„Ali Sion reče: ostavi me Gospodin i zaboravi me Gospodin“ Izaija 49:14
To je bio doslovni opis mog stanja nakon sestrine prerane smrti. Karcinom je prekinuo život u njenoj 36. godini i bez majke ostavio troje djece.
Zašto, zašto, zašto baš nju si uzeo,Gospode? Zar ti nije dovoljno svetica i svetaca oko tebe, gunđala sam i patila.
Svi crkveni obredi vezani za njezinu smrt i ukop bili su mi besmisleni. Prošle su dvije godine otada, a onda je Bog odlučio, na samo njemu svojstven način, ući u moj život i pokazati mi svu ludost i neopravdanost upućivanja gunđanja na njegovu adresu.
Sredina srpnja 1982. Sve je bilo spremno za odlazak na ljetovanje. Zgradu u koju smo se uselili često su obilazili ponuđači kućanskih predmeta. Kada se tog popodneva oglasilo zvono, zamolila sam supruga da otvori vrata i uljudno odbije ponuđača ma tko on bio. Uradio je suprotno. Uveo je osobu u stan i pozvao me pogledati časopise o zdravlju i vjerskoj tematici. Pitanja u vezi zdravlja privukla su njegovu pažnju. Odlučila sam „ne dati se prevariti“.
Što zbog vrućine, što zbog prekida popodnevnog odmora, pomalo nestrpljivo sam bacila pogled na iste misleći da je posjetiteljica Jehovin svjedok. Najprije sam pogledala izdavača ovih časopisa. Izdavači nisu Jehovini svjedoci!
Tko ste vi? Povičenim glasom upitala sam gospođu, misleći pri tom na njenu religijsku pripadnost. Uljudno, lijepo izrečeno i pomirljivim tonom rekla je: „JA SAM KRŠĆANKA“. Ne samo riječi, već i njezin izgled, bio je u savršenom skladu sa izgovorenim. Nije li anđeo preda mnom? Nešto se dotaklo mog srca. „A I JA SAM“- rekla sam i spustila ton. „Sigurno ste rimokatolik“, primijetila je pazljivo. „Da“, priznala sam iskreno. „U čemu je razlika”, pitala sam.„Kršćani nebeskog Boga zovu Ocem, a rimokatolici svetim Ocem nazivaju papu“, kratko je objasnila.
Trenutačno sam bila razoružana istinitom spoznajom ove izjave. „Imate li Bibliju“, pitala me je. „Kako da ne“, rekla sam i brzo donijela djecju ilustriranu Bibliju. Ošamućena njezinom prethodnom izjavom, smetnula sam s uma da mi na polici leži Stari zavjet Ivana Šarića.
„Znate li 10 Božjih zapovijedi, nastavila je. „Znam, znam ih sve, znam i tko ih je dao na Sinaju. Znate, pohađala sam ja vjeronauk dosta dugo”, kao da sam se opravdavala. „Znate li 4. Zapovijed, upitala je
„Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji“, kao iz topa sam odgovorila. Kako u ilustriranoj Bibliji nisu navedene Božje zapovijedi, gospođa je otvorila svoju Bibliju i zajedno smo prošle sve zapovijedi. Kada me je pitala da li bih htjela imati cjelokupno Sveto Pismo na jednom mjestu, rekla sam: „Da, hoću, ako je moguće odmah!“
U međuvremenu do njene slijedeće posjete, problem sa vratnim dijelom kraljeznice odveo je supruga hitno na terapiju, a nase planirano ljetovanje u nepovrat.
Kod slijedeće posjete dobila sam Bibliju. Gospođa mi je ponudila procitati knjigu „Velika borba između Krista i sotone“. Budući je posuđena, trebala sam je vratiti, stoga sam ju krenula čitati prije Biblije.
„To je to“, uskliknula sam na kraju pročitane knjige. Ona mi je otvorila oči za nova saznanja pa i za dileme oko velike Crkve i pomogla naći opravdani razlog za definitivan raskid sa tradicijom u kojoj sam tjelesnim rođenjem pripadala. Sad me čekalo Sveto Pismo. Nisam ni pomislila da bi to mogao biti moj početak velike borbe u realnosti…
