Kako pomiriti dvije biblijske činjenice – da je Sin Božji rođen od Oca (ovdje ne govorimo o Njegovom rođenju kao čovjeku, već o Njegovom prapostojanju na Nebu) i da je vječan. Po ljudskoj logici, ako je Sin rođen od Oca onda ne može istovremeno biti vječan, jer ako je rođen to znači da je postojalo određeno vrijeme kada Sin nije postojao prije nego što se rodio.
U čemu je problem između pojmova vječan i rođen? Da li se te dvije biblijske realnosti mogu uklopiti? Zastupnici trojstva kažu da je Hrist vječan i da nikad nije rođen, već da je u kontekstu Plana spasenja postao Sin i u tom smislu je „rođen“, što navodno ima metaforičko a ne doslovno značenje. S obzirom da je Biblija kategorična da je Hrist stvarno rođeni Sin Božji, očigledno da u riječi „vječan“ treba tražiti odgovor na pitanje kako pomiriti vječnost i rođenje Sina Božjeg, a ne u promjeni Hristovog identiteta i tvrditi da On nije stvarni Sin rođen od Oca samo zato što ljudskom logikom ne možemo pomiriti riječi vječan i rođen.
U Bibliji se, u Starom savezu, riječ „vječnost“ prevodi od hebrejske riječi „olam“ koja se prevodi i kao „sakriveno vrijeme, zauvijek, davno vrijeme, dugo vremena, staro vrijeme, vječito, bez kraja, vrijeme koje je za um nepojmljivo, neprekidnost.“ Riječ „olam“ potiče od korjena riječi „alam“ koja označava tajno i sakriveno. U Novom savezu se koristi grčka riječ „aion“ (eon) koja označava i beskonačnost i određene vremenske periode zavisno od konteksta.
Vječnost se, prema Bibliji, očigledno nalazi iza linije gdje čovjek ne može da dosegne na bilo koji način, pa ni svojim umom i maštom jer mi smo stvoreni i postojimo u vremenu. U Bibliji nam nije otkriveno šta je vječnost i ona se nalazi izvan granica našeg razumijevanja.
„Ono što je sakriveno pripada Gospodu, našem Bogu, a ono što je otkriveno pripada nama i našim sinovima…“ (5. Mojsijeva 29:29).
Zato kada kažemo da je Sin rođen ili proistekao od Oca u vječnosti, prije mjerljivih vremena, kako to Biblija kaže, to znači da taj pojam nije za nas u potpunosti shvatljiv. Bog je stvorio vrijeme, a znamo iz Biblije da je sve stvarao preko Sina. Otac i Sin su izvan vremena i zato se rođenje Sina Božjeg ne može staviti u vrijeme. Vječnost nije u vremenu, niti znači proticanje vremena.
Zamislimo kao ilustraciju jednu pravu liniju koja predstavlja vrijeme – sa lijeve strane linije je početak vremena iz prošlosti (stvaranje svijeta u prostoru i vremenu), sa desne strane linije je prolaženje vremena u budućnosti, a na sredini linije je vrijeme u kojem mi živimo danas. U kojem dijelu linije da stavimo Oca i Sina, odnosno Sinovo rođenje? Otac i Sin su stvorili vrijeme, nalaze se izvan vremena i za njih ne postoji početak vremena. Oni su iz vječnosti koja nije vrijeme i koja je neobjašnjiva za nas jer nam nijesu dati detalji u Biblji. Otac i Sin su nezavisni od vremena, ali i od prostora, koje su zajedno stvorili. Ako sat kuca za čovjeka ne znači da kuca za Oca i Sina. U ovoj ilustraciji sa pravom linijom Oca i Sina možemo staviti iznad linije. Ako je postojao trenutak kada je Sin rođen od Oca, onda taj trenutak zamislimo iznad naše linije. Dakle, to rođenje nije u vremenu, niti se može odrediti datum, nego je u vječnosti, a vječnost je izvan vremena. Naša mašta ne može da dosegne vječnost.
Ko je potčinjen kome – Sin Božji vremenu ili vrijeme Sinu Božjem koji je stvorio vrijeme? Naravno da je vrijeme potčinjeno Sinu i zato ne postavljajmo i ne zamišljajmo u vremenu Hristovo rođenje u vječnosti.
Prema Bibliji, postoji jedinorođeni Sin Božji. Sin je rođen od samopostojećeg Boga u vječnoj prošlosti na način na koji nam nije opisan, kao što nam nije opisana ni vječnost, ali vezano za Njegov identitet kao stvarnog Sina Božjeg nema bilo kakvih misterija i tajni. Vječnost i rođenje Sina Božjeg se lijepo uklapaju ako slijedimo ono što nam je otkriveno u Bibliji.
Pojam vječnosti pojedini zagovornici trojstva koriste i na sljedeći način kako bi negirali Hristovo stvarno sinaštvo i Njegovo rođenje od Oca: „Ukoliko je Sin Božji rođen, odnosno ukoliko je bilo vrijeme kad Ga nije bilo dok se nije rodio, to bi značilo da je Bog prije toga bio sam, a to podrazumijeva negiranje biblijskog stava da je Bog ljubav, jer ljubav podrazumijev odnos, zajedništvo najmanje dvije osobe.“
Na ovaj način zagovornici trojsta pokušavaju da naprave implikaciju vjerovanja u stvarno Sinovo rođenje i učine to vjerovanje besmislenim, jer, prema toj interpretaciji, nije moguće istovremeno da Bog bude ljubav i da bude sam sve dok nije rodio Sina, jer tu ljubav navodno nije imao kome da iskaže dok Sin nije rođen. Na ovaj način se mijenja Hristov identitet stvarnog rođenog Sina Božjeg samo zato što se pogrešno razumije pojam vječnost.
Pogledajmo još jednom prethodnu ilustraciju gdje jedna prava linija predstavlja vrijeme. Otac i Sin su iz vječnosti i, kao što smo već rekli, Njih samo možemo staviti iznad linije koju smo zamislili. Isto tako, ako je postojao trenutak kada je Sin rođen od Oca onda taj trenutak zamislimo iznad naše linije, jer rođenje nije u vremenu nego u vječnosti, a pošto je vječnost iznad linije vremena onda ne može sa sigurnošću da stoji teza da je Otac bio sam sve dok nije rodio Sina, jer to podrazumijeva da Oca i Sina stavimo u vrijeme, a onda ih potčinjavamo vremenu kojeg su Oni stvorili. Da li je Otac bio sam i u kom smislu je bio sam zaista nam nije razumljivo u ovom trenutku, kao što nam ni vječnost nije razumljiva.
