„Ko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Jovan 14:9).
Pojedini zastupnici nauke o Trojstvu koriste ovu Isusovu izjavu u prilog svom vjerovanju, jer je navodno Sin Božji ovdje potvrdio je On Bog, odnosno da su On i Otac zapravo jedan Bog, ali su navodno dva različita lica Božanstva sa različitim ulogama. Ali Biblija kaže da je Isus Hrist jedinorođeni Sin Božji.1.
„I Riječ (Sin) je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca…“ (Jovan 1:14).
Sin Božji je rođen od Oca u vječnim vremenima,2. ali je prije oko 2000 godina došao na ovaj svijet kroz utjelovljenje da bi spasio čovjeka.
„A mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina kao Spasitelja svijeta“ (1. Jovanova 4:14).
Bog se otkrio čovjeku preko svog Sina.
„Jedinorođeni Sin, koji je Ocu u naručju, on ga je obznanio“ (Jovan 1:18).
„Moj Otac mi je sve predao, i niko, osim Oca, ne poznaje Sina. I niko ne poznaje Oca, samo Sin i oni kojima Sin hoće da ga otkrije“ (Matej 11:27).
Sin Božji je proslavio Boga tako što je svijetu otkrio Boga.
„Ja sam proslavio tebe na zemlji, dovršivši delo koje si mi dao da izvršim“ (Jovan 17:4).
Kako je Sin Božji otkrio i proslavio Oca?
Sin Božji je slika Očeve prirode i karaktera. Isus je tokom svog zemaljskog života savršeno otkrio ono što Otac jeste – dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv, saosjećajan, ljubazan, samopožrtvovan, nesebičan, ponizan, strpljiv… Božje osobine otkrivale su se u svakom trenutku Isusovog života i zato je mogao da kaže: „Ko je vidio mene vidio je i Oca“ (Jovan 14:9). Isus ovdje nije govorio da su On i Otac jedan Bog ili da je Bog Trojstvo.
Isusovo konačno i najslavnije otkrivanje i proslavljanje Boga desilo se na krstu Golgote kada je umro za grešnike.
„Zaista, dok smo još bili slabi, Hrist je u vrijeme koje je za to bilo određeno umro za bezbožnike. Jer teško da bi neko umro za pravednika, ali za dobrog čovjeka neko bi se možda i odvažio da umre. A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hrist, dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5:6-8).
Isus ne bi mogao da kaže „ko je vidio mene vidio je i Oca“, niti bi u potpunosti mogao da otkrije i proslavi Boga da nije bio kao Bog po prirodi i karakteru. Isus je u tom smislu 100 odsto ličio na Oca.
„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).
Kako je to Isus bio po prirodi i karakteru kao Bog? Kako je to 100 odsto ličio na Oca?
Bog lično je začeo svog Sina u utrobi Marije.
„…Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo, zatrudnićeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. …Marija reče anđelu: Kako će to biti, kad još ne znam za muža? Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:30-36).
Bog lično je bio Isusov Otac u procesu Isusovog začeća za razliku od ostalih ljudi čiji zemaljski otac učestvuje u procesu začeća djece. Isus je zato bio istovremeno i čovjek i Božansko biće, jer mu je Otac Bog, a majka ljudsko biće. Isus je od Oca naslijedio duhovnu prirodu, a od majke fizičku prirodu ili tijelo. Isus je postojao i ranije, od vječnih vremena, ali je prije oko 2000 godina utjelovljen da bi mogao spasiti čovjeka. Isus, iako je postao čovjek, za razliku od svakog drugog čovjeka bio je prirodno dobar kao Bog, i imao je karakter kao Bog, dok je Njegovo tijelo bilo kao kod svih drugih ljudi.3.
„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).
Jedinorođeni Sin Božji je mogao da postane istovremeno i čovjek zato što se živa bića, uključujući i Boga i Njegovog Sina, sastoje od duha (duhovne prirode) i tijela (fizičke, spoljašnje prirode), i Bog je sa svojim Sinom učinio čudesan spoj – duh ili duhovnu prirodu Sina sjedinio je sa ljudskim tijelom prilikom začeća u utrobi Marije. Utjelovljeni Sin Božji je zato mogao savršeno da otkriva i proslavlja Boga na ovom svijetu zato što je imao prirodu i karakter kao Njegov Otac.
Isus želi da otkrije i proslavi Oca i u životima svih nas pojedinačno. To je moguće ako smo povjerovali u Njega kao našeg Spasitelja i primili Njegov Duh i na taj način se sjedinili sa Njim u duhu kao prvi uslov da nam On bude Gospod u daljem životu, odnosno da Mu prepustimo upravljanje našim životima.
„Sa Hristom se razapeh. Ipak živim, a opet ne ja, nego Hrist živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene“ (Galatima 2:20).
„I dao sam im slavu koju si ti dao meni, da budu jedno kao što smo mi jedno, ja u njima i ti u meni: da budu savršeni ujedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da si imao ljubav k njima kao i k meni što si ljubav imao“ (Jovan 17:22-23).
