojima sam morao da biram.
Da li ću više verovati Bogu ili ljudima?
Da li ću više verovati Božjoj Reči ili onome što sam nasledio?
Da li ću slediti ono što je uvek bilo prihvaćeno među ljudima ili ono što verujem da mi Bog pokazuje?
I tada sam shvatio da odluka da slediš Boga ponekad ima cenu. Nekada ta cena nije novac. Nekada nije ni fizička patnja. Nekada je cena to što te ljudi više ne gledaju isto.
Nekada je cena to što te neko gurne u stranu. Nekada te ljudi počnu izbegavati. Nekada o tebi pričaju. Nekada te sažaljevaju. Nekada misle da si otišao predaleko.
A nekada te odbace upravo oni od kojih si očekivao ljubav. To je možda jedan od najtežih oblika progonstva. Jer kada te odbaci stranac, to boli. Ali kada te odbaci neko iz tvoje porodice, neko koga voliš, neko sa kim si odrastao ili neko sa kim si delio život, tada ta bol ide mnogo dublje. I ja sam to osetio. Čak su me i neki članovi porodice odbacivali. Neki su me žalili. Neki nisu mogli da razumeju moje odluke. Neki su mislili da sam pogrešio. Mali broj ljudi me je uvažavao. A bilo je i onih retkih koji su vremenom mogli da vide da moj stav nije bio bez razloga i da sam možda ipak bio u pravu u onome za šta sam stajao.
Ali kroz sve to nikada nisam želeo da bilo kome nešto nametnem na silu. Nisam želeo da teram čoveka da veruje kao ja. Nisam želeo da kažem: „Moraš da misliš kao ja.“ Jer sam shvatio da Bog nikoga ne prisiljava. Bog poziva.
Bog govori. Bog pokazuje istinu. Ali čovek mora sam da odluči šta će sa tom istinom. Zato sam pokušavao da živim svoj život. Jednostavno. Bez glume. Bez pretvaranja.
Nisam želeo da budem jedno pred ljudima, a drugo kada ostanem sam. Nisam želeo da imam jednu veru za crkvu, drugu za porodicu, a treću za život. Hteo sam samo da živim ono što verujem. Da ono što govorim bude ono što živim. I u tome sam često razmišljao o rečima apostola Pavla: „Svima sam bio sve, da kako god neke spasem.“
Jevrejinu – Jevrejin. Grku – Grk. Pavle nije glumio. Nije menjao Hrista da bi se dopao ljudima. Ali je znao kako da čoveku priđe. Znao je da ne možeš svakom čoveku govoriti na isti način. Zato sam i ja pokušavao da svakome priđem na način koji može da razume. Ne da bih se odrekao svoje vere. Ne da bih glumio. Ne da bih ljudima ugađao. Nego samo da bih, koliko god mogu, nekoga pridobio za Hrista. To je bila moja želja. Da čovek ne vidi samo mene. Da ne vidi moju tvrdoglavost. Da ne vidi moje mišljenje. Da ne vidi moj ego. Nego da kroz moj život vidi Hrista.
Ali kada odlučiš da slediš Boga, moraš da budeš spreman i na nerazumevanje. Jer ljudi često ne razumeju ono što ne poznaju. A kada se promeniš, oni koji su te poznavali ranije mogu da kažu: „Šta mu se dogodilo?“ „Zašto više nije isti?“ „Zašto sada ovako govori?“ „Zašto ne prihvata ono što smo svi prihvatali?“ I onda počinje ono tiho progonstvo. Nije to uvek otvorena mržnja. Nekada je samo hladnoća. Nekada ćutanje. Nekada distanca. Nekada te više ne zovu. Nekada se tvoje mišljenje više ne uvažava.
Nekada ti ljudi prilaze sa sažaljenjem, kao da si izgubio nešto zato što si odlučio da slediš Boga. A ti u sebi znaš da nisi izgubio. Ti si pronašao. Ali ono što je meni bilo najteže nije uvek bilo ono što se događalo spolja. Najveća borba se često događala iznutra. U meni. U mojim mislima. U strahu. U pitanju: „Šta će ljudi reći o meni?“
„Šta ako me odbace?“ „Šta ako me porodica ne razume?“ „Šta ako ostanem sam?“ „Da li je vredno svega ovoga?“ I tada sam shvatio da čovek može da bude fizički slobodan, a da bude zarobljen mišljenjem drugih ljudi. Možeš da živiš svoj život, a da stalno gledaš preko ramena i pitaš se ko šta priča. Možeš da donosiš odluke ne prema tome šta Bog želi, nego prema tome kako će ljudi reagovati. I tada nisi slobodan. Zato sam morao da naučim da se oslobodim straha od ljudi. I mogu da kažem da je to jedna od stvari za koje sam zahvalan Bogu. Bog me je oslobodio pitanja: „Ko će šta reći o meni?“
Jer ljudi će uvek nešto reći. Ako govoriš – neko će reći da previše govoriš. Ako ćutiš – neko će reći da nešto kriješ. Ako stojiš za istinu – neko će reći da si tvrdoglav. Ako oprostiš – neko će reći da si slab. Ako se ne složiš – neko će reći da si protiv njih. Ako slediš Boga – neko će reći da si se promenio. I zato sam naučio da moj život ne može da zavisi od tuđeg mišljenja. Ako me ljudi prihvate – zahvalan sam. Ako me ne prihvate – i dalje pripadam Bogu. Ako me razumeju – radujem se. Ako me ne razumeju – ne moram zbog toga da prestanem da ih volim. Ako me odbace – Bog me nije odbacio. I to je ono što mi daje snagu. Jer moj identitet ne počiva na tome koliko me ljudi vole.
Moj identitet počiva na tome kome pripadam. A ja pripadam Bogu.
I onda su došle i nevolje. Ne mogu da kažem da sam prošao ono što je prošao Jov. Jov je doživeo stradanje koje teško možemo i da zamislimo. Ali mogu da kažem da su nevolje koje su mene zadesile bile dovoljno teške za mene. Možda su drugima izgledale male. Ali meni nisu bile male. Jer svako od nas nosi svoju meru. I kada dođeš u svoju nevolju, ona ti je stvarna. Bilo je trenutaka kada sam bio povređen. Bilo je trenutaka kada nisam razumeo zašto se neke stvari događaju. Bilo je trenutaka kada sam doživljavao nepravdu. I možda je najteže bilo kada je nepravda dolazila od ljudi koji su mi bili bliski. Jer od neprijatelja očekuješ da te povredi. Ali kada te povredi neko kome si verovao, tada se pitaš: „Zašto?“ „Šta sam uradio?“ „Zašto baš ovako?“ „Zašto mi ovo rade?“ I tu postoji velika opasnost. Da čovek zbog nepravde postane ogorčen.
Da zbog odbacivanja počne da odbacuje druge. Da zbog povrede počne da povređuje. Da zbog laži počne i sam da laže. Da zbog mržnje koju je doživeo počne da mrzi.
Ali ja nisam želeo da me tuđa nepravda promeni u ono protiv čega sam se borio. Nisam želeo da me povreda učini čovekom bez ljubavi. Jer šta mi vredi da budem u pravu, a da izgubim ljubav? Šta mi vredi da dokažem da sam govorio istinu, a da zbog toga postanem ogorčen? Šta mi vredi da ljudi jednog dana kažu: „Bio je u pravu“, ako ja u međuvremenu izgubim Hrista iz svog srca?
Zato sam morao da naučim nešto veoma važno: Mogu biti povređen, a da ne postanem ogorčen. Mogu biti odbačen, a da ne počnem da mrzim. Mogu biti neshvaćen, a da ne prestanem da volim. Mogu doživeti nepravdu, a da ne tražim osvetu. To nije lako. Ali verujem da je to put Hrista. I zato danas ne želim da se hvalim svojim nevoljama.
Ne želim da kažem: „Pogledajte koliko sam ja pretrpeo.“ Ne. Želim samo da kažem: „Pogledajte koliko je Bog bio veran.“ Jer kada sam ja bio slab, On je bio jak. Kada nisam znao šta da radim, On me je vodio. Kada nisam razumeo ljude, On me je učio da ih volim. Kada sam doživljavao nepravdu, On me je učio da ne vraćam zlom. Kada sam se bojao šta će ljudi reći, On me je oslobodio tog straha. I zato sam ostao uz svog Boga. Uz Boga Biblije. Uz Boga koji govori istinu. Uz Boga koji me ne uči da mrzim svoje neprijatelje. Uz Boga koji me uči da oprostim. Uz Boga koji me uči da volim čak i onda kada nisam voljen.
I moja molitva danas nije da mi Bog da život bez problema. Ne molim Ga da me svi ljudi prihvate. Ne molim Ga da svi razumeju moje odluke. Ne molim Ga ni da nikada više ne doživim nepravdu. Moja molitva je mnogo jednostavnija. „Bože, pomozi mi da živim onako kako si Ti predvideo da živim.“ To je ono što želim. Da živim život koji je Bogu ugodan. Da budem čovek koji govori istinu, ali u ljubavi. Da ne namećem nikome ništa na silu. Da ne glumim. Da ne budem ono što ljudi žele da budem, nego ono što Bog želi da budem. Da budem spreman da priznam kada pogrešim. Da budem spreman da prihvatim kada me Sveti Duh ispravi. Jer ako tražim istinu samo da bih dokazao da sam ja u pravu, onda nisam razumeo istinu. Istina nije data da bih njome pobedio ljude. Istina je data da bi Bog promenio mene. I zato moram prvo sebe da gledam.
Moram prvo da pitam: „Gospode, šta Ti želiš da promeniš u meni?“ Jer možda će me ljudi odbaciti zbog istine koju govorim. Ali možda će me Bog nekada i ispraviti zbog načina na koji sam tu istinu rekao. I ja želim da budem dovoljno ponizan da prihvatim i jedno i drugo. Da ostanem čvrst u istini. Ali mekan u srcu. Da ne pravim kompromise sa Božjom Rečju. Ali da nikada ne izgubim ljubav prema čoveku. Jer verujem da je ljubav sila neba. Ljubav je sila koju nam je Bog dao za pobedu nad zlim delima i zlim mislima. Kada nas neko mrzi, mi ne moramo da mrzimo. Kada nas neko povredi, ne moramo da uzvratimo. Kada nas neko lažno optuži, ne moramo da tražimo osvetu. Kada nas neko odbaci, ne moramo da odbacimo njega. Možemo da ostanemo u ljubavi. Ne zato što je sve što drugi rade ispravno. Ne zato što treba da odobravamo greh. Ne zato što treba da ćutimo na nepravdu. Nego zato što ne želimo da zlo pobedi u našem srcu.
Jer najveća pobeda nije kada uspemo da dokažemo da smo u pravu. Najveća pobeda je kada nas zlo ne promeni u zle ljude. Kada možemo da kažemo: „Povredili su me, ali nisam postao zao.“ „Odbacili su me, ali nisam prestao da volim.“ „Nisu me razumeli, ali nisam izgubio veru.“ „Naneli su mi nepravdu, ali nisam tražio osvetu.“ To je pobeda. I zato, ako danas neko od nas prolazi kroz progonstvo, želim da kažem: Možda te progone spolja. Možda te odbacuju ljudi. Možda te ne razume porodica. Možda te ne razumeju članovi crkve. Možda te neki prijatelji više ne žele blizu sebe. Ali pazi da ne počneš sam sebe da progoniš iznutra. Nemoj stalno živeti u strahu šta će ko reći.
Nemoj dozvoliti da tuđe reči postanu glas koji stalno čuješ u svojoj glavi. Nemoj dozvoliti da te nepravda koju su ti drugi učinili udalji od Boga. Nemoj dozvoliti da te odbacivanje učini čovekom koji odbacuje. Stoj čvrsto. Ali stoj u ljubavi. Govori istinu. Ali govori je sa poniznošću. Budi veran Bogu. Ali ne prestaj da voliš ljude.
I ako te neko pita zašto sve to radiš, možda ne moraš uvek mnogo da objašnjavaš. Možda je dovoljno da svojim životom pokažeš. Jer na kraju, ljudi možda neće zapamtiti sve što si im rekao. Možda će zaboraviti tvoje reči. Ali možda će zapamtiti kako si živeo. Da nisi glumio. Da nisi nikome ništa nametao na silu. Da si pokušavao da razumeš.
Da si bio uz njih kada im je bilo teško. Da si im govorio istinu, čak i kada nije bilo lako. Da si ih voleo čak i kada su te odbacili. I možda će jednog dana neko od njih reći:
„Sada razumem zašto je tako živeo.“ I možda će tada ta osoba pogledati prema Bogu. A ako se to dogodi, onda je vredelo. Jer moj cilj nikada nije bio da pridobijem ljude za sebe. Moj cilj je bio i ostao: Da ih pridobijem za Hrista. Zato mogu da kažem iz svog iskustva: Bilo je teško. Bilo je bolno. Bilo je odbacivanja. Bilo je nepravde. Bilo je nerazumevanja. Bilo je trenutaka kada sam se osećao sam. Ali Bog je bio sa mnom. I kroz sve to naučio sam: Bolje je biti sa Bogom i neshvaćen od ljudi, nego biti prihvaćen od ljudi, a daleko od Boga. Ali isto tako, ne želim da budem ponosan na svoje odbacivanje. Ne želim da kažem: „Ja sam uvek u pravu, a svi drugi greše.“ Ne. I ja sam čovek.
I ja mogu da pogrešim. I meni je potrebna Božja milost. I meni je potrebno da me Sveti Duh vodi u svu istinu. I zato moja molitva ostaje ista:
„Oče, vodi me u svu istinu. Ako grešim – ispravi me. Ako govorim istinu – nauči me da je govorim u ljubavi. Ako me ljudi odbace – sačuvaj me od gorčine. Ako me povrede – sačuvaj me od mržnje. Ako dožive nepravdu od mene – daj mi poniznost da to priznam. Ako doživim nepravdu od drugih – daj mi snagu da ne uzvratim zlom. Ako me ne razumeju – daj mi strpljenja. Ako me sažaljevaju – podseti me da moje dostojanstvo ne dolazi od ljudi, nego od Tebe. Ako me odbace – podseti me da Ti nikada ne ostavljaš svoje. I ako jednog dana budem morao da biram između ljudskog prihvatanja i vernosti Tebi, daj mi hrabrosti da izaberem Tebe. Pomozi mi da živim onakvim načinom života kakav si Ti za mene predvideo. Neka moj život ne bude samo govor. Neka moj život bude svedočanstvo. Neka ljudi kroz mene ne vide mene, nego Tebe. I neka ljubav koju si stavio u moje srce bude sila za pobedu nad svim zlim delima i svim zlim mislima. Jer ja želim da ostanem veran Tebi. Ne savršen. Ne bez greške. Ali veran. Do kraja.
Amin.






