Schwanenstadt, Österreich (Austrija)
vesna.zalik1@gmail.com

Moje kratko svjedočanstvo

Ovo moje svjedočanstvo želim podjeliti, da se proslavi naš dragi Nebeski Otac, koji me uvjek spašavao i tješio u životu i doveo me sad u svoje dvorište i daje mi Njegovo nasledništvo i Božje carstvo. Tako ja vjerujem. On je Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji. (2.Korinćanima 1,3-4)

Nakon što me oslobodio lažnih učenja iz joge 1. i po povratku u Sloveniju kod roditelja, tu sam našla svog zemaljskog oca puno više agresivnog nego prije. Moram spomenuti da me on nikada nije prihvatio od malena, jednostavno me ignorirao ili je bio jako agresivan. Dok se mama tako uvjek pored njega borila sa jakim depresijama i strahovima. Ali ovaj put je bilo stanje u kući gore i gore, kako sam im se još ja pridružila sa svojim adamovskim nasleđem odbačenosti, ljutnje, ljubomore, mržnje. Hoću samo naglasit da sam ja tada mislila za sebe kako sam dobra i jadna, a sa današnje perspektive u ovome evanđelju znam, da sam bila veči grešnik od njih oboje zajedno.

I u tom periodu otac je izvršio pokušaj ubojstva mame i mene i dobio 12 godina zatvora. Ali Bog je i u tom traumatičnom događaju djelovao natprirodno i zaštitio nas da smo preživjele. Pa kaže Pismo da je On odredio vremena i granice našeg prebivanja. (Djela 17,26)

I tek sad su se sve te negativne emocije kod mene pojačale i posledica toga je bila moja odluka, kad sam se barem malo fizički oporavila, da sad idem što dalje od te kuće, živjet i radit negdje u po svijetu, gde ću sigurno sve to zaboraviti i imati neki novi život pa bude sve super.

I odoh ja u Egipat. Tamo sam već jednom prije na nekom putovanju upoznala par domaćina i ta država me od malena privlačila. Danas mi je zanimljivo to kako sam baš odabrala tu starozavjetno zemlju ropstva. Pa da, bila sam najveći rob sama sebi i svojoj grešnoj prirodi. Živjela sam u Aleksandriji i nisam dugo tu izdržala sa svojim teškim “emocionalnom prtljagom”. U gradu sa više od 6 miliona ljudi, stroge arapske kulture, još nepokrivena, osjećala sam se kao najodbačenija osoba na celom svijetu. I tako počela padat u sve dublju depresiju. Kad su ovi prijatelji to videli, kako se razbolevam i vapim Bogu, pronašli su jednu malu kopstku crkvu u tom velikom gradu i odvezli me tamo. Tu sam plakala u prvim klupama na kolenima i vapila Bogu samo da me odvede nazad kući. Kratko nakon toga Bog me uslišio i sve okolnosti namjestio da sam se vratila u Sloveniju, mada prije odlaska na avion više nisam ni na nogama mogla stajati. Tu znam da me je Bog na tom putu nosio u svom naročju, ne bih ja to nikako sama izdržala.

Sad smo bile sa mamom same kući, ona se malo oporavila, a ja ekstremno ljuta na oca u zatvoru, nisam htjela čuti za njega, svu krivicu sam sad prebacivala na mamu i nju optuživala za sve. Ali negdje duboko u mojoj savjesti bilo me nešto, što me nekako opominjalo: morat češ jednom oprostiti, pogotovo jer sam u to doba znala barem za koji praznik otići u Kataličku crkvu u kojoj sam bila “odgajana” i tu sam zapamtila onaj stih kad je Isus rekao: Bio sam u tamnici i došli ste k meni. (Matej 25,36)

I u to doba, dobro mi je došla ponuda jedne kolegice iz bivše Jugoslavije, koja je izbjegla u Kanadu zbog rata, da dođem kod nje barem za pola godine da njoj nešto malo pomognem oko dece i tako. I naravno, jako brzo mi je bila karta u džepu i odletih za Vankuver. Za taj grad kažu da je na kraju sveta. Tu sam doputovala noću, malo odspavala i i ujutro kad sam ustala da popijem kafu na balkonu, prvo što sam ugledala tačno preko naše zgrade bila je jedna malo manja zgrada na kojoj je bila velika tabla sa natpisom “Crkva Isusa Krista, Dobrodošli svake nedelje u 9h.” Ja sam od tog jutra dalje samo tu nedelju imala u glavi i razmišljala kakva je to sad crkva, kako može to biti baš Kristova? I jedva dočekam tu nedelju i odem tamo preko. Tu nađem grupu ljudi od crnaca, bjelaca, Kineza, čak naših ljudi sa Kosova koji su pjevali, slavili Boga, čitali Bibliju. Bili su to pentekostalci. Ali tu se tad meni nešto u srcu pokrenulo kad sam slušala pastora kako čita Bibliju i priča o Kristu. Ja Bibliju do tada nikad nisam čitala ali tu sam je poželjela. I pola godine sam ostala tu i baš svake nedelje sam bila među prvima na vratima te male crkve. Te crkvene zgrade spominjem, jer verujem, da mi ih je Bog stavljao na put da me i svana podsjeti da je On tu uz mene.

Po povratku u Sloveniju malo sam nekako “omekšala” barem u odnosu na mamu, ali još uvjek je bilo velikih zamjerki, ljutnje, mržnje pogotovo na oca. U to doba sam našla tu u Sloveniji u susednjom gradu pentekostalno crkvu koju sam neko vreme posjećivala nedeljom. Jako me privlačilo evanđelje, slavljenje, pjevanje i sve više Krist. Ali je taj neki zanos, što sam tu doživljavala, jako brzo isčeznuo nakon bogosluženja.

I sad ja nađem sebi posao u Holandiji i odoh živjet u Roterdam. Ali i tu me opet prevari srce kad sam mislila tu će biti ok. Bilo je sve spolja dobro, i materijalno i lijepo izgledalo, ali u duši nikakvog mira. I tako sam se zaplela u neke nezdrave i neiskrene ljudske odnose koji su me svu iscrpili, i vrati se opet ona jaka depresija. I tu ne bih izdržala 9 mjeseci da par stanica dalje od mog stana nisam odlazila u jednu opet internacionalno pentekostalno crkvu gdje sam se nekako barem malo duhovno “hranila”, makar je to bilo kao po mrvicama. Ali ova zadnja depresija po povratku u Sloveniju je bila opet toliko jaka, da mi je ponovno počela nuditi razne ozbiljne suicidne misli i ideje. I tako sam jedne nedelje po povratku sa bogosluženja pala u svojoj sobi na koljena i plakala na sav glas i vapila Bogu: E sad ne mogu više dragi Bože, sad stvarno više ne mogu, sad ti dalje, sad ti odaberi lokaciju, posao, šta god, ja ću prihvatiti, bilo na koju stranu sveta, bilo šta, samo ti sad dalje preuzmi, ja ne mogu više. Na kraju te molitve sam ležala na podu, ali sam ustala nekako puno lakša i sa nekim poverenjem da me ovaj put baš čuo..

I tako se ja posle par sedmica nađem u susjednoj Austriji za koju ranije nisam ni htjela čuti kad bi mi je neko spomenuo. Tu dobijem sama svoj stan i na poslu pravu ex yu mrežu, samo što nije hriščanska kao ova naša gdje sam danas sa braćom i sestrama.

Danas razumem u ovom Kristovom evanđelju da je ta predaja bila pod Njegovom milošču, i da me je tek sad dragi Bog mogao blagosloviti i raditi na meni kad sam spustila ruke, pa se onda počela moliti da bi oprostila zemaljskom ocu, počela čitati Bibliju koja mi je bila najdraži poklon za 50-i rođendan. Nakon 5 godina očevog zatvora sam ga posjetila i izvinula mu se i rekla da mu sve opraštam. Nastavila sam sa mamom. To je bilo tako olakšanje.

Ali Božja milost i bezuslovna ljubav su išli dalje samnom, i sve moje molitve Bogu da me dovede do ljudi koji se drže Krista i Biblije i mogu me krstiti, su bile uslišane kad sam došla na Hriščanskoj mreži do prve Zdravkove propovjedi o pravom pokajanju. Božji plan se nastavljao n Jastrebcu 2019 na krštenju i primanju Kristovog Duha. Nastavlja se danas, verujem, posle 7 godina zasad u Austriji, kako će dalje neznam ali Bog zna i ima plan za mene, moje je samo da mu što manje smetam da može izvesti taj plan. I znamo da onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro, onima koji su pozvani po njegovom naumu. (Rimljanima 8,28)

Sad Krist pravi sve novo. Sa velikom radoščom i srcem me vraća svaki put kod roditelja. Polako učim i predajem mu sve, i sebe i roditelje i sve što sam nekad mislila da je moje. Na to mjesto, gdje je nekada bila najtamnija tama, dopiru zraci Njegove svetlosti, ljubav Božja, milost Njegova. Vjerujem svim srcem da je naše spasenje dar. Nikakvih naših zasluga tu nema. Sve je dar od našeg Spasitelja. I zahvalnosti za to se neda nikako opisati riječima. Samo dragi Bog preko svog jedinorođenog Sina može grešnika privući sebi i najveću mržnju zamjeniti sa svojom Božjom bezuslovnom ljubavju. Zato neka se prosljavljaju Otac i Sin sad i zauvjek. Amen.

Print Friendly, PDF & Email

Reference

Reference
1 Za više informacija pročitati Pokušaj rješavanja nezadovoljstva kroz jogu i izbavljenje
7 Marta 2022
Kategorije: Blog, Lična iskustva