Neki od nas mogu biti uznemireni povodom naslova ovog članka, ali ta fraza je savršeno legitimna biblijska izjava preuzeta iz spisa apostola Pavla i može se naći u Rimljanima 10:4.
“Jer Hrist je ispunjenje Zakona za pravednost svakom koji ga veruje” (Rimljanima 10:4).
Koja je asocijacija ove riječi “kraj”, kako je Pavle koristi u ovoj rečenici? (Na engleskom jeziku na kojem autor piše, u Rimljanima 10:4 koriste se riječi “kraj Zakona” ili “the end of the Law”, a na našem jeziku je prevedeno sa ispunjenje ili svršetak Zakona).
Postoji nekoliko mogućih značenja riječi, i hrišćani je, naravno, tumače na različite načine, u zavisnosti od toga kojoj denominacijskoj grupi pripadaju. Riječ obično znači zaključak, prestanak, ukidanje, mjesto gdje nešto prestaje da postoji. Ali to može značiti i namjenu, cilj ili svrhu nečega.
Mnogi hrišćani smatraju da Pavle govori da je zakon (to jest 10 zapovjesti) ukinut. Međutim, hrišćani koji drže subotu tumače frazu tako da ona znači da je svrha ili cilj zakona bio Hrist. Drugim riječima, zakon je namjeravao da nas dovede do Hrista, ali sada kada smo došli Hristu to ne znači da je zakon preminuo, jer on je još jednako relevantan kao i uvijek.
Mnogo puta kada imamo dva suprotna pogleda na određenu temu nijedna strana nema potpunu istinu. Često postoji neravnoteža na obje strane sa istinom koja leži negdje u sredini. Vjerujem da je to slučaj i sa ovom konkretnom Pavlovom izjavom. Kontekst je najvažniji. Većinu svog života ne bih se složio sa onima koji sugerišu da to znači da je zakon ukinut, međutim, kako je moje razumijevanje jevanđelja i plan spasenja postalo potpunije sada se moram složiti da u kontekstu stiha reč „kraj“ zaista znači „ukinut“. Obratite pažnju da se kaže da je Hrist kraj (ili ispunjenje) zakona posebno u odnosu na pravednost. “Hrist je kraj zakona za pravednost”.
Dozvolite mi da postavim pitanje, da li je zakon ukinut u smislu kako stičemo pravednost? Odgovor je, apsolutno da! Zakon je ukinut kao sredstvo obezbjeđivanja pravednosti! On nema ulogu u našem iskustvu pravednosti tako da je u kontekstu Pavlove izjave savršeno ispravno reći da je zakon ukinut. Naravno, tu se ne misli da zakon nema više značaja ili da uči lažne informacije.
Hrist predstavlja kraj zakona u odnosu na pravednost, to je ono što trebamo razumjeti. Međutim, da bismo dobili puni smisao onoga što on kaže potrebno je da se vratimo na početak istorije ovog svijeta i da shvatimo neke temeljne stvari.
Prekinuti odnos sa Bogom
Kada je Bog stvorio Adama i Evu i stavio ih u edenski vrt, na početku im je dao zakon, zabranjeno im je bilo jesti sa drveta poznanja dobra i zla. Zašto im je Bog dao ovaj zakon, koja je njegova svrha? Od samog početka, Božje namjere su pogrešno shvaćene i to je odvelo čovječanstvo na put koji je uticao na naše razumijevanje duhovnih istina sve do današnjeg dana. Popularno shvatanje glasi da je pitanje iza zakona bilo – moralnost. Bog je htio da spriječi čovjeka da krade, želio je da provjeri da li će čovjek živeti po poštenim moralnim principima. Međutim, ovo je pogrešna perspektiva. Bog nije ispitivao sposobnost ili spremnost čovjeka da živi na moralno ispravan način. Pravo pitanje između Boga i čoveka bilo je pitanje odnosa, odnosa zasnovanog na povjerenju. Ako vjerujemo da je to pitanje moralnosti, onda nastavljamo da gradimo na ideji da su moralna svijest i moralno življenje najvažniji faktori u čovjekovom odnosu s Bogom. Međutim, ako shvatimo da je to pitanje povjerenja i da je zapovijest o plodu jednostavno sredstvo za provjeru čovjekovog povjerenja u Boga, onda dolazimo do spoznaje da je vitalni element u čovjekovom odnosu s Bogom i zapravo u cijelom sukobu između dobra i zla, faktor povjerenja.
Pitanje je koliko mi verujemo Bogu. Drugim riječima, prava katastrofa u Edenu nije bio prekršeni zakon,već je to bio prekinuti odnos, bilo je prekinuto povjerenje. Ako krenemo od toga da vjerujemo da je osnovni problem prekršeni zakon, onda je to pozadina iz koje pokušavamo da shvatimo spasenje. Mi onda gledamo na Bibliju kao na knjigu koja je prvenstveno usredsređena na moralnost i naša svrha postaje pokušaj da se zakon postavi na istaknutu poziciju. Ali nije tako teško riješiti problem prekršenog zakona, sve što je potrebno je da osoba koja ga je prekršila pristane da mu sada bude poslušna, to je tako jednostavno.
Međutim, prekinuto povjerenje je daleko veći problem. Povjerenje nije nešto što se stvara naredbama ili apelima ili propisima. Kada se uništi povjerenje između dvoje ljudi oni se počinju izbjegavati međusobno, njihovi razgovori su formalni i napeti, izbjegavaju kontakt očima i svaki od njih na akcije drugoga gleda sa sumnjom. E to je bila katastrofalna situacija koja je nastala između čovjeka i Boga kada su Adam i Eva pokazali nepovjerenje u Boga i prekinuli odnos između Njega i čovječanstva. Zbog toga je stalna tema Biblije tema vjere, to je ono što je zaista bilo slomljeno i ono što je zaista trebalo obnoviti. Bog je našao način da popravi tu prekinutu vezu, ali će trebati mnogo vjekova neopisivih patnji, nerazumijevanja i pogrešnih tumačenja prije nego što se situacija konačno popravi i čovjek vrati u taj početni odnos s Bogom.
Zakon na Sinaju
“A uz to je došao Zakon kako bi se prestup još jasnije pokazao. Ali gdje se pokazao grijeh, blagodat se pokazala u još većoj mjeri” (Rimljanima 5:20).
Pavle kaže da je zakon došao. Šta je time mislio? Gde i kada je zakon došao? Pa ako pogledamo kontekst poglavlja Rimljanima 5, vidjećemo da on kaže da je zakon ušao u Božji plan suočavanja sa čovječanstvom. U ovom trenutku ne možemo o tome detaljno govoriti, ali dok pažljivo čitamo poglavlje jasno je da je to ono što Pavle govori. U određenom trenutku zakon je došao u centar u pogledu odnosa između Boga i čoveka i naravno da je očigledno da prije ovog trenutka zakon nije bio dio te veze. Nije mu bilo mjesta u originalnoj šemi stvari.
Više od 2000 godina nakon što je čovjek uništio svoj odnos s Bogom u Edenu, Bog je zvanično dao set pravila jevrejskoj naciji na planini Sinaj. Bog je uspostavio zavjetni odnos s tim ljudima, identifikovao ih kao svoje na poseban način i dao im skup pravila koja će upravljati svakim aspektom njihovih života. Ovo je bio prvi put od Edenskog vrta da je Bog dao zakon ljudskoj rasi. Može se postaviti pitanje zašto je Bog sada odlučio da preda ove zakone Jevrejima? Apostol Pavle nam daje nekoliko odgovora na ovo pitanje.
Zbog prestupa
“Čemu onda Zakon? Bio je dodat radi prestupa, dok ne dođe sjeme koje je obećano, bivši prenesen preko anđela u ruke posrednika” (Galatima 3:19).
Primjetite da je zakon imao svoju početnu tačku kao i datum isticanja. Pavle kaže da je zakon dodat, ali samo dok ne stigne sjeme (Hrist). Kaže da je dodat zbog prestupa. Drugim riječima, jedan od razloga zašto je Bog dao zakon bio je zato što je postojala potreba da se ograniči i kontroliše ljudska zla priroda. Zlo se povećavalo i ljudska priroda je postajala sve razvratnija, prestup je obilovao i da bi ga doveo pod neku vrstu kontrole, Bog je dao zakon. Naravno, očigledno je da zakon ne može učiniti ljude boljim (Jevrejima 7:19) – zakoni ne mijenjaju ljudsku prirodu – ali ih može prisiliti da bar spolja kontrolišu svoje ponašanje do određene mjere. Kazne koje su pratile kršenje zakona primorale bi ljude da pokušaju da drže pod kontrolom svoje zle postupke, iako nisu mogli da promjene svoju prirodu i svoje zle želje. To je bio prvi razlog zašto je Bog dao zakon. “Dodat je zbog prestupa”.
Priprema za Hrista
“Tako nam je Zakon bio staratelj koji nas je vodio do Hrista, da bi se vjerom opravdali” (Galatima 3:24).
Drugi razlog zašto je Bog dao zakon bio je da pripremi svoj narod za Hristov dolazak. To je učinio na dva načina; prije svega sistem zakona sadrži mnoge rituale i obrede koji su bili namjenjeni da budu nastavni alati, ilustracije koje su poučavale lekcije o Hristovom životu, službi i planu otkupljenja. Na primjer, žrtvovanje životinja bila je živopisna ilustracija Hristove smrti.
Drugo, zakon je takođe pripremio ljude za Hristov dolazak, jer je to učinilo ljude svjesnima da postoji veliki jaz između Boga i čovjeka. To ih je učinilo svjesnim da nisu sposobni za odnos s Bogom i stvorilo im želju za nekim ko ih može vratiti u smislen odnos s Njim. Dakle, stvaranjem želje za posrednikom, on ih je stvarno duhovno pripremio za Hristov dolazak.
Stvoriti svijest o grijehu
Treći razlog zašto je zakon dat je bio da bi se stvorila svijest o grijehu. To je razlog koji apostol Pavle naglašava više nego bilo koji drugi i u kontekstu ovog članka je najvažnije da ga temeljno razumijemo.
“Da li je, dakle, ono što je dobro postalo smrt za mene? Nipošto! Ali grijeh jeste, da bi se pokazao kao grijeh koji mi preko onoga što je dobro uzrokuje smrt, kako bi grijeh preko propisa postao još mnogo grešniji” (Rimljanima 7:13).
“U stvari, Zakon donosi Božji gnjev, a gdje nema zakona, nema ni prestupa” (Rimljanima 4:15).
“Žalac smrti je grijeh, a sila grijeha je Zakon” (1.Korinćanima 15:56).
Pažljivo pogledajte ove stihove; šta oni zapravo govore? Prema ovim stihovima, zakon nije imao namjeru da bude rješenje za greh, već da uveliča i umnoži problem grijeha! Ovim ne stavljam svoje riječi u Bibliju, to je ono što apostol Pavle uči. Ali, hajde za trenutak da shvatimo tačno šta on to govori.
Grijeh je princip koji odvaja čovjeka od Boga i završava smrću. Ali koliko je grijeha neophodno da bi se postiglo ovo odvajanje i smrt? Koliko je pogrešnih akcija potrebno da bi grijeh proizveo ovo otuđenje između Boga i čoveka? Najmanji stepen grijeha je sve što je potrebno, plata za grijeh je smrt bez obzira na to koliko je grijeha u pitanju. Čitavo čovječanstvo, svaka osoba je osuđena svojim učešćem u grijehu. To je problem koji smo naslijedili od Adama, jer nas je Adam sve uključio u grijeh i zato nam je rečeno da je Adam donio grijeh i osudu na sve ljude.
“…Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude došla osuda…”
“…Jer kao što su neposlušnošću jednog čoveka mnogi postali grešnici…” (Rimljanima 5:18-19)
Tako da zakon nikada nije riješio izvorni problem prekinutog odnosa sa Bogom i to nije ni bila njegova svrha. Jasno, zakon nije rješenje za problem grijeha. Kada je Izraelom vladao sistem zakona, Bog je viđen kao osoba koja je zastrašujuća, osvetoljubiva, osoba koju treba izbjegavati, tako da zakon nije doveo do pomirenja između Boga i čovjeka, već je u stvari čak povećao razdvajanje! Bilo je trenutaka pod zakonom kada je izgledalo da je Bog veoma surov i strog i to nije uvijek lako razumjeti. Ali to je moralo biti tako pod zakonom. Kad god se bavimo zakonom, postoji potreba za kaznama. Nijedan zakon ne može ostvariti svoju svrhu ako nema povezanih kazni i, štaviše, što je stanje ljudi lošije, kazne moraju biti strožije. Ako pratimo ovu činjenicu to nam pomaže da bolje shvatimo zašto je Bog morao da se odnosi prema ljudima kao što je to činio u doba zakona. Imao je posla sa ljudima koji su bili nesputan i divlji, bez ikakve samokontrole, kojima je vladala tjelesna priroda. Oni su morali biti kontrolisani gvozdenom rukom.
Međutim, nikada se nije radilo o samom zakonu, zakon nikada nije bio rješenje stvarnog problema i to je bila samo privremena mjera. Kada se pojavi problem između prijatelja i veza je oštećena, stvarna potreba je da se ponovo izgradi bliskost i povjerenje. Naravno, jedna osoba može doći do druge i reći: “možeš mi vjerovati”, ali povjerenje ne funkcioniše tako. Kada je veza prekinuta ljudi prestaju da vjeruju u motive, namere, čak i riječi druge osobe. Čak i ljubazne akcije se često posmatraju sa sumnjom. Dakle, kada je odnos između čovjeka i Boga prekinut, Bog nije mogao samo doći i reći: “vjeruj mi”.
Može nam zaprijetiti da se trudimo da održimo njegova pravila i da hodamo ispravno, ali to neće izgraditi odnos ljubavi i povjerenja, i kada osoba služi zbog straha on takođe može biti rob! To je Božji problem, on pokušava da izgradi odnos sa rasom ljudi koji ga se prirodno plaše. To je težak problem jer je tjelesni um prirodno u neprijateljstvu sa Bogom (Rimljanima 8: 7). To je pravi razlog zašto je tako teško govoriti svjetskim ljudima o Bogu; oni se prirodno plaše Njega i nemaju želju da mu se približe ili da mu služe. Dakle, ovo je Božji problem, pitanje kako da navede svoju djecu koja ga se boje, pogrešno ga razumiju i čak ga mrze, da dođu k Njemu. Ovo je mjesto gdje jevanđelje dolazi u centar.
Jevanđelje
Problem je bio prekinuti odnos i potreba za pomirenjem. To je bio problem iz vremena kada se čovjek okrenuo od Boga u Edenskom vrtu i od tada je to bio pravi problem. Povjerenje i odnos su prekinuti i mi smo postali Božji neprijatelji. Božje rješenje za prekinuti odnos nije bio zakon. Ono što je Bog učinio bilo je da je uzeo jednu osobu, jedno ljudsko biće i u toj osobi je obnovio prekinut odnos između sebe i čovečanstva. Ta osoba je bio njegov Sin koji je postao Sin čovječiji, Isus Hrist. To je bio čovjek koji je dovoljno dobro poznavao Boga da je verovao Bogu 100 odsto. U toj osobi Bog je bio potpuno pomiren, ne samo sa tim jednim čovjekom, već sa čitavom ljudskom rasom čiji je taj jedan čovek sada bio dio.
“A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom kroz Isusa Hrista i dao nam službu pomirenja, da objavljujemo da je Bog bio u Hristu i pomirio svijet sa sobom, ne računajući im njihove prestupe, i stavio u nas riječi pomirenja” (2. Korinćanima 5:18-19).
“Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina, koliko ćemo više sada, kad smo pomireni, biti spaseni njegovim životom” (Rimljanima 5:10).
Ovo je nevjerovatno! Obratite pažnju da smo pomireni dok smo još bili neprijatelji! Primjetite da je svijet pomiren sa Bogom! Naše ponašanje, naša djela, naše držanje zakona nije imalo nikakve veze sa ovim pomirenjem, bilo je to nešto što se desilo nezavisno od nas, bez nas, u potpunosti izvršeno od strane Božjeg Sina! Nismo bili tamo i nismo bili uključeni, mi smo bili pomireni u našem odsustvu! U Isusu Hristu Bog je taj problem grijeha skinuo s puta sveobuhvatno i trajno. I grijeh nikada više neće biti ponor razdvajanja između Boga i čovjeka, Isus nikada više neće morati da umre za grijeh. Obratite pažnju na neverovatnu izjavu u 2. Korinćanima 5:19, „ne računajući im njihove prestupe.“
Bog ne postavlja ničije grijehe protiv njega ili nje, jer su svi već riješeni kroz Isusa Krista. Grijeh više nikada neće predstavljati prepreku na putu čovjekovog odnosa s Bogom.
“Jer bi inače trebalo da mnogo puta strada od postanka svijeta. Ali sada, na svršetku ovog poretka, pojavio se jednom zauvijek da svojom žrtvom odstrani grijeh” ( Jevrejima 9:26).
Zašto će onda toliko ljudi biti izgubljeno i iskusiti vječnu smrt? To je zato što neće vjerovati istini. Pravi problem je problem nevjerstva, a ne problem kršenja zakona! To je još uvijek pitanje nedostatka vjere i povjerenja u Boga. Pitanje prekršenog zakona već je odavno riješeno, ali nevjerstvo zavisi od svakog pojedinca i zato je još uvijek veliki problem koji će rezultirati vječnim gubitkom za milijarde ljudi čiji je grijeh već odavno riješen. Postoji mjesto za svako ljudsko biće u vječnosti, ali tragedija je da većina nikada neće prihvatiti ono što je njihovo.
Tako smo mi pomireni sa Bogom u smislu da više nema prepreke između Boga i nas, ali razmotrimo pitanje šta je to stvorilo prepreku između čovjeka i Boga? Bilo je to nevjerovanje ili nedostatak povjerenja. Ali kada je zakon došao u centar, to je postalo više od nedostatka povjerenja. Zakon je stvorio dodatni problem, jer je zakon učinio čovjeka moralno krivim. Dakle, nije samo da smo odvojeni od Boga, već smo i postali moralno krivi, tako da smo protiv sebe imali dvije stvari. Sada Biblija kaže da smo se pomirili sa Bogom, ali da bi pomirenje bilo potpuno, jasno je da postoje dvije stvari koje se moraju ukloniti. Prvi je elemenat nevjerstva, elemenat nedostatka povjerenja koji mora biti uklonjen, a druga stvar je elemenat krivice. Da bi se čovjek vratio u ugodan i potpun odnos s Bogom, elemenat krivice se mora ukloniti.
Ukidanje krivice
Međutim, ako je krivica trajno uklonjena s puta, kako je to moguće ako je stvar koja izaziva krivicu u centru zbivanja? Ako je krivica trajno sklonjena iz odnosa između Boga i čoveka onda ono što uzrokuje tu krivicu mora biti uklonjeno iz odnosa! Sve dok zakon ostaje uključen u odnos mi ćemo nastaviti da nagomilavamo krivicu, i krivica će i dalje biti prepreka u odnosu između nas i Boga. Ovo je možda veoma teška ideja za mnoge od nas da bi je prihvatili, ali uočite pažljivo da ne kažem da je zakon ukinut kao iskaz o tome šta je dobro a šta loše, to jest šta je ispravno i pogrešno. Ono što govorim je da je zakon izvađen iz jednačine kao sredstvo za definisanje odnosa između Boga i njegovog naroda. Drugim riječima, naš odnos sa Bogom više nije definisan našom dobrotom, koliko se uspješno pridržavamo zakona ili kako duboko smo prekršili zakonske zapovjesti! To je ono što apostol Pavle misli kada nam kaže:
“Sve mi je dozvoljeno, ali nije sve korisno. Sve mi je dozvoljeno, ali neću dopustiti da bilo šta ovlada mnome” (1.Korinćanima 6:12).
Dakle, u kontekstu onoga što Pavle govori u Rimljanima 10:4, ispravno je reći da je Hrist ukinuo zakon. Tako bi stih, parafraziran, glasio: Jer, Hrist UKIDA ZAKON koji se tiče odnosa sa Bogom, svakome ko vjeruje (Rimljanima 10:4). Drugim riječima, što se tiče dobijanja pravednosti, zakon je ukinut. On više nije uključen u iskustvo ni dobijanja, ni gubitka pravednosti. Hrist je okončao pravni odnos s Bogom. Mi nismo prihvaćeni zbog našeg učinka, poštovanja zakona ili bilo kojih drugih djela. Obrnuto je istina, mi nismo odbačeni zbog našeg učinka ili zbog našeg neuspjeha da se pridržavamo zakona. Kao što je jedna osoba rekla, “ono što nas ne može učiniti pravednima, ne može nas naterati da postanemo nepravedni.” Što se tiče pravednosti, Hrist je dovršio zakon! Tako nam apostol Pavle jasno govori:
“…Da bi bio hvaljen zbog svoje slavne blagodati kojom nas je učinio prihvatljivim u voljenome” (Efescima 1:6).
Prihvaćeni smo “u voljenom”. Ne postoji druga osnova za naš odnos s Bogom – ništa drugo nije uključeno. Spašeni smo ili izgubljeni na osnovu našeg odnosa sa „voljenim“, Isusom Hristom.
Sluge i sinovi
Biti sluga i biti Božji sin. U čemu je razlika? U Galatima 4, apostol Pavle kaže za hrišćane:
“Zato više nisi sluga nego sin. A ako si sin, onda si i naslednik Božji kroz Hrista” (Galatima 4:7).
Postoji ogromna razlika između sluge i sina. Mjesto sluge u kući zavisi od njegovog učinka, zavisi od toga koliko dobro pazi na pravila i pokorava se gospodaru domaćinstva. Ako se ne pokorava njegovo mjesto je ugroženo, ako on ne voli gospodara onda će najverovatnije morati da ode. Međutim, sinovi ne djeluju na toj osnovi, njihovo pravo na mjesto u domu je zasnovano na nasljeđivanju, ono se temelji na činjenici da dijele isti život kao i ostali članovi domaćinstva, članovi su iste porodice. Ne postoji opasnost da će se ikada ugasiti. Čak i ako je njihovo ponašanje loše, oni su sigurni da će porodica sve uraditi kako bi im pomogla da se poprave, a ne da izgube svoje mjesto. Njihovo nastupanje nema apsolutno nikakve veze sa njihovom privilegijom mjesta u kući.
Dakle, Bog ne samo da je uklonio našu krivicu, već je naš odnos stavio na čvrstu osnovu, nešto što nikada ne može biti ugroženo. On je to učinio uklanjanjem onoga što je prouzrokovalo krivicu, a to je zakon. Možemo li vidjeti ljepotu ovoga? Nikada više ne moramo da se osećamo ugroženim ili nesigurnim u našem odnosu sa našim nebeskim Ocem. Da, mi možemo pogriješiti ili ga ponekad iznevjeriti, ali to neće i ne može ugroziti naš odnos s njim jer je naš uspjeh ili neuspjeh uklonjen kao osnova za definisanje našeg odnosa sa njim. Jedini relevantni faktor je naš odnos sa Isusom Hristom.
Sada se ponašamo ispravno, naši životi su u skladu sa zakonom, ali to nije zbog zakona, to je zato što imamo Hristov život u nama i jer smo sinovi živog Boga. Mi se ponašamo kao sinovi jer smo sinovi, “njegovo sjeme ostaje u nama” i nećemo griješiti zato što smo rođeni od Boga (1. Jovanova 3:9). Naše ponašanje kao hrišćana nije određeno našom pažnjom prema zakonu, jer zakon više nije činilac u našim životima i kako ga živimo, naše ponašanje je određeno od strane onoga koji živi u nama.
Naš doprinos
U iskustvu spasenja čovjek ima samo jedan doprinos i to je vjera. Čovjek prosto mora vjerovati. Pa ipak, ta vjera nije čak ni ljudski doprinos, jer je Bog taj koji njeguje i razvija vjeru u nama, ali mi smo ti koji moramo vježbati tu vjeru. Ovo je naš jedini doprinos procesu spasenja, ne postoji ništa drugo što se nas tiče. Sve ostalo je Božje djelo.
Neki od nas mogu predlagati da je predaja još jedna stvar koju mi doprinosimo, ali predavanje je sastavni dio vjere. Drugim riječima, vjera i predaja nisu dva različita procesa, predavanje je djelo koje prati ili je dio prave vjere. Prava vjera uvijek proizvodi predaju.
Ovo je nevjerovatna istina Božje milosti. Ako bi ljudska djela bila uključena u naše prihvatanje od Boga, kako bismo onda ikada uspjeli? Jedina stvar koja je zajamčena je da bi smo propali, ali Bog je u svojoj nevjerovatnoj ljubavi učinio da sve zavisi od njegove milosti. Hvala Bogu za Isusa! Hvala Bogu za jevanđelje! Neka bude da svi verujemo u tu milost i živimo po njoj!
