Šta je legalizam ?
Riječ “legalizam” najčešće se koristi u kontekstu religije i obično se odnosi na nekoga koji pridaje nepotreban značaj i važnost manjim detaljima u svojoj vjerskoj praksi. Savršen primjer za takvu vrstu legalizma je u ponašanju učitelja zakona i fariseja Isusovog vremena.
„Tada iz Jerusalima k Isusu dođoše neki fariseji i učitelji zakona i upitaše: Zašto tvoji učenici krše predanje starješina? Ne peru ruke prije jela!” (Matej 15:1-2)
Naravno, riječ „legalizam“ se može primijeniti na različite načine i sa različitim shvatanjem od strane različitih ljudi, jer se svi ne slažemo oko toga šta je najvažnije, a šta je manje važno u našoj religiji. Međutim i sama riječ predlaže značenje koje se može primijeniti na takav način da ne treba da nas zbunjuje šta zapravo mislimo kada govorimo o „legalizmu“.
„Legalizam“ je izveden iz riječi „legalno“, što se naravno odnosi na ono što je prihvatljivo, dozvoljeno prema zvanično ustanovljenom zakonu. Legalizam, prema tome, u svojoj najjednostavnijoj definiciji označava djelovanje ili način postupanja koji potiče iz legalnog zakona (pravnog akta). Kada se primjenjuje na religiju, legalizam označava pristup životu koji je usredsređen na zakon kao temelj naše religije.
Dobri legalizam
Kao prvo, primijetimo da legalizam nije nužno loš. Obično je dobra ideja biti legalista kada su u pitanju zakoni neke zemlje. Ako budemo legalisti u vožnji automobilom unutar ograničenja brzine, to će nas spasiti od dobijanja kazne, ali što je još važnije, to je sigurniji način da se smanje nesreće i smrtni slučajevi! Čak je i u religiji postojalo je vrijeme kada je bilo dobro da su Božji ljudi legalisti. Kada je Bog dao zakon Izraelu na planini Sinaj, pratili su ga strogi detalji o tome kako će se oni ponašati u gotovo svakom aspektu svog života. Zakon je pokrivao pitanja poput kuvanja jareta, mladunčeta koze, šta uraditi ako neko naiđe na ptičje gnijezdo, pa čak i pravila o odlasku u toalet! Od Božjeg naroda se tražilo da budu legalisti u njihovom pristupu ovim pravilima, što znači da je Bog negodovao na svako odstupanje od onoga što je zapovijedano, a u nekim slučajevima to je moglo značiti čak i smrtnu kaznu! Njihovim životima u svakom pogledu je trebalo upravljati vladavinom pismenog, legalnog zakona. To je bio legalizam, ali sam Bog je uspostavio takav sistem,i u kontekstu ljudi s kojima se Bog bavio i vremena u kome su živjeli, taj legalizam je bio dobar jer je u tim okolnostima bio upravo ono što je bilo potrebno.
Ali šta je sa našim životima kao hrišćana? Zašto legalizam sada ima negativan uticaj ?
Dvije vrste zakona
Podsjetimo se da postoje dvije vrste zakona koji upravljaju životom. Prva vrsta zakona su zakoni koje nazivamo „pravnim“ zakonima. Ovi zakoni se sastoje od pravila koja su postavili organi vlasti, bilo Bog, bilo ljudska vlada. Ova vrsta zakona prisutna je u mnogim različitim situacijama kao što su naše porodice, radna mjesta, klubovi i institucije itd. U osnovi oni predstavljaju okvir u kojem ljudska bića djeluju u svojoj povezanosti sa drugima. Ovi zakoni funkcionišu tako što zahtijevaju da se ponašamo na određeni način, i uvijek postoje kazne koje su dodatak ovim legalnim zakonima. Ako ih neko ne poštuje, pretrpiće kaznu ako se otkrije njegova neposlušnost. Policija ili neko drugi ko je nadležan pobrinuće se da se kazne izvrše.
Druga vrsta zakona koja upravlja životom su prirodni zakoni koji se sastoje od prirodnih principa. Primjeri su zakoni fizike, hemije i duhovnog svijeta, i oni se sastoje od elemenata ugrađenih u prirodu koji od nas zahtijevaju da se ponašamo na određeni način. Ako prekršimo ove zakone, takođe postoje kazne, ali ove kazne su posljedice koje su stvorile prirodne sile, nijesu kazne koje izvršava neki državni organ. Zbog tih prirodnih zakona ne stavljamo ruku u vrelu vodu, ne skačemo sa visine od 15 metara, ne pokušavamo da trčimo kroz kameni zid. Znamo posledice, tako da ne ignorišemo te zakone, osim ako ne želimo da umremo ili budemo teško povrijeđeni.
Biblija nas uči da su oba ova zakona, pravni i prirodni zakoni, uključeni u religiozno iskustvo. Pitanje je kako su to oni uključeni i kako hrišćanin treba da se odnosi prema njima?
Tri zakona
U Rimljanima poslanici, 7. i 8. poglavlje, apostol Pavle govori o tri zakona koja su uključena u religiozno iskustvo. Jedan od tih zakona je pravni zakon, a druga dva su prirodni zakoni. Ova tri zakona su:
– Zakon grijeha
– Božji zakon
– Zakon Duha
„Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim dobro, u meni je zlo. Po svom unutrašnjem čovjeku zaista uživam u Božjem zakonu, ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.“ (Rimljanima 7:21-23)
Prvi zakon koji Pavle spominje je onaj o kojem on kaže: “Ja u sebi vidim zakon.” To je zakon koji on naziva “zakonom grijeha koji je u mojim udovima.” Ovaj zakon nije pravni zakon, to je zakon prirode, to je prirodni zakon koji postoji u tjelesnom čoveku ili prirodnom čovjeku. Niko ga ne uči niti mu daje uputstva da se ponaša na takav način, nema zakonskih zahtjeva, to je nešto ugrađeno u njegovu prirodu. Kada želi da čini dobro, nalazi u sebi zlo, tako funkcioniše ovaj zakon grijeha i kao što rekoh, to je zakon prirode, a ne pravni, legalni zakon.
Drugi zakon koji Pavle spominje je “Božji zakon”, koji on naziva “zakonom mog uma”. Kaže da se raduje u ovom zakonu, što znači da ga vidi kao nešto dobro i želi da bude u skladu sa njim. Njegov um ga cijeni i razumije i želi da mu se pokorava. To se naravno odnosi na pravni zakon Deset zapovijesti. Ovo nije prirodni zakon, nije nešto što njegova priroda automatski čini (za razliku od zakona grijeha). Ovo je zakon koji prvo mora da nauči (svojim umom), on mora da ga pročita i nauči njegove instrukcije, a zatim mora da se trudi da ga se pridržava. To je takođe zakon, ali djeluje na drugačiji način od zakona grijeha.
Primjetimo da je prvi zakon, zakon prirode, jači od pravnog zakona. Iako se želi pridržavati pravnog, legalnog zakona, zakon grijeha u njegovom tijelu je previše jak. Čovjek se pokorava zakonu grijeha, a ne zakonu Božjem. U stvari, u 14. stihu on kaže: „Prodan u ropstvo grijehu.“On opisuje sebe kao roba grijeha! Zakoni prirode su uvijek jači od pravnih zakona. Pravni zakon se može zanemariti ili nepoštovati, ali zakoni prirode su neumoljivi.
Ali u 8. poglavlju Pavle nastavlja da govori o trećem zakonu koji opisuje kao spas od zakona grijeha. Čovjek nije primoran da bude rob grijeha cijelog života.
„Stoga sada nikakva osuđenja nema za one koji su u Hristu Isusu, koji ne hode po tijelu, već po Duhu.“ (Rimljanima 8:2)
Ovaj treći zakon naziva se “zakonom duha života”, i on čovjeka oslobađa od zakona grijeha. Zakon Božji (pravni zakon Deset zapovjesti) ne bi mogao ostvariti ovo oslobađanje od grijeha, jer je pravni zakon, a pravni zakon ne može nadvladati prirodni zakon! Prirodni zakon može biti nadvladan samo drugim prirodnim zakonom i to je ono što je Bog učinio za nas, On je obezbijedio još jedan prirodni zakon koji bi poništo prvi, zakon grijeha. Ovaj zakon izbavljenja je zakon Duha života. Bog nam daje Hristov Duh u naša srca, to je iskustvo ponovnog rođenja. Dobijamo novi Duh koji usmrćuje (šalje u smrt) staru prirodu i oslobađa nas od sile grijeha. Zakon grijeha više ne kontroliše naše živote, već u nama vlada zakon Duha. Sada ne samo da naši umovi žele da čine dobro, već je to i prirodni smjer našeg života. Više nijesmo robovi grijeha, već smo robovi pravednosti na slobodan i prirodan način!
Kad razumijemo ovu razliku između pravnog i prirodnog zakona i shvatimo da je Božji put izbavljenja i spasenja u Hristu kroz novi, prirodni zakon, tada možemo shvatiti zašto je insistiranje da služimo Bogu kroz pravni zakon zapovijesti beskoristan napor. Sjetimo se da nije bilo ničeg pogrešnog u pravnom, legalnom zakonu zapovijesti. Pravi problem je bio što on nije mogao riješiti problem zakona grijeha, pa je kao sredstvo za sprečavanje grijeha bio beskoristan. Imajući ovo na umu, istražimo nekoliko težih odlomaka iz Novog zavjeta koji se tiču zakona, i pogledajmo šta oni zaista znače.
Slovo protiv Duha
U 2. Korinćanima 3. glava apostol Pavle govori o razlici između Starog i Novog zavjeta i objašnjava da razlika leži u načinu na koji se odnosimo prema zakonu.
„…Boga, koji nas je osposobio da budemo sluge novog saveza, ne pisanog zakona, nego Duha. Jer pisani zakon osuđuje na smrt, a Duh oživljuje.“ (2.Korinćanima 3:6)
Objašnjava da Novi savez nije “slovo, već Duh.” Na šta on zapravo misli? Iz stiha koji slijedi sledi jasno je da on govori o zakonu, ali postavlja se pitanje – koji zakon?
„Ali ako je služba smrti, čija su slova bila ugravirana u kamenu, nastala u slavi, tako da Izraelovi sinovi nijesu mogli netremice da gledaju Mojsijevo lice zbog slave njegovog lica, dokle ne iščezne, zar neće onda služba duha biti još slavnija?“ (2.Korinćanima 3:7-8)
Kada spominje slovo, Pavle govori o onome što je „zapisano i urezano u kamen“, dakle to se odnosi na pravni zakon Deset zapovjesti. Kao što smo vidjeli ranije, ovaj zakon je bespomoćan u zadatku da nadvlada zakon grijeha. Za to je potrebno ispravno postupanje (djelovanje), ali tu nam ovaj zakon zapovjesti ne može pružiti nikakvu pomoć. Ovaj zakon je temelj Starog zavjeta, skup pravila koji zahtijeva poslušnost kakvu sam ne može da obezbijedi. Zbog toga ga Pavle naziva “službom smrti” koja osuđuje osobu na smrt zbog neposlušnosti, i to je bilo sve što je ta „služba smrti“ mogla učiniti.
Ali Pavle kaže, “Duh daje život.” (za razliku od slova koje ubija). Ovo je druga vrsta službe i to je služba Novog zavjeta. Ova služba je djelo Duha, a ne pravni pisani zakon, a već smo vidjeli da je „zakon Duha života“ prirodni zakon. Prema Hristovom zakonu, On sam u nas postavlja novi Duh koji u nama proizvodi plod pravednosti. Tako Duh daje život. Ono što vidimo je da Pavle upoređuje pisani zakon sa prirodnim zakonom, i pisani legalni zakon naziva „slovom“, a prirodni zakon naziva „Duhom“. Jedan je napisan na kamenu, drugi je napisan u srcu, jedan osuđuje na smrt, drugi donosi život, jedan izaziva stalni neuspjeh, drugi neprestanu pobjedu. Oba ova zakona su fokusirana na stvaranje pravednosti, ali jedan je samo zahtijeva, dok je drugi obezbjeđuje.
Dok čitamo Novi zavjet, a posebno Pavlove spise, moramo to shvatanje (slovo ubija, a Duh daje život) stalno imati na umu, jer ćemo mnogo lakše razumjeti ono što Pavle govori. Kada god govori o zakonu u negativnom smislu, to se odnosi na pisani zakon, slovo, zapovjesti ispisane na kamenu, s tim da on ne kaže da su zapovjesti loše, ali kaže da su loše kao način suočavanja sa grijehom, jer su u tom kontekstu potpuno beznadežne. Dakle, sa ovim razumijevanjem možemo vidjeti zašto je legalista, tj. neko ko pristupa Bogu iz perspektive pravnog zakona u svom religioznom iskustvu osuđen na neprestane neuspjehe.
Ne pod zakonom
Sada možemo shvatiti šta Pavle misli kada kaže da hrišćani “nijesu pod zakonom.”
„A ako vas vodi Duh, nijeste pod zakonom.“ (Galatima 5:18)
Ovaj stih više nije teško razumjeti. Biti vođen Duhom znači imati Hristov Duh u sebi i imati „zakon Duha života“ koji djeluje u našem životu. Ako je to tačno, onda nas kontroliše prirodni zakon i prema tome, nismo pod pravnim legalnim zakonom zapovjesti. Drugim riječima, nije pravni zakon taj koji upravlja našim ponašanjem, već prirodni zakon Duha. Posmatramo dva različita sistema vladavine; ili će nama upravljati pravni zakon – zapovjesti ili ćemo biti vođeni prirodnim zakonom – Duhom. Pavle kaže da ako smo upravljani Duhom, onda nijesmo pod (upravljani) zakonom (pravni zakon). To je savršeno u skladu sa svim onim što Pavle podučava na drugim mjestima u svojim spisima, a to je da hrišćani ne mogu biti pod vlašću pisanog (legalnog) zakona, jer nam Pavle to jasno kaže:
„…Svjestan toga da zakon nije namijenjen pravedniku, nego bezakonicima i nepokornima, bezbožnima i grešnima, nevernima i onima koji skrnave ono što je sveto, ubicama očeva, majki i drugih ljudi…“ (1.Timoteju 1:9)
Ako smo i dalje grešnici, još uvek tjelesni, bez Hristovog Duha koji prebiva u nama, onda zakon zapovjesti i dalje ima vlast nad našim životima. To je jedini način da obuzdamo svoje loše ponašanje i pomaže nam da dokažemo da smo bespomoćni u činjenju dobra. Ali u Hristu nam ova vlada pravnog zakona nije potrebna jer smo oslobođeni od robovanja grijehu.
„Jer grijeh ne smije da vlada vama, budući da nijeste pod zakonom nego pod blagodaću.“ (Rimljanima 6:14)
Biti pod zakonom znači biti upravljan slovom, upravljan zapovjestima i kao što smo vidjeli, pod tom vladavinom zakon grijeha dominira u vašem životu. Nemate moć nad grijehom. Ali Pavle kaže, to ne bi trebalo da bude, grijeh neće zavladati u vašem životu. A zašto? Jer vama ne vladaju pravni zakoni, već prirodni zakoni! Vi ste pod blagodaću! Vi ste vođeni Duhom koji je dar Božje blagodati, tako da grijeh ne može dominirati vašim životom, jer osoba koja je rođena od Boga ne živi pod vlašću grijeha. Hrist u tebi razara (uništava) silu grijeha (1. Jovanova 3:9)! Sada postaje jasno da Božji narod zaista treba biti oslobođen od vladavine slova zakona i doći pod vlast Duha. Upravo je to u Novom zavjetu Hrist učinio za nas.
Oslobođeni od zakona
„A sada smo oslobođeni zakona, umrijevši onome u čemu smo bili zadržavani, da bismo bili sluge u novini Duha, a ne u starini slova” (Rimljanima 7:6).
Oslobođeni smo zakona, slava Bogu! Izbavljeni smo od vladavine zakona i Pavle objašnjava na šta on misli. Ovo izbavljenje znači da mi ne služimo Bogu na “stari način, po slovu.” Mi ne služimo na osnovu zapovjesti, nijesmo usmjereni ili kontrolisani pravnim zakonom, nijesmo legalisti. Mi služimo na “novi način, po Duhu.” Odnosno, nas kontroliše i nad nama vlada Hristov Duh i djeluje kroz prirodni zakon Duha života. Ono što nas je držalo u zarobljeništvu grijeha (tjelesna priroda) je umrlo kroz Hrista i sada hodamo sa Njim u novom Duhu. Zbog toga više nijesmo legalisti, ne služimo Bogu kroz pravni legalni zakon, već u duhovnom zakonu.
Kraj zakona
Naš odnos sa zakonom je priveden kraju. Vidjeli smo da nas je Bog oslobodio izbavljajući nas od vladavine slova zakona i stavivši nas pod vlast Duha. Oslobođeni smo vlasti i grijeha i zakona. Ali tu je i pitanje: „Kako smo učinjeni prihvatljivim za Boga? Šta je sa evidencijom naših prošlih grijeha i šta ako slučajno skliznemo u grešno ponašanje, šta onda? “U tom slučaju, zar se zakon ne vraća u centar zbivanja?
U Rimljanima 10:4 Pavle nam pokazuje da tako nešto nije u Božjem planu. Postoji jedan put pravednosti prije, tokom i nakon što čovjek postane hrišćanin. Postoji samo jedan način i jedan put, a to nije pravni (pisani) zakon.
„Jer Hrist je ispunjenje zakona za pravednost svakom koji ga vjeruje.“ (Rimljanima 10:4)
Ova riječ “ispunjenje” znači i “kraj”, „cilj“, „svrha“ ili „svršetak“.
Sva ova značenja slažu se sa onim što Pavle govori o zakonu. Naravno, jedna svrha zakona bila je ukazivanje ljudi na Hrista. U Rimljanima 7:7 Pavle kaže da ga je zakon učinio svjesnim da je grešnik. Bez ove svijesti čovek neće osjećati potrebu za Hristom, pa je jedna svrha ili cilj zakona bio usmjeravanje ljudi ka Hristu ili osvješćivanje grešnika o njihovoj potrebi za Hristom. Međutim, Hrist je i kraj ili svršetak zakona u smislu da ga On privodi kraju. Prije svega, zakon prestaje kao sredstvo upravljanja u životu osobe koja je pronašla Hrista, kao što smo već vidjeli. U Hristu nijesmo pod zakonom. Ali imajte na umu da stih kaže da je On kraj ili ispunjenje zakona za pravednost. Drugim riječima, što se tiče pravednosti, što se tiče našeg prihvatanja od Boga, zakonu je došao kraj.
U uspostavljanju i održavanju našeg odnosa s Bogom, zakon nema mjesto, njegovo učešće je završeno. Pod Starim zavjetom se podrazumijevalo da biti ispravan pred Bogom znači poštovanje svih zapovjesti.
„I postaće nam pravednost ako držimo i tvorimo sav ovaj nauk pred Gospodom, svojim Bogom, kao što nas je on uputio.“ (5. Mojsijeva 6:25)
Bilo je to prihvatanje kroz djela. Nepoštovanje zapovijesti, čak i u najmanjoj mjeri, značilo je da tu osobu Bog ne može prihvatiti, značilo je da nikada neće biti u ispravnom odnosu s Bogom. Jedini način da se bude u dobrom odnosu sa Bogom, ako bi neko krenuo putem zapovjesti, bio je da se svaka od njih izvrši savršeno, bez ikakve greške, ni u najmanjem stepenu. Kao što Jakov kaže, ako u jednoj tački zgriješimo, krivi smo za sve (Jakov 2:10)! Zbog toga nam je rečeno u Galatima 3:10 da su prokleti oni koji pokušavaju kroz zakon doći do Boga!
„Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: „Proklet da je svako ko ne ostane u svemu što je napisano u svitku zakona da ga vrši.” (Galatima 3:10)
Ali sada u Novom zavjetu Hrist je taj sistem priveo kraju. Ukida se, završava, više ne postoji. “Hrist je ispunjenje zakona za pravednost!” Što se tiče ispravnog odnosa sa Bogom, Hrist je ukinuo zakon. Umjesto da poslušnost zakonu bude naša pravednost, umjesto da naše djelovanje proizvodi pravednost, postoji novi i savršeni živi način.
„Onoga koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božja u njemu.“ (2.Korinćanima 5:21)
Ovo nije samo neka ideja koju nasilno guramo u Sveto pismo, to je nešto što sama Biblija naglašava. Ne samo da nam je Bog dao dar pravednosti u Hristu, takođe se ističe da je u ovoj pravednosti zakon uklonjen! Pravni pisani zakon nema nikakve veze sa ovim novozavjetnim procesom pravednosti, on je potpuno eliminisan. Pavle naglašava da je ta pravednost bez zakona.
„A sada se pokazuje pravednost pred Bogom nezavisno od zakona, o čemu svjedoče Zakon i Proroci.“ (Rimljanima 3:21)
Sve je dozvoljeno
Sada dolazimo do možda najteže od svih izjava koje je Pavle dao u vezi zakona. Ipak, iz perspektive onoga što smo već ispitali postaje lako razumljiva.
„Sve mi je dozvoljeno, ali nije sve korisno. Sve mi je dozvoljeno, ali neću dopustiti da bilo šta ovlada mnome.“ (1.Korinćanima 6:12)
Pavle kaže da su njemu (i svim hrišćanima) sve stvari dozvoljene! Kakve su posljedice ovoga? To znači da je dozvoljeno krasti, ubijati, činiti preljubu, kršiti subotu itd. !!! Istovremeno on dodaje „ali ja neću dopustiti da me bilo šta nadvlada“. Drugim riječima, on kaže „slobodan sam da radim šta god odlučim što se zakona tiče, ali neću dozvoliti da bilo koje grešno ponašanje ima moć nada mnom.“ Kako može da kaže da je slobodan da krši zakon? Kako može reći da su „sve stvari dozvoljene“, da li je to istina? To je apsolutno tačno! Poenta koju Pavle iznosi iznosi je da je pravni zakon zapovijesti uklonjen iz našeg iskustva hrišćana, Bog se više ne povezuje sa hrišćanima kroz pravni zakon. Što se zakona tiče, on ne može da mi govori, ne može da kontroliše ono što radim, nema vlast nad mojim životom! Za osobu u Hristu sve su stvari dozvoljene (zakonite)! Da li to znači da ću sada živeti tjelesan život? Ne, naravno da ne! Sada sam usmjeren i vođen Hristovim Duhom iznutra, što me dovodi na uzvišeniji nivo pravednosti nego što zapovijesti čak mogu da opišu. Dakle, kako kaže Pavle, „neće me ništa od toga nadvladati.“ Ali ovo nema nikakve veze sa vladavinom zapovijesti, ima veze sa Hristom koji vlada u meni iznutra.
