Kada se upoznamo sa najvažnijim i veličanstvenim istinama koje nam je Bog otkrio u svojoj Riječi, kada upoznamo samog Boga, kada upoznamo samog Hrista, kada doživimo promjenu u životu, prije svega novorođenje kroz Božji i Hristov dolazak u nas svojim Svetim Duhom, i kada počnemo da živimo novim životom, postoji jedna hrišćanska lekcija, možda i najvažnija, koja se mora naučiti – kako služiti Bogu.
Bogu se služi prema načelima koja je On uspostavio, a ne na osnovu osjećanja i emocija.
„Ko se uzda u srce svoje, bezuman je, a ko postupa mudro, izbaviće se“ (Priče 28:26).
Oni koji ne služe Bogu prema načelima već na osnovu osjećanja, ili nijesu blagoslovljeni u potpunosti ne doživljavajući šta je stvarno hrišćanski život, imaju emocionalne uspone i padove, ili otpadaju na neki način.
Šta je temelj?
Služiti Bogu iz načela znači vjerovati Bogu, imati lični odnos sa Njim i predati Mu se – to je temelj hrišćanskog života, ili života prema načelima.
- vjerovati Bogu na Riječ (vjerovati u ono što je rekao i obećao u svojoj pisanoj Riječi – Bibliji, a prije svega vjerovati u Njegovu ljubav prema nama lično i Njegovu brigu i zainteresovanost za nas lično)
- imati lični odnos sa Bogom (intenzivno razgovarati sa Bogom, proučavati Božju Riječ)
- predati se Bogu i Njegovoj volji za nas u koju nas On lično osvjedočava ili kroz pisanu Riječ (izabirati ono što je ispravno)
Sa druge strane, služiti Bogu iz osjećanja i emocija znači svojom voljom izabirati ono što se nama sviđa i ono što nama donosi lijepe osjećaje i doživljaje, a što uglavnom nije prema Božjoj volji, upravo zbog čega ovakav život jeste nestabilan.
„Neki se put čoveku čini ispravnim, ali na kraju vodi u smrt“ (Priče 14:12).
Dešava se da izbor Božje volje u svakodnevnom životu nekada bude u saglasnosti i sa našim osjećanjima, ali mnogo češće Božja volja nije u saglasnosti sa našim osjećanjima.
Zašto je potrebno služiti Bogu iz načela? Zato što će u suprotnom osjećanja biti naš bog, a ne Bog, i to će se negativno manifestovati u našem životu.
Osjećanja ne treba da budu vodič
Hrišćanin ne treba da bude vođen osjećanjima, ona ne treba da mu budu bog ili vodič, odnosno nešto što upravlja njime. Osjećanja su indikator koga i šta volimo ili ne volimo, šta želimo ili ne želimo, čega se plašimo i slično, ali to ne znači da je to što osjećamo ispravno. Ispravnost osjećanja se ne prosuđuje prema tome kakva su osjećanja (dobra ili loša), nego prema Božjoj volji ili Božjim standardima.
„Zato opašite bokove uma svojega, budite trezveni“ (1. Petrova 1:13).
Na primjer, hrišćanin ili hrišćanka se zaljubi u neku osobu, ali pogrešnu osobu, recimo osobu koja je problematična jer ne prihvata Hrista. Osjećanje zaljubljenosti je indikator šta se dešava u osobi, šta bi ona željela, ali ono ne treba da bude vodič prema kojem treba postupiti. Hrišćanin ili hrišćanka u ovom slučaju ne treba da postupi prema osjećanjima, nego prema načelima i da voljno napravi zaokret od problematične osobe i onda će se prije ili kasnije i osjećanja promijeniti i više neće željeti ono što nije dobro za nju.
Osjećanja su produkt naših misli, naših želja, našeg karaktera, našeg „ja“ kao i posljedica grijeha koje smo mi činili kao i posljedica grijeha koje su drugi učinili prema nama… Osjećanja su zato nepouzdana da bi bila naš vodič. Služba Bogu mora biti zasnovana na nečem pouzdanom, a to su načela koja je lično Bog uspostavio, a ne na prevarnim osjećanjima.
Iskušenja kroz osjećanja
Hrišćani su najčešće iskušavani kroz osjećanja zato što su ona povezana sa čovjekovim „ja“ koje želi da čini ono što se njemu sviđa, a to je u suprotnosti od života vjerom, što je Božje načelo.
Na primjer, kada nam drugi ljudi narušavaju mir na bilo koji način, naša emocionalna reakcija na ova iskušenja djeluje kao imperativ – „moram da uzvratim, ne mogu to da dozvolim, moram, moram…“. To su snažna osjećanja na koja mnogi padaju. U konkretnom slučaju, djelovanje u skladu sa Božjim načelima a ne prema osjećanjima bilo bi da ne preduzimamo ništa, da ne uzvratimo, da ne reagujemo, a to je ništa drugo nego predaja, odustajanje od sebe.
Osjećanja treba da nam budu indikator šta bi smo mi ustvari željeli da uradimo (u ovom slučaju željeli bi da uzvratimo onima koji nam narušavaju mir), indikator na kojem području smo iskušani (iskušani smo da uzvratimo, isto kao što je iskušana hrišćanka koja se zaljubila u neznabošca). Ali osjećanja ne treba da budu imperativ i da djelujemo onako kako osjećamo, već da odustanemo od uzvraćanja i „istjerivanja svoje pravde“, jer je to u skladu sa Božjim načelima.
„Budite trezveni, budno pazite! Vaš protivnik, Đavo, ide unaokolo kao ričući lav i traži koga da proždere. A vi mu se oduprite…“ (1. Petrova 5:8-9).
Loše misli, loša osjećanja, loša djela
Upotrijebiti volju znači da ne smijemo biti pasivni i pustiti da nas osjećanja nadvladaju, već moramo biti veoma aktivni u odnosu sa Bogom i nadvladaćemo osjećanja.
Na primjer, kada o nekome mislite loše i gajite loše misli, logično je i da ćete imati loša osjećanja prema toj osobi, možda mržnju, gnjev, osvetoljubivost, zavist… Ta loša osjećanja će se prije ili kasnije manifestovati kroz naše loše djelovanje, a to može biti svađa sa tom osobom, možda uvreda, ogovaranje… Zato treba upotrijebiti volju u skladu sa načelima i promijeniti tok misli, okrenuti se Bogu, potčiniti se, i onda će se i naša loša osjećanja promijeniti, a samim tim spriječićemo i loše djelovanje.
Razmislite samo koliko bi nam život bio bolji kada bi ovako postupali. Koliko smo puta upravo pogriješili na ovaj način, počevši od loših misli koja nijesmo kontrolisali, pa su nas osjećanja nadvladala i onda smo učinilo loše djelo.
„Na kraju, braćo, što je god istinito, što je god plemenito, što je god pravedno, što je god čisto, što god podstiče na ljubav, što je god pohvalno, što je god čestito i što je god hvale vrijedno, o tome razmišljajte“ (Filipljanima 4:8-9).
Opraštanje i negativna osjećanja
Na primjer, da bi ste oprostili nekome ko vam je učinio nešto nažao ili barem vi mislite da vam je učinio nažao, morate oprostiti prema načelima datim u Bibliji a ne prema osjećanjima. Osobe koje funkcionišu prema osjećanjima teško opraštaju, jer su vođene negativnim osjećanjima prema onome ko im je učinio nešto nažao.
„Uvrijeđeni brat tvrđi je od utvrđenog grada, i neke su svađe kao prevornice na kuli“ (Priče 18:19).
Osobe koje funkcionišu prema načelima mogu da imaju negativna osjećanja, ali ih nadvladavaju na način što voljno izabiraju da oproste zato što je to Božja volja. Ovakva osoba priznaje Bogu negativna osjećanja, predaje ih Bogu da ih ukloni, i pred Bogom oprašta osobi koja joj je učinila nažao. Ovakvo oproštenje, kada je u skladu sa načelima, podrazumijeva da se odreknete bilo kakvog osvetničkog ili ogovaračko-klevetničkog stava prema osobi kojoj ste oprostili, koliko god da su negativna osjećanja snažna. Negativna osjećanja će prije ili kasnije nestati jer smo postupili po Božjoj volji i bićemo zadovoljni.
„Odbaci gnev i odagnaj srdžbu, ne žesti se, jer to samo ka zlu vodi“ (Psalmi 37:8).
Ono što može ubrzati promjenu negativnih osjećanja jeste da osobi lično kažete da ste joj oprostili, ako je takva prilika moguća i poželjna, kao i da se molite za onog kome ste oprostili. Kada se molite za one prema kojima imate negativna osjećanja onda je teško da ih mrzite jer postupate prema načelima Božje volje.
„A ja vam kažem: volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima. On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima. Jer, ako volite one koji vole vas, kakva je vaša nagrada? Zar to ne rade i poreznici? I ako pozdravljate samo svoju braću, zar činite nešto naročito? Zar to ne rade i neznabošci? Zato budite savršeni kao što je vaš nebeski Otac savršen” (Matej 5:44-48).
Hrišćanin se, izabirajući Božju volju kroz predaju i odustajanje od sebe, bez obzira na osjećanja, uči hodati sa Bogom, uči da služi Bogu, uči hrišćanskoj zrelosti i postaje ozbiljan.
Pravo i lažno pokajanje
I sa pokajanjem je na isti način kao sa oproštenjem. Ako ste učinili neki grijeh, pokajanje mora biti prema načelima i principima, a ne iz osjećanja i emocija. Pokajanje u suštini znači priznati grijeh i odbaciti ga, kako god se osjećali. Pokajanje je kada prihvatite da nešto nije dobro i zauzmete stav da to više ne radite, kako god se osjećali.
Hrišćani često ne žele da priznaju neki grijeh koji nije toliko vidljiv i uočljiv kao neki drugi grijesi, ne žele da prihvate da nijesu u pravu, da su u krivu, da su pogriješili, i to zato što se ne osjećaju grešnim i krivim u određenim situacijama. Uopšte nije važno kako se osjećamo, jer su u ovakvim situacijama osjećanja često nepouzdana, nego je važno šta je ispravno pred Bogom. Pitajmo Boga u molitvi, konsultujmo Njegovu riječ, i eventualno pitajmo nekog brata u kojeg imamo povjerenja.
„Kao poslušna djeca, nemojte da vas i dalje oblikuju želje koje ste imali dok ste bili u neznanju…“ (1. Petrova 1:14).
Osobe koje funkcionišu prema osjećanjima su zapravo robovi svojih osjećanja, žive i djeluju u skladu sa njima, a ustvari osjećanja su najčešće produkt grešnog života, našeg „ja“ koje želi da se osjeća lijepo. Takve osobe mogu da počine grijeh, pa da onda izliju osjećanja kroz žaljenje i plač zbog grijeha, pa da onda opet ponavljaju iste grijehe. Grijeh, žaljenje, plač pa ponovo grijeh – nije pokajanje.
Sa druge strane, pravo pokajanje je da kada počinite grijeh, bez obzira da li nakon toga osjećate žaljenje ili plačete, zauzimate stav da ste pogriješili i da više nećete ponoviti istu grešku jer je to protiv Božje volje.
Pokajanje je kada, bez obzira kako se osjećate, kažete Bogu – „izvini Oče, pogriješio sam. Pomogni mi da održim riječ da više nikada to ne uradim. Odričem se tog grijeha, ne želim to više da radim.“ Isto tako, kada ste uvrijedili nekoga potrebno je da mu kažete – „izvini, pogriješio sam, to nije bilo ispravno, neću ponoviti više, Bog ne želi da se tako ponašam“
Uopšte nije važno da li ste prilikom traženja oprosta plakali ili izgledali kao pokajnik, nego je važno kakav ste stav zauzeli. Važno je načelo, a ne osjećanje. Važno je da voljnim izborom ispunite Božju volju, a ne vaša ili nečija druga osjećanja.
„…Jer živimo po vjeri, a ne po onome što vidimo“ (2. Korinćanima 5:7).
Kao hrišćani zaista moramo naučiti da ne funkcionišemo prema osjećanjima jer ćemo imati nestabilan duhovni život, nestabilan porodični i bračni život, nestabilan život u zajednici sa drugim vjernicima…
Hrišćansko zajedništvo
Kvalitetno funkcionisanje zajednice hrišćana, grupe ili crkve u velikoj mjeri zavisi od toga da li članovi žive prema načelima ili osjećanjima.
Na primjer, hrišćanima koji funkcionišu prema osjećanjima, određeni jevanđeoski koncept može da odgovara sve dok se osjećaju lijepo, možda dok im se sviđa društvo koje podržava taj koncept, ili dok im se sviđaju okolnosti zbog tog koncepta (druženje, uzbuđenja, zanimljivosti), ili možda dok im se sviđaju oni koji iznose taj koncept… Ovakve osobe se najčešće emotivno vežu za one koji zastupaju ili iznose taj koncept (pastori, jevanđelisti, sveštenici), a sve zbog lijepih osjećaja i doživljaja. Isto tako, ovakve osobe svoje stavove i mišljenje često prilagođavaju sa onima koji iznose koncept, a opet samo zato jer se tako osjećaju lijepo (privilegovano, nadmoćno, euforično, prijatno).
Problem nastaje kada se, iz bilo kojih razloga, lijepa osjećanja i doživljaji promjene. Na primjer, ako ovakva osoba doživi neku nepažnju, manjak poštovanja, uvredu ili neki drugi emotivni udarac, to joj može poremetiti osjećanja do mjere da može odbaciti jevanđeoski koncept u koji je do tada vjerovala ili zastupala ili se otuđiti od zajednice ili grupe, ili oboje.
Jevanđeoski koncept u koji vjerujemo treba da pokrene našu volju da služimo Bogu, da napravimo zaokret u životu, a ne da zadovoljava naša osjećanja i da im se prilagođava. Čisto jevanđelje, kada se pravilno razumije, upravo utiče na našu volju da se prilagodi Božjoj volji i to može da izazove lijepa osjećanja, ali ne i opijenost i euforiju. Lijepa osjećanja zbog jevanđelja ne moraju uvijek biti prisutna, jer prolazimo kroz teškoće i iskušenja
Hrišćanska zajednica ili grupa je najbolje mjesto da se pokaže da li živimo prema osjećanjima, jer se tu pokazuje samosavladanje, strpljenje, kapacitet da oprostimo, prilika da volimo one koje možda ne želimo da volimo, zatim da budemo bliski sa onima koji su nesavršeni…
„Ko je spor na gnev bolji je od silnog čoveka, i ko vlada sobom, bolji je od onoga ko je osvojio grad“ (Priče 16:32).
Rukovoditi se osjećanjima u kriznim situacijama u hrišćanskom zajedništvu vodi do pogrešnih poteza koja imaju za cilj da zadovolje osjećanja, a nakon nekog vremena kada osjećanja splasnu shvatimo da nijesmo trebali tako postupiti, a šteta u zajednici je već pričinjena.
„Nije vas zadesilo drugo iskušenje osim onoga koje je uobičajeno za ljude. Ali Bog je veran, i neće dozvoliti da budete iskušani više nego što možete podnijeti, nego će stvoriti izlaz kad dođe iskušenje, da možete izdržati“ (1. Korinćanima 10:13).
Ljubav prema sebi
Ljubav prema sebi je suština oko kojeg se vrti grijeh, odnosno život po svojoj volji a ne prema Božjoj volji. Biblija govori o odricanju od sebe, o uzimanju krsta, o ljubavi prema Bogu i bližnjima… Kako uskladiti ova biblijska načela sa osjećanjem ljubavi prema sebi i želji za udovoljavanjem sebi? Tako što ćemo voljno izabirati Božju volju, izabirati odricanje, izabirati da činimo za druge nešto što je za njihovo dobro, bez obzira kako se osjećamo. Hrist živi u nama i sprovešće ono što je najbolje. Osjećanja nam sigurno neće govoriti „odrekni se“, „pomogni“, „žrtvuj se“, i zato moramo živjeti prema načelima Božje volje, a to je prije svega ta predaja.
Vjera i odnos sa Bogom
Zašto nekad hrišćani kažu „ne osjećam da me Bog voli“, ako Bog kaže da nas voli i još imamo dokaza za to. Da li vjerujemo svojim osjećanjima ili Bogu? Upravo u teškim situacijama treba vjerovati da nas Bog voli i nadvladaćemo osjećanja. Treba da vjerujemo da nas Bog voli koliko god da nam je teško, i da se time rukovodimo, a ne da se rukovodimo prema osjećanjima koja su prevarna u teškim situacijama.
„Neću vas ostaviti neutješene“ (Jovan 14:18).
„Neka se vaše srce ne uznemiruje. Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“ (Jovan 14:1).
„Baci na Gospoda breme svoje, i on će te poduprijeti. Neće nikada dati da pravednik posrne“ (Psalmi 55:22).
„…I sve svoje brige bacite na njega, jer se on brine za vas“ (1. Petrova 5:7).
Hrišćani nekad osjećaju da su spašeni, a nekad se ne osjećaju spašenima. Ukoliko nastave da slušaju osjećanja nikad neće imati sigurnost spasenja. Božja riječ je istinitija od svih osjećanja, mi smo Božja djeca, mi smo spašeni ako vjerujemo.
„Ako je Bog za nas, ko može biti protiv nas“ (Rimljanima 8:31).
Božji posao nije da zapisuje naša grešna djela pa da ih jednog dana upotrijebi kao dokaz protiv našeg spasenja. Bog želi i hoće da nas spasi jer nas voli, jer je naš pravi Otac. Očev interes je da nas spasi, a ne da nas ne spasi. Bog je kroz Hristovu žrtvu dokazao da nas voli više nego sebe. Ovo znači da je veoma teško biti izgubljen, a veoma lako biti spašen. To je biblijska istina. Prevarna osjećanja govore da je Bog ustvari kao i mi ljudi i da jedva čeka da se spotaknemo, ili jedva čeka da nam pronađe neku grešku…
„Vaše misli nijesu moje misli, i moji putevi nijesu vaši putevi, govori Gospod. Koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su i moji putevi viši od vaših puteva i moje misli od vaših misli“ (Isaija 55:8-9).
Hrišćanin treba da je uvijek svjestan Božje prisutnosti, da je svjestan svoje sjedinjenosti sa Bogom u duhu, jer je to istina koju je Bog objavio u svojoj Riječi, a ne da se rukovodi osjećanjima. „Kada su osjećanja lijepa, Bog je sa nama, a kada nijesu, onda Bog nije sa nama.“ To nije istina.
Zaključak
Najbolji primjer života u skladu sa Božjim načelima je život Isusa Hrista koji je živio za Oca, živio je kako da udovolji Ocu, živio je kako da proslavi Oca i na taj način je nadvladao sva iskušenja, iako je od djetinjstva do smrti prolazio kroz veoma teška iskušenja.
Nakon Isusa Hrista, dobar primjer života prema načelima, jeste život apostola Pavla. On je birao da služi Bogu i svom Gospodu Isusu bez obzira na okolnosti i osjećanja.
„Zato sam dobre volje u slabostima, u uvredama, u oskudicama, u progonstvima i poteškoćama za Hrista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2. Korinćanima 12:10).
„Znam šta znači oskudijevati, a znam i kako je imati obilje. Naučio sam kako biti zadovoljan u svemu, u svakoj prilici – i kad je čovjek sit i kad je gladan, i kad ima obilje i kad oskudijeva. Sve mogu kroz Hrista koji mi daje snagu“ (Filipljanima 4:12-13).
Gospode Isuse, nauči nas i pomogni nam da živimo prema Tvojim načelima koja su Očeva načela, da ti vjerujemo i kada nam je teško, da pravilno upotrebljavamo volju i izabiramo ono što Ti kažeš da je ispravno kako god se mi osjećali zbog toga.
„A pošto malo pretrpite, Bog svake blagodati, koji vas je pozvao u svoju vječnu slavu u Hristu Isusu, dovršiće vaše obučavanje, učvrstiće vas i ojačati“ (1. Petrova 5:10).
