Jevanđelje je radosna vijest o spasenju čovjeka kroz Sina Božjeg Isusa Hrista.^1.

Svaki čovjek koji se upozna sa jevanđeljem, pokaje se i prihvati Hrista za ličnog Spasitelja treba da se krsti; i to je javni čin priznanja vjere i predaje Hristu da nam bude Gospod.

„I rekao im je: Idite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom. Ko vjeruje i krsti se, biće spašen, a ko ne vjeruje, biće osuđen” (Marko 16:15-16).

Riječ krštenje prevedena je od grčke riječi „baptizo“ koja znači uroniti. Krštenje nije samostalan čin već je učesnik ovog obreda, pored krštenika, još jedna osoba koja koja treba da obavi krštenje – da uroni u vodu krštenika.

„Dok su išli putem, došli su do neke vode, a dvoranin reče: Evo vode! Šta me sprječava da se krstim? A Filip mu reče: Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš. A on reče: Vjerujem da je Isus Hrist Sin Božji. Tada je zapovijedio da kola stanu, pa su obojica sišli u vodu, i Filip i dvoranin, i Filip ga je krstio“ (Djela apostolska 8:36-38).

Dakle, kada čujete jevanđelje i prihvatite Hrista za ličnog Spasitelja – obratite se Bogu u molitvi, pokajte se, priznajte Mu da ste grešni, da ste bespomoćni da upravljate sopstvenim životom (ako želite možete Bogu detaljno ispričati vaš život). Kada kažem priznajte Mu da ste grešni, to ne znači da su samo vaša djela grešna, nego da ste vi grešni, da ste vi problem a ne vaša djela, da ste vi zli jer ste bili razdvojeni od Njega… Dio pokajanja je i zauzmanje stava da ne želite više samostalan život, a samim tim da ne želite život u grijehu, već se predajete Hristu da vam bude Gospod. To je ustvari pravo pokajanje, okretanje od sebe ka Hristu, umiranje sebi da bi nam Hrist bio Gospod. Onda se zahvalite Bogu za sve što je uradio za vas kroz Hrista i spremni ste za krštenje.

„A Petar im reče: Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar Svetog Duha“ (Djela apostolska 2:38).

Dar Svetog Duha koji se prima je Hristov život, i to je novorođenje. Kroz primanje Duha vjerni se krštavaju Duhom, odnosno Duh u njima sprovodi ono što krštenje vodom simbolizuje. Krštenje simbolično predstavlja ono što je Hrist uradio za nas i ono što mi realno doživljavamo prilikom novorođenja, odnosno prilikom primanja Svetog Duha (ili Hristovog Duha, odnosno Hristovog života), a to je smrt grijehu, odnosno starom životu (uronjavanje u vodu).

„…Mi koji smo umrli grijehu, kako ćemo i dalje živjeti u njemu? Ili ne znate da su svi koji su kršteni u Hrista Isusa, kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo sahranjeni svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Hrist vaskrsnut iz mrtvih slavom Očevom, i mi isto tako hodili u novini života. Jer kad smo zasađeni s njime u obličju njegove smrti, bićemo tako i ustajanjem; znajući ovo, da je naš stari čovjek bio razapet zajedno s njim, kako bi se naše grešno tijelo onemogućilo, da više ni u kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro, oslobođen je grijeha. A ako smo umrli s Hristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim“ (Rimljanima 6:2-8).

Dakle, kroz primanje Duha postaje djelotvorno ono što krštenje vodom simbolizuje. Isus, Duh u nama, dodjeljuje nam svoj život u kome se desila smrt grijehu i vaskrsenje u novi život. Kroz Duha smo postali dio Isusovog života, postali smo Njegovo tijelo. Kao što se krštenje vodom obavlja uronjavanjem u vodu, krštenje Duhom se obavlja polaganjem ruku, iako je sve stvar vjere a ne forme.^2.

Krštenje u ime Isusa Hrista

Krštenje vodom treba obaviti u “ime Isusa Hrista” jer je ono direktno povezano sa Hristom – primajući Njegov život mi umiremo grijehu, odnosno starom životu, i vaskrsavamo u novi duhovni život, a sve zahvaljujući Hristovoj smrti i vaskrsenju.^3. Biblija zato poznaje samo krštenje u ime Isusa Hrista.

„…Nego su samo bili kršteni u ime Gospoda Isusa“ (Djela apostolska 8:16).

„Tako ih je uputio da se krste u ime Isusa Hrista“ (Djela apostolska 10:48).

„Kad su to čuli, krstili su se u ime Gospoda Isusa“ (Djela apostolska 19:5).

„Ustani i krsti se, i operi se od grijeha svojih, pozivajući se na Gospodnje ime“ (Djela apostolska 22:16).

Postajemo udovi tijela – zajednice vjernih, čija je glava Hrist

Krštenjem u Hristovo ime javno potvrđujemo našu vjeru da smo prihvatili Hrista za Spasitelja – sada smo Božja djeca, ušli smo u savez sa Bogom, imamo novi život u sebi – život Isusa Hrista koji je Sin Božji kao što smo i mi sada.

„Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa. Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema više ni Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu. A ako ste Hristovi, onda ste Avramovo potomstvo, naslednici po obećanju“ (Galatima 3:26-29).

Postajući Božje dijete postajemo članovi Božje porodice – udovi tijela ili zajednice vjernih čija je glava Hrist.

„Dakle, više niste stranci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni kamen temeljac je sam Hrist Isus. U kome je cijela građevina skladno povezana i izrasta u sveti Gospodnji hram. U kome ste i vi izgrađeni za Božje prebivalište, kroz Duha“ (Efescima 2:19-22).

Hrist je, u ime Boga, postavljen za glavu tijela ili zajednice vjernih kojoj i mi sada pripadamo.

„I sve mu je pokorio pod noge i učinio ga poglavarem nad svim za dobro zajednice, koja je njegovo tijelo, punina onoga koji ispunjava sve u svemu“ (Efescima 1:22).

Hrist, kao glava zajednice vjernih, je naš Gospod kojem se trebamo potčiniti kako bi živjeli po Božjoj volji.

„Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako hodite u njemu“ (Kološanima 2:6).

„…Jer je muž poglavar ženi kao što je i Hrist poglavar zajednici, i on je spasitelj tog tijela“ (Efescima 5:23).

Postoji jedno veliko tijelo ili jedna velika zajednica koju čine hrišćani iz cijelog svijeta, danas i kroz vjekove. Svi oni su se, danas i kroz vjekove, na različite načine organizovali, kroz zvanične vjerske organizacije (crkve), pokrete, nezavisne službe ili kućne zajednice. U jedan od tih oblika krštenik pronalazi sebe (ne znači neophodno da oni koji sebe nazivaju hrišćanima, to zaista i jesu, niti da je svaka organizacija ili oblik organizovanja vjernih pod Božjim vođstvom, jer Biblija govorio i o prevari).

U svakom slučaju, kao Božja djeca trebamo praktikovati hrišćansko zajedništvo sa drugom Božjom djecom koja su u Hristu. Božja volja je da budemo u zajedništvu sa drugima radi bogosluženja (proslavljanja Boga, proučavanje Božje Riječi), radi naše i duhovne izgradnje drugih, radi službe drugim ljudima kroz širenje jevanđelja, radi privlačenja drugih grešnika Bogu da bi se i oni spasili, kao i da bi se spremili za Hristov drugi dolazak.

„Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, ali nemaju svi udovi istu ulogu, tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u Hristu, a kao pojedinci smo udovi jedni drugima. Dakle, imamo različite darove, prema blagodati koja nam je ukazana: ako je to prorokovanje, prorokujmo prema vjeri koja nam je udijeljena; ako je to služenje, izvršavajmo tu službu; ako neko poučava, neka se posveti poučavanju; ako neko podstiče, neka se posveti podsticanju; onaj ko dijeli, neka to čini darežljivo; onaj ko predvodi, neka to čini revno; onaj ko pokazuje milosrđe, neka to čini radosno. Neka vaša ljubav ne bude licemjerna“ (Rimljanima 12:4-10).

Da li je ispravno krstiti se u ime Oca, Sina i Svetog Duha?

Zašto u skoro svim prevodima Biblije stoji Hristov nalog da krštenje treba obaviti „u ime Oca, Sina i Svetog Duha“, a upravo iz Biblije vidimo da su Hristovi učenici krštavali isključivo u „ime Isusa Hrista“ i da je krštenje isključivo povezano sa Hristovom smrću i vaskrsenjem?

Hristov nalog je vrlo moguće prepravljen tokom prvih vjekova kada je u zvaničnom hrišćanstvu počela da se uvodi nauka ili doktrina o Trojstvu, i o tome govore istorijski izvori.

„Formula za krštenje je promijenjena od imena Isusa Hrista ka riječima Otac, Sin i Sveti Duh u drugom vijeku, od strane Katoličke crkve“ (Encyclopedia Britannica 11th edition., Vol. 3, Pg. 365-366).

„Rana crkva je uvijek obavljala krštenje u ime Isusa Hrista sve do utemeljivanja doktorine o trojstvu u drugom vijeku“ (Canney Encyclopedia of Religion Pg. 53).

„Svugdje u najstarijim izvorima se konstatuje da se krštenje obavljalo u ime Isusa Hrista“ (Britannica Encyclopedia, Vol 3, p. 82)

„Hrišćansko krštenje se obavljalo koristeći riječi ‘u ime Isusovo’“ (Hastings Encyclopedia of Religion, Vol 2, p. 377).

„Upotreba trinitističke formule bilo koje vrste ne sugeriše se u ranoj istoriji crkve“ (Hastings Encyclopedia of Religion, Vol. 2. p. 378).

„Krštenje je uvijek bilo u ime Gospoda Isusa do vremena Justina Mučenika kad se koristila formula  trojedinog“ (Hastings Encyclopedia of Religion, Vol. 2, p. 389).

„Termin ‘trojstvo’ potiče od Tertulijana, rimo-katoličkog crkvenog oca“ (New International Encyclopedia, Vol 22, p. 477).

Biblija realno ne daje osnov da se krštenje treba obavljati „u ime Oca, Sina i Svetog Duha“ nakon što vidimo su Hristovi učenici krštavali u Njegovo ime i da je krštenje povezano sa Njegovom smrću i vaskrsenjem. Brojni su dokazi u Bibliji da doktrina o Trojstvu nije tačna,^4. a istorijski dokazi potvrđuju da se radi o doktrini koja vodi porijeklo iz paganizma koji je uvučen u hrišćanstvo.

Ponovno krštenje?

Da li hrišćani koji su odbacili doktrinu o Trojstvu a kršteni su u ime Oca, Sina i Svetog Duha, treba ponovo da se krste, ovaj put u ime Isusa Hrista? Vjerujem da takav hrišćanin treba, u molitvi, da pita Boga da li da se ponovo krsti i dobiće osvjedočenje. Mnogi od onih koji su odbacili Trojstvo su se ponovo krstili jer su tako bili osvjedočeni. Biblija poznaje mogućnost ponovnog krštenja ako prethodno nije bilo adekvatno iz nekog razloga (Djela apostolska 19:1-5). Isto važi i za polaganje rukom za primanje Duha – Bog je taj koji daje osvjedočenje.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print