Podgorica, Crna Gora
www.hriscanskamreza.net
info@hriscanskamreza.net
zdravkovucinic@yahoo.com

Novorođenje je jedan trenutak, rast u Hristu je protok vremena

Kroz novorođenje, kada se Isus Hrist sjedinio sa našim duhom, došlo je do promjene našeg duha, onoga što mi jesmo iznutra; i tako smo postali djeca Božja kroz Hrista.

„A pošto ste sinovi, Bog je u vaša srca poslao Duh svog Sina koji viče: Aba, Oče“ (Galatima 4:6).

„A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:17).

Novi duh znači novi život, novi um, novo srce, nova duhovna snaga. Drugim riječima, imamo novi identitet, odnosno sve ono što ima Hrist.

  • Hristov Duh je postao jedno sa našim duhom (1. Korinćanima 6:17, 2. Timoteju 4:22)
  • Hristov život je postao naš život (1. Korinćanima 15:45, 1. Jovakova 5:11-13)
  • Hristov um je postao naš um (1. Korinćanima 2:16)
  • Hristovo srce je postalo naše (Efescima 3:16-17, Galatima 4:6)
  • Hristova Božanska duhovna snaga je postala naša (2. Petrova 1:2-4)
  • Kroz Hristovog Duha u našem duhu povezani smo sa Božjim Duhom (Rimljanima 8:9-17, 1. Korinćanima 6:17.19, Jovan 14:20, 1. Korinćanima 3:16-17)

„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i evo, novo je nastalo“ (2. Korinćanima 5:17).

Ali u trenutku novorođenja, iako je došlo do promjene našeg duha, nije došlo do promjene našeg karaktera, odnosno naših osobina i navika.

Činjenica je da se karakter formira, a samim tim i mijenja, u skladu sa onim što je unutar nas, odnosno kakav duh imamo, ali se to dešava kroz protok vremena a ne u trenutku, za razliku od novorođenja. Na isti način, beba se rađa u trenutku, ali raste kroz vrijeme. Isto tako, sjemenu biljke, nakon što nikne, potrebno je vrijeme dok da zreo plod.1.

„Još je rekao: Božje carstvo je kao kad čovjek baci sjeme na zemlju, i noću spava i danju ustaje, a sjeme niče i raste, a da on i ne zna kako. Zemlja sama od sebe donosi plod – prvo stabljiku, zatim klas i na kraju puno zrno u klasu. A čim plod sazri, on zamahuje srpom, jer je došlo vrijeme za žetvu” (Marko 4:26-29).

Dakle, možeš imati dobar duh kada je Hrist došao u tebe, ali za promjenu karaktera je potrebno vrijeme. Osobine i navike su nešto što se živi i praktikuje, i samim time one mogu biti promijenje kroz život i praktikovanje.

Osobine i navike podrazumijevaju ne samo vidljiva djela, nego i misli, osjećanja, sklonosti, ljubav ili mržnju prema nečemu, favorizovanje nečega, pristrasnost prema nečemu… Osobine i navike u užem i širem smislu predstavljaju naše „JA“. Osobine i navike mogu da budu zle, i to je ono što znamo da nije po Božjoj volji, ali i ne moraju biti zle same po sebi, a takođe da ne budu po Božjoj volji.

 

Hrist, a ne mi

Obratimo pažnju na sljedeće: pošto je Hrist postao naš novi identitet, umjesto našeg starog identiteta, jer On lično je sada naš duh, a to znači lično naš život, um, srce i duhovna snaga, potrebno je da se u skladu sa onim što jesmo u duhu, u skladu sa našim novim identitetom, formiraju naše nove osobine i navike, a to su Hristove osobine i navike. To je ustvari Božji plan za povratak Božjeg obličja u grešnom čovjeku. Dakle, nije stvar u tome da osobine i navike budu dobre, nego da budu u skladu sa Hristom koji je u nama, a to znači u skladu sa Božjom voljom. Naravno, u tom slučaju osobine i navike će svakako biti dobre, ali će biti i u skladu sa Njim.

Činjenica je da se nakon novorođenja počeo mijenjati i naš karakter u skladu sa Hristovim, jer smo u duhu promijenjeni i sve više dozvoljavamo Hristu koji je u našem duhu da živi kroz nas, ali stepen i brzina te promjene zavise od naše slobodne volje da se prepustimo tom unutrašnjem upravljanju, odnosno Hristu u nama.

U Bibliji vidimo da su Korinćani imali problema sa ponašanjem, iako su bili u Hristu.

„I tako vam ja, braćo, nijesam mogao govoriti kao duhovnim ljudima, nego kao tjelesnim ljudima, kao maloj djeci u Hristu. Hranio sam vas mlijekom, a ne čvrstom hranom, jer je još nijeste mogli podnijeti. A ni sada je ne možete podnijeti, jer ste još tjelesni. Jer dok među vama ima ljubomore i svađe, zar nijeste tjelesni i zar ne postupate kao i drugi ljudi“ (1. Korinćanima 3:1-3).

Ovakvim Korinćanima Pavle kaže sljedeće:

„Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji Duh prebiva u vama“ (1. Korinćanima 3:16).

Potreba Korinćana, koji su imali Hrista, je bila da rastu u Hristu, da se prepuštaju Hristovom vođstvu, da njihovi karakteri budu promijenjeni u skladu sa Hristom, ali za to je potrebna volja, izbor, odluka.

„Kažem vam dakle: Po Duhu živite, pa nećete udovoljavati požudi tijela. Jer tjelesna požuda se protivi Duhu, a Duh se protivi tijelu. Zaista, oni se protive jedno drugom, tako da ne činite ono što biste željeli“ (Galatima 5:16).

Da bi se živjelo po Duhu potrebna je volja, lični izbor i lična odluka da nas Duh vodi, a to je Hrist u nama.

„…Da bi se pravedni zahtjevi zakona mogli ispuniti u nama, koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu“ (Rimljanima 8:4).

„Ako živimo po Duhu, dozvolimo Duhu da nas vodi“ (Galatima 5:25).

„Gospod je taj Duh, a gdje je Gospodnji Duh, tamo je sloboda“ (2. Korinćanima 3:17).

Prepuštanje Hristu podrazumijeva da odustanemo od sebe, da umremo sebi, ali ne samo u generalnom smislu da odustanemo od sebe i umremo sebi, već i u veoma konkretnim iskušenjima i okolnostima sa kojima se svakodnevno suočavamo, jer upravo u tim iskušenjima i okolnostima dolazi do izražaja naš karakter, odnosno naše osobine i navike. Iskušenja i okolnosti su prava prilika da odustanemo od sebe, od našeg „JA“ i predamo se Hristu kako bi u veoma praktičnom smislu naš karakter bio promijenjen, izgrađen i usavršen, i kako bi se Hristove osobine manifestovale kroz nas. Tako će se ono što je u našem duhu (Hrist), manifestovati i spolja, tako će se naš novi identitet manifestovati i spolja.

„Zato vas, braćo, usrdno molim Božjom samilošću da svoja tijela date kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, što je vaša razumna služba. I ne dajte da vas i dalje oblikuje ovo doba, nego se preobrazite obnavljanjem svog uma, da utvrdite šta je Božja volja – šta je dobro, ugodno i savršeno“ (Rimljanima 12:1-2).

„Odbacite, stoga, svaku zloću, svaku prevaru, licemjerstvo, zavist i svako klevetanje, i kao novorođena djeca razvijajte želju za čistim mlijekom Božje riječi, da biste hraneći se njime rasli, ako ste zaista okusili koliko je Gospod dobar. Dolazeći k njemu kao živom kamenu, koji su, doduše, ljudi odbacili, ali je u Božjim očima izabran i dragocjen, i vi se kao živo kamenje ugrađujete u duhovni hram da biste bili sveto sveštenstvo, kako biste prinosili duhovne žrtve ugodne Bogu kroz Isusa Hrista“ (1. Petrova 2:1-5).

Umiranje sebi ili žrtvovanje sebe se mora dešavati kroz vjeru a ne u svojoj sili, a to podrazumijeva povjerenje, svjesnost i veza sa živim Hristom u nama na koga se oslanjamo da djeluje iz nas i kroz nas. Samo na taj način će se stari karakter, odnosno dotadašnje osobine i navike preoblikovati prema Hristovom obličju.

„I kao što nosimo obličje onoga koji je zemaljski, nosićemo i obličje onoga koji je nebeski“ (1. Korinćanima 15:49).

 

Zašto Hrist, a ne mi

Zašto je, prije svega, potrebno da naš karakter bude promijenjen i bude nalik Hristovom?

Zato što ćemo tada iskusiti slobodu u Hristu koju nam je On obezbijedio – slobodu od svoje volje, od svojih sklonosti, od svojih opterećenja, od svojih preokupacija, od svojih pritisaka, od svojih zamisli i projekcija… Drugim riječima, slobodu od našeg starog čovjeka koji jeste umro prilikom našeg novorođenja, ali i dalje postoji u našim mislima, osjećanjima, osobinama i navikama, jer je potrebno vrijeme i zajednički život sa Hristom da stari čovjek bude svučen iz naše spoljašnosti i formira se novi.

To je taj rast u Hristu, kada sve više živi novi čovjek. Tada Hrist sve više živi kroz nas i tako vraća Božje obličje u nama, proslavlja Boga kroz nas i privlači druge Bogu kroz nas. To je suština Božjeg plana spasenja grešnog čovjeka.

Hrišćanin koji ne raste u Hristu, koji se ne razvija u novini života, koji ne svlači starog čovjeka kroz zajedništvo sa Hristom, je u duhovnom smislu sličan kao dijete koje ima zastoj u rastu, bilo fizičkom ili mentalnom. Za razliku od malog djeteta koje nije odgovorno za svoj zastoj u rastu, hrišćaninu je omogućeno da raste i da se razvija, samo je potrebno da to želi, da ima volju za tim, i naravno da vjeruje da je to posao Hrista koji u njemu.

Nastavak

Print Friendly, PDF & Email