„A i svi koji hoće pobozno da žive u Kristu, bit će gonjeni“ 2.Tim 3:12
Od prethodno opisanog događaja sa vrelim mlijekom, prošlo je tek nekoliko mjeseci. Uslijedio je novi sotonski napad. Borba je bila nemilosrdna. U pitanju je bio život ili smrt. U pripremi petkom za subotnji dan, uveliko mi je pomogla Ana, moja starija kćer. Preuzela je obaveze prema četvorogodišnjoj Daši, mojoj mlađoj kćeri. Primjetila je na Dašinom podbratku sitnu, malu, gotovo neprimjetnu izraslinu. Nije djelovalo ni strašno ni zabrinjavajuće. Ne znam kako je to veoma brzo eskaliralo u vrlo zabrinjavajuce stanje.
U općoj bolnici su me uvjeravali da stanje nije alarmantno. U drugoj, vojnoj bolnici, ranu su odmah spalili tekućim dušikom. Ubrzo su nastali veliki smeđi plikovi puni žute tečnosti, oivičeni krastama sa crnim rubovima okolo. Rana sve dublja i sve šira. Zatražila sam mišljenje jos jednog dermatologa. Preledao je već dosta otvorenu i duboku ranu i predložio jedinu mogućnost zaustavljanja nadolazeće metastaze nabavkom lijeka iz Njemačke.
Za cijelo to vrijeme kod kuće smo se svaku večer okupljali na molitvu. Sa nabavljenim lijekom u ruci i molitvom Bogu da bude sa nama, trebala sam tekućinom iz bočice namazati ranu uokolo po koži. Neočekivano, nešto snažno dotaklo mi je lijevu ruku i izbacilo bočicu na stol, tako da se njezin sadržaj razlio. Od te tekućine, furnir stolica ostao je trajno oštećen. Nisam se mogla oteti dojmu da je sam Bog spriječio upotrebu ovog „lijeka“ – snažne kiseline.
Bez lijeka, bez nade u bolnicko iscjeljenje, bez poznanstava za povući „vezu“, potpuno bespomoćna, doživjela sam iskustvo beskrajnog mira, vjere i oslonca na svemogućeg Boga. Mira, koji prevazilazi svaki razum (Fil. 4:7).
Šta me je navelo, ne znam, već slijedećeg dana došla sam u malo mjesto pored Splita i od poznanika domaćina zatražila da me odvede u svoj vrt. Iako mu nije bilo jasno zašto mi treba jedna nezrela smokva s najviseg vrha stabla, nisam imala vremena za objašnjavanje. Uostalom, cijelom događaju je bio prisutan do kraja. Sa otvorenom Biblijom u lijevoj ruci i smokvom u desnoj, procitala sam glasno redak iz Ivan 14:13-14: „Jer štogod zaištete u Oca u ime moje, ono ću vam učiniti da se proslavi Otac u Sinu. I ako što zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“
Vjerom u ovo obećanje, stavila sam smokvino mlijeko na zdravi dio kože Dašine rane i Bogu uputila molitvu:
„Oče nebeski i Bože! Molim te ostavi mi Dašu na životu ako znaš da će te ona svojim životom proslaviti. Ako ti znaš da te ona svojim životom neće proslaviti i umre, onda te molim da mi olakšaš roditeljsku bol. Ali u svemu neka bude tvoja volja. Amen.“
Od tada nije prošlo mnogo vremena, neobjašnjiva amnezija istisnula je iz naših umova svaku pomisao na Dašin problem. Sve do jedne pripreme za subotu. Mama, rekla je Ana, potpuno smo zaboravile moliti se za Dašu. Prekoravajući sebe zbog neopravdane zaboravnosti, krenule smo pogledati mali podbradak. ALI RANE VIŠE NIJE BILO!!!!
Ostali su samo bijeli tragovi spojene kože koji su s vremenom nestali. Tek jedan vidlji, sitan ožiljak bit će veliki podsjetnik divnog, istinitog čuda Božjeg iscjeljenja.
„Prizovi me u nevolji svojoj, izbavit ću te i ti me proslavi“ Ps 50:15
„Dobar je Gospodin, grad je u nevolji i poznaje one koje se uzdaju u Nj“ Nahum 1:7
Eho ovih stihova odzvanjat će u meni do zadnjeg daha mog života.
Smatram posebnim blagoslovom naglasiti da je moj dotadašnji roditeljsko-odgojni pristup obogaćen novom kvalitetom duhovne spoznaje. To malo ljudsko biće nije samo „moje dijete“ već i „Božja svojina“ koja mi je povjerena na čuvanje i njegovanje, koje uz Njegovu pomoc treba biti usmjeravano ka Darodavcu života. Da nije samo mrtvo slovo na papiru „a onima koji ljube Boga sve ide na dobro“ pokazalo se 20-ak godina poslije kada sam se i sama zatekla pred zidom neizlječive bolesti. Dašina pomoć i podrška bile su mi produžene ruke Bozje ljubavi i skrbi tako potrebne da me provedu kroz period krize.
Služeći se tehnološkim napretkom-internetom, u potrazi za zdravim načinom života na biblijskim principima i biblijskim otkrivenjima, ona je s velikom dozom opreznosti otškrinula vrata novim saznanjima. Tim više, što nas je KAC, kojoj smo desetljećima služile svim srcem vjerno i odano, počela gušiti hladnoćom i formalizmom. Nije ispoljavala onu glad i žeđ za Kristom koja je nas privlačila. Bile smo iznenađene izjavom EW da će poslije njene smrti u crkvu ući vrijeme velikog otpada (otpada od vjere u Isusa Krista Sina Božjega) i da će Gospod podignuti mlade ljude koji će ISTINU O OCU I SINU staviti na njeno pravo mjesto; kao i to da će se neki pastori ASD „pridružiti „ ovoj istini ali ne kao vođe (Savjeti za propovjednike).
Bile smo duboko potresene otkrićem da je crkva prihvatila trojednog boga umjesto jednog Boga, te evangelističko opravdanje vjerom umjesto onog koje su propovijedali pioniri adventizma jer je time zastranila od Istine. Uskoro nas je matična crkva brzinski pogurala van. U početku sam se osjećala prevareno i izdano nakon toliko godina vjernog služenja. Ali, Isus je taj bol vidio i pripremio nam divno iznenađenje. Spojio me je s ljudima koji vjeruju u Kristovo opravdanje vjerom i primanje Njegovog života kako bismo već danas imali vječni život.
„A Bogu hvala koji nam dade pobjedu kroz Gospodina našega Isusa Krista“ 1.Kor 15:57
Na vjernike KAC-a i dalje s ljubavlju gledam kao na svoju prvu duhovnu obitelj sa željom da i oni prihvate istinu i dožive radost novorođenja.
Nastaviće se…
