Najčešće se smatra da je grijeh činjenje grešnih djela kroz prestupanje Božjeg zakona, i da je Isus Hrist došao da nas spasi od grijeha u tom smislu. Ne negirajući i tu činjenicu u vezi grijeha i spasenja, ipak Biblija je jasna da je grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje mnogo ozbiljniji problem od samog prestupanja.
Na osnovu Biblije, čovjek je po prirodi tjelesan jer je razdvojen od Boga.
Tjelesan u suštini znači da čovjek ima umrtvljeni i oslabljeni duh koji je pod dominacijom odbrambenih, zaštitničkih i požudnih želja propadljivog tijela, kao posljedice razdvajanja Božjeg Duha od čovjekovog duha.
„Jer znamo da je zakon duhovan, A JA SAM TJELESAN, prodat u ROPSTVO GRIJEHU. Jer ne razumijem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A AKO ČINIM ONO ŠTO NE ŽELIM, SLAŽEM SE DA JE ZAKON DOBAR. Ali onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U MENI. Jer znam da u meni, to jest U MOM TIJELU, NE PREBIVA NIŠTA DOBRO. JER SAM SPOSOBAN DA ŽELIM DOBRO, ALI NE I DA ČINIM DOBRO. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U MENI. Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim dobro, U MENI JE ZLO. Po svom UNUTRAŠNJEM ČOVJEKU ZAISTA UŽIVAM U BOŽJEM ZAKONU, ali U SVOJIM UDOVIMA vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me ZAKONOM GRIJEHA KOJI JE U MOJIM UDOVIMA. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od TIJELA SMRTI OVE. Neka je hvala Bogu kroz Isusa Hrista, našeg Gospoda. Ja, dakle, UMOM ROBUJEM BOŽJEM ZAKONU, A TIJELOM ZAKONU GRIJEHA“ (Rimljanima 7:14-25).
Apostol Pavle je ovdje opisao religioznog čovjeka koji je u umu svjestan Božjih standarda, svojevoljno želi da služi Bogu, ali je ograničen zbog tjelesne ljudske prirode koja ga nadjačava.
Ono što je interesantno jeste da apostol Pavle, u Rimljanima 7:14-25, veoma jasno kaže da je grijeh ustvari tjelesna priroda:
- „Tjelesan, prodat u ropstvo grijehu“ (7:14)
- „Grijeh koji prebiva u meni“ (7:17.20)
- „U mom tijelu ne prebiva ništa dobro“ (7:18)
- „U meni je zlo“ (7:21)
- „Zakon grijeha u mojim udovima“ (7:23)
- „Tijelo smrti ove“ (7:24)
- „Tijelom robujem zakonu grijeha“ (7:25)
Tjelesan, kao što sam već napomenuo, znači da čovjek ima umrtvljeni i oslabljeni duh koji je pod dominacijom sebičnih želja propadljivog tijela, kao posljedice razdvajanja Božjeg Duha od čovjekovog duha. Upravo iz ove tjelesnosti proističu prestupanja ili tjelesna djela koja predstavljaju odbranu sebe, zaštitu sebe, zadovoljavanje sebe…
„Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha (Jovan 8:34).
„A grijeh je, našavši uporište u propisu, prouzrokovao u meni svakakvu požudu…“ (Rimljanima 7:8).
„A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota, besramnost, idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).
Dakle, grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje, prema apostolu Pavlu, nije grijeh kao činjenje grešnih djela, već grijeh kao tjelesna priroda koja pouzrokuje činjenje grešnih-tjelesnih djela.
„Što je rođeno od tijela, tijelo je…“ (Jovan 3:6).
A sama tjelesna priroda je prouzrokovana razdvajanjem Božjeg Duha od čovjekovog duha.
„…Tjelesni ljudi, koji nemaju Duha“ (Juda 1:19).
„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave…“ (Rimljanima 3:23).
Dakle, grijeh svih grijeha i problem svih problema je razdvojenost od Boga. Razdvojenost od Boga je grijeh svijeta (Jovan 1:29). Razdvojenost od Boga je prouzrokovala da čovjek postane tjelesan, i to zato što je razdvajanjem od Boga čovjekov duh postao umrtvljen i oslabljen i samim tim pod dominacijom propadljivog tijela.
Stoga, kao tjelesan po prirodi, čovjek ne može da služi Bogu prema savršenim standardima Božjeg carstva, i samim tim ne može biti povezan sa Bogom u punini, osim uslovno zahvaljujući Božjem planu spasenja kroz Isusa Hrista. Uslovno povezivanje sa Bogom nije spasenje, već se radi o privremenom Božjem uticaju dok traje vrijeme milosti.
Čovjeku, da bi se spasio, potrebno je istovremeno rješenje problema sa razdvojenošću od Boga i sa tjelesnošću, jer dok je razdvojen od Boga čovjek će uvijek biti tjelesan, a dok je tjelesan nikada ne može biti povezan sa Bogom u punini, a bez pune povezanosti sa Bogom čovjek ne može biti spašen.
Novorođenje je spasenje
Apostol Pavle, nakon što je u Rimljanima 7 objasnio čovjekov problem, u nastavku u Rimljanima 8 objašnjava šta je rješenje.
Spasenje čovjeka je obezbijeđeno novorođenjem, a to je natprirodno primanje Isusovog savršenog Duha koji je povezan sa Božjim Duhom, i koji je prije 2000 godina obesnažio tjelesnu prirodu do smrti.
„Stoga sada nikakva osuđenja nema za one koji su u Hristu Isusu, koji ne hode po tijelu, nego po Duhu. Jer zakon Duha života u Hristu Isusu oslobodio me je zakona grijeha i smrti. Jer ono što je zakonu bilo nemoguće, u čemu je bio slab zbog tijela, to je Bog učinio, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, i što se tiče grijeha osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi zakona mogli ispuniti u nama, koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu“ (Rimljanima 8:1-4).
„A vi nijeste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. A ako neko nema Hristov Duh, on nije Njegov. A ako je Hrist u vama, tijelo je zaista mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti“ (Rimljanima 8:9-10).
Novorođenjem, kroz vjeru, Isusov Duh je zaista postao naš duh.
„A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:17).
„A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nijesu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego rođeni od Boga“ (Jovan 1:12-13).
Kroz novorođenje, odnosno primanje Isusovog Duha riješen je čovjekov problem sa razdvojenošću od Boga i sa tjelesnošću, jer je Isus u Duhu povezan sa Bogom u punini, i Njegov Duh je savršen, obesnažio je tjelesnu prirodu do smrti, prema savršenim standardima Božjeg carstva. Sada smo i mi vjerom, kroz Isusa, povezani sa Bogom i savršeni u duhu, dakle ne više pod dominacijom tjelesne prirode.
„Šta smo vidjeli i čuli to javljamo vama da i vi s nama imate zajednicu; i zaista naša zajednica je sa Ocem i Sinom Njegovim Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna“ (1. Jovanova 1:3-4).
„…Znajući ovo, da je naš stari čojek bio razapet zajedno s njim, kako bi se naše grešno tijelo onemogućilo, da više ni u kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro, oslobođen je grijeha“ (Rimljanima 6:6-7).
„Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe zaista mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rimljanima 6:10-11).
Čovjekov duh koji je novorođenjem postao jedno sa Isusovim Duhom, više nije umrtvljen i oslabljen, i više nije pod dominacijom odbrambenih, zaštitničkih i požudnih želja propadljivog tijela. Mi smo, kroz Isusovog Duha u nama, oživljeni, postali smo nova duhovna stvorenja, naša duhovna priroda se promijenila, postala je osposobljena za Božje carstvo.
„U njemu ste kompletni, koji je glava svakom poglavarstvu i vlasti. U kome ste obrezani obrezanjem koje nije učinjeno rukama, odbacivši tijelo grijeha obrezanjem Hristovim“ (Kološanima 2:10-11).
„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i ostali. Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je volio, još dok smo bili mrtvi u grijesima – oživio nas je zajedno sa Hristom“ (Efescima 2:3-5).
„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i evo, novo je nastalo“ (2. Korinćanima 5:17).
Isus lično u nama
Duh je najvažniji elemenat svakog živog bića, on predstavlja ono što jesmo, naš život, našu duhovnu silu i snagu, našu unutrašnjost, i u tom smislu Isusov Duh je sam Isus, kao što je naš duh ono što mi jesmo. Novorođenjem, Isus je lično došao u nas Duhom, dakle, na duhovnoj nevidljivoj ravni.
„Ta tajna je Hrist u vama, nada slave“ (Kološanima 1:27).
U Isusu zaista imamo novi identitet, On je naš život.
„Kada se pokaže Hrist, naš život, tada ćete se i vi s njim pokazati u slavi“ (Kološanima 3:4).
Živjeti novi život
Pročitajmo Pavlov opis nanovorođenog čovjeka, za razliku od čovjeka iz Rimljanima 7 koji je bio potčinjen tjelesnoj prirodi.
„Zato ja ne trčim besciljno i ne udaram pesnicom kao da bijem vazduh, nego krotim svoje tijelo i držim ga u pokornosti kao sluge, da ne bih kako propovijedajući drugima i sam bio diskvalifikovan“ (1. Korinćanima 9:26-27).
Nanovorođeni čovjek treba da živi po duhu koji je primio, a to znači da živi novi život koji posjeduje u duhu – Isusov život. Taj život se živi vjerom, na isti način kao što se i prima. Jednostavno, vjerujući Isusu svakodnevno, Njegov život u nama će teći iz nas i kroz nas, a Isusov život je On lično što znači da će Isus lično živjeti u nama i kroz nas.
„Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako hodite u njemu. Budući ukorijenjeni i izgrađeni u njemu, i utvrđeni u vjeri kako ste bili poučeni, obilujte u vjeri i zahvaljujte Bogu“ (Kološanima 2:6-7).
„Sa Hristom se razapeh. Ipak živim, a opet ne ja, nego Hrist živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene“ (Galatima 2:20).
Isusov drugi dolazak i fizičko oslobođenje od tijela
Sada, mi koji smo nanovorođeni primivši Isusa, čekamo Isusov drugi dolazak kada će nas i fizički osloboditi od posjedovanja tjelesne prirode.
„A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista, koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve da pokori sebi“ (Filipljanima 3:20-21).
„Jer ako vjerujemo da je Isus umro i vaskrsnuo, onda će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. Jer ovo vam govorimo po Gospodnjoj riječi: mi živi, koji ostanemo do dolaska Gospoda, nećemo preteći one koji su umrli, jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i mrtvi u Hristu ustaće prvi. Zatim ćemo mi živi, koji ostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodom na nebu“ (1. Solunjanima 4:14-17).
