Nijesam Adventista i ne podržavam Adventističku crkvu na bilo koji način, ali vjerujem da je Adventni pokret iz 19. vijeka bio pokrenut od Boga i da je Elen Vajt bila Božji glasnik u ono vrijeme, i to se može zaključiti i serijala ovih tekstova koji su pretvoreni u knjigu. To je, vjerujem, bio nastavak reformacije i mi danas gradimo na tom temelju i progresivno nastavljamo dalje.
Međutim, ne smatram kao neki Adventisti da je Elen Vajt bila nepogrešiva, niti da je imala svu svjetlost. Naprotiv. Naročito to ne mislim za druge pionire Adventnog pokreta od kojih mnogi, po mom mišljenju, nijesu razumjeli neke osnovne jevanđeoske istine. Kao i svaka faza reformacije, i Adventni pokret je imao svoje mane i nedostatke, i nije imao punu istinu, i stoga se ne trebamo zadržavati na njima nego nastaviti dalje, jer reformacija nije završena.
Iako se sa Elen Vajt slažem oko suštine jevanđeoske poruke, vjerujem da naše i njeno razumijevanje svih istina nije u jednakoj mjeri. Izvukao sam njene najbolje jevanđeoske tekstove sa kojima se slažem, ali to nije sve što je ona pisala. Postoje i drugi tekstovi koji ponekad zamagljuju čisto jevanđelje. Zato vjerujem da mi danas imamo veću jevanđeosku svjetlost i bolje i šire razumijevanje istina o Hristu u nama, pravednosti vjerom, blagodati, novorođenju, Božjem carstvu, hodanju u Duhu, službi Duhu mjesto službi slovu, razlici između Starog i Novog saveza i slično. Moje mišljenje je da je Elen Vajt ove istine razumjela ograničeno i u jednom dijelu pogrešno, iako su njene riječi iznešene u ovom serijalu potpuno biblijske. Postoje i druge njene izjave iz kojih se zaključuje da ove slavne istine su često promiješane sa Starim savezom i Zakonom. Jednostavno, nikad se nije oslobodila fokusa na Zakon, a samim tim i na Stari savez.
Elen Vajt je definitvno prenaglašavala Zakon i nije se mogla osloboditi tog prenaglašavanja, što nije u skladu sa jevanđeljem, odnosno nije u skladu sa pravednošću vjerom. Naravno, mogu da razumijem to prenaglašavanje jer su oni u to vrijeme vratili Zakon na scenu, naročito po pitanju Subote, i to je njima bila religija. Prihvatam mišljenje da su oni bili ekvivalent Jevreja u prošlosti, a Elen Vajt ekvivalent Mojsija. Zato i mogu da razumijem prenaglašavanje Zakona. To je ustvari trebalo da disciplinuje narod i da ga odvede kao određenom cilju, a to je pravednost vjerom ili Hrist u nama. Ali to se nikad nije desilo i zato je Adventizam otišao „u pustinju“, zadržao se na Zakonu, ušao i ostao u Laodikejsko stanje i pridružio se Vavilonu kroz prisvajanje nauke o Trojstvu.
Iako je Elen Vajt dosta govorila o Hristu i blagodati, o toj pravednosti vjerom, ipak je paralelno sa tim Zakon do kraja ostao u njenom bitnom fokusu što je Adventiste zadržalo da ne pređu potpuno u Novi savez, da ne razumiju blagodat. Adventizam je, po mom mišljenju, vrsta staro-saveznog hrišćanstva na koji se ne smijete zadržati dugo jer uvodi u Laodikejsko stanje. Shvatio sam da je najgore od svega koristiti spise Elen Vajt a prethodno ne razumijeti osnove jevanđelja iz Biblije. Produkt takvog nečega jeste legalizam i sljedbeništvo, ostajanje u Starom savezu, otpadanje od blagodati…
Kako ne bih bio pogrešno shvaćen, moram istaknuti da nije problem u Zakonu koji je izraz pravednog ponašanja. Problem je što okretanje ka Zakonu i ostajanjem u tome, starog grešnog čovjeka održava živim kroz navodnu poslušnost Zakonu, a Bog je, prema planu spasenja, zamislio da stari grešni čovjek umre i da Hrist vjerom živi kroz njega i proizvodi poslušnost koja je jedina prihvatljiva pred Bogom. To je Novi savez i služba Hristu vjerom kao zamjena za Stari savez i službu Zakonu.
Ovo nije shvaćeno u Adventizmu, a vjerujem ni u vrijeme Elen Vajt i pionira. Iz mnogih njihovih izjava se zaključuje da je svrha Hristovog prebivanja u nama da drži Zakon kroz nas, što ponovo stavlja Zakon u fokusu. Kada se čovjek upozna sa Hristom, kada shvati šta se desilo na Golgoti, kada primi Njegov život, odnosno kada se nanovo rodi, onda shvata da se Hristu ne može ništa dodati, pa ni Zakon. U Njemu smo kompletni. On kroz nas živi Božji život, manifestuje Božji karakter, proslavlja Boga kroz nas, preobražava naš karakter nalik Njegovom, privlači druge Bogu, priprema nas za Njegov dolazak, i to nema veze sa Zakonom koji više nema ulogu u životu spašenih.
Zahvaljujući toj vezanosti za Zakon i uopšte za Stari savez, Adventisti su, između ostalog, davaoci desetka i to je u svoje vrijeme podržavala i Elen Vajt, što realno nema uporište u Novom savezu. Naravno, Biblija govori o pomaganju Božjeg djela, onima koji su u djelu i onima kojima je to potrebno, ali u Novom savezu ne postoji bilo kakva „zakonska“ direktiva ili određeni procenat koji treba izdvajati na način na koji to Adventisti rade.
Ne sumnjam da su u početku postojali dobri motivi uvođenjem načina finansiranja prema modelu desetka iz Starog saveza, a i zbog tvrdoće srca ljudi, jer mnogi nijesu pomagali djelo dobrovoljno, zbog čega je Bog i dopustio tako nešto. Desetak kod Adventista je kasnije postao kao direktna Božja zapovjest. Vjerujem da davanje treba da bude podstaknuto Hristom u nama, kao i sve drugo u našem životu. Ako je neko podstaknut da nekome ili negdje daje 10 odsto, neka to čini, ali mora znati da ne važi zapovjest koje se mora držati u tom smislu a čije prestupanje bi ga dovelo u nesklad sa Bogom kao što je to bio slučaj u Starom savezu.
Osim prenaglašavanja Zakona i uopšte Starog saveza, kroz spise Elen Vajt je dosta korišćen i Staro-savezni jezik, taj tipološki krivično-pravni, legalistički jezik kome su ljudi potom pridali veći značaj nego što je potrebno shvativši ga bukvalno i doslovno, i zato kao posljedicu među vjerništvom imamo pogrešnu sliku o Bogu, o Bogu koji je navodno ljut i gnjevan, o Bogu koji traži prolivanje krvi… Sa tačke gledišta mnogih Bog je legalista, a to znači da je planom spasenja primarno Božja pravda morala biti zadovoljena a ne čovjek i njegove potrebe, da su krivica i kazna za grijeh ono što je Bogu primarno bilo na umu kada je žrtvovao Sina, a ne privlačenje grešnika kroz čin bezuslovne ljubavi koja prevazilazi razum. Taj legalistički aspekt jeste postojao tokom Starog saveza, ali on nije realan u smislu da ne otkriva punu sliku ni o Bogu ni o planu spasenja, jer se radilo o privremenom rješenju. Kada taj koncept primijenite u Novi savez onda dobijate legalizam, farisejstvo, ono što je nekad bio judaizam samo je sada obučen u hrišćanstvo.
Elen Vajt je doprinijela da oni koji čitaju njene spise budu vezani za Stari savez, iako je puno pisala i o veličanstvenim jevanđeoskim istinama, ali je čovjekova priroda takva da će ga njegove sklonosti odvesti na pogrešnoj strani ako ne primi Hrista i ako ne ostane u Hristu.
Problem sa Elen Vajt jeste i zloupotreba njenih spisa na različite načine kroz izmjene, dodavanja, oduzimanja i pravljenja vještačkih kompilacija, što često onemogućava njihovu pouzdanost. Ona svakako nije kriva za to. Osim toga, problem je i što se izjave Elen Vajt uglavnom stavljaju u pogrešan kontekst i prilagođavaju Adventističkim doktrinama, a koje dijelom prihvataju i oni koji danas imaju istinu o Bogu. Spisi Elen Vajt su pogodni da budu stavljeni van konteksta zato što je ona, ne samo pisala puno, već je to pisanje trajalo decenijama i u različitim fazama njenog ličnog razumijevanja istine.
Svijetu nije potrebna promocija Elen Vajt, već uzdizanje Hrista
U svakom slučaju, svijetu nije potrebna promocija Elen Vajt, već jevanđelje, uzdizanje Hrista kao Spasitelja i upozorenje na Hristov skori dolazak. Moja zaključna poruka, u kontekstu priče o Elen Vajt, bi bila – Biblija i samo Biblija. I ona sama je izjavljivala da će Sveto Pismo biti jedina zaštita u posljednjim vremenima, kao i mjerilo svih učenja i temelj svih reformi.
Dakle, ne vjerujem da danas treba stavljati bilo kakav fokus na Elen Vajt, jer je praksa pokazala da je to štetno, naročito ako potraje. Rijetko ili uopšte nećete sresti hristocentričnu osobu a da istovremeno bude zaljubljenik u spise Elen Vajt. Njeni poštovaoci su uglavnom legalisti – osobe fokusirane na Stari savez i Zakon, odnosno na neka pravila bilo koje vrste, a to nije u skladu sa Hristovim jevanđeljem. Legalizam predstavlja možda i najveću opstrukciju razumijevanju Hristovog jevanđelja, odnosno razumijevanju pravednosti vjerom i primjene toga u praktičnom iskustvu.
Za kraj objavljujem izjavu koja je dio iz pisma koje je Eleni Vajt poslao jedan od najvećih adventističkih autoriteta u njihovoj istoriji, A.T. Džons, koji je lično poznavao Elen Vajt, a sa kojim se slažem u ovom dijelu.
„Poštujem te kao sestru u Hristu i u Božjoj istini. Odajem ti čast za istinu koju si ispričala, napisala i održavala sve ove godine. Ne poričem da imaš Božansko prosvetljenje. Ne poričem da imaš Duh proroštva. Ali poričem da je sve što si ikada napisala bilo od Božanskog nadahnuća Duha proroštva. Poričem da si nepogrješiva i poričem da je sve što si napisala nepogrješiva riječ Božja“ (Letter to Ellen G. White by A. T. Jones, April 26, 1909).
Prethodni nastavak: Pobjednički život u Hristu – smrt sebi, smrt grijehu, ispunjenje Zakona
Knjigu „Mi i Elen Vajt: Zaboravljeno jevanđelje“ možete preuzeti ovdje.
