Prijatelj: osoba sa kojom postoji veza uzajamne naklonosti, veza obično isključena od seksualnih ili porodičnih odnosa.
Jedan od velikih životnih blagoslova je dar prijatelja. Bog nas je stvorio kao društvena bića i od najranijih životnih trenutaka mi smo privučeni interakcijama sa drugim ljudima, želimo da se družimo. U redu je imati prijatelje, u stvari više je nego u redu, to je životna potreba. Obično ljudi koji imaju malo ili nimalo prijatelja pate od stvari poput depresije, osjećaja niskog samopoštovanja i teško se prilagođavaju normalnom životu.
Pa čak i u nečemu što je poželjno, poput prijateljstva, postoje prikrivene opasnosti kojih moramo biti svjesni i kojih se moramo čuvati.
Psihološki izraz koji se koristi je „vršnjački pritisak“. Izraz se odnosi na uticaj koji na osobu vrše njeni prijatelji i pratioci zbog čega osjeća da se mora uskladiti sa njihovim vrijednostima i prilagoditi svoj život tako da se uklapa u njihove pojmove šta je ispravno ili šta nije. Taj pritisak je obično vrlo jak i vrši veliki uticaj na život osobe. Problem je u tome što je to obično nesvjesni uticaj koji često nije prepoznat i može imati vrlo ozbiljne negativne posledice.
Čuli smo izraze, „čovjek se poznaje po svojim prijateljima“ i „svaka ptica svome jatu leti“. Misao iza ovih fraza je da su ljudi koji stvore međusobno prijateljstvo i udružuju se, obično ljudi koji imaju istu vrstu razmišljanja, čiji je pristup životu sličan. To je tačno, često sam sjedio u sobi punoj ljudi i posmatrao kako se prirodno okupljaju u grupe. Na najosnovnijem nivou možemo vidjeti ovu podjelu u smislu starosne dobi. Djeca se okupljaju u jednom uglu, tinejdžeri u drugom i stariji ljudi se sklone u isto područje. Međutim, ove grupe su često podijeljene i po vrstama interesa koje imaju različiti ljudi.
Ova vrsta druženja na osnovu sviđanja i sklonosti dobra je na više načina. Razmjenom ideja, ljudi sa sličnim ciljevima mogu da se razvijaju u svom načinu razmišljanja, mogu da se usavršavaju u svojim vještinama, da budu izloženi idejama drugih i tako poboljšaju način na koji prilaze životu i funkcionišu.
Međutim, koliko god prijateljstvo i druženje može biti predivno, moramo biti veoma oprezni jer to može biti i jedno od najvećih spoticanja u ljudskom iskustvu. Iznova i iznova čujemo za slučajeve ljudi koji su činili pogrešne poteze u životu, mladih koji su završili u zatvoru, koji su donosili katastrofalne odluke zbog uticaja „lošeg društva“. Ta želja da bude prihvaćen, u skladu sa prijateljima i saradnicima, ponekad je bila uzrok nekih od najgorih odluka koje je čovjek donio u svom životu. U stvari, ponekad se čini da prijateljstvo može biti još veća opasnost za čovjeka od neprijateljstva. Apostol Pavle kaže:
„Nemojte da zastranite! Zli razgovori kvare dobre navike.“ (1. Korinćanima 15:33)
Moderna verzija to ovako kaže:
„Nemojte biti zavedeni: „Loše društvo kvari dobar karakter.“ (1. Korinćanima 15:33 NIV)
Biblija ima nekoliko primjera koji ilustruju ovu opasnost. Simon Petar jedan je od izvanrednih likova Biblije. Petar je bio poznat po svojoj hrabrosti i spremnosti da se založi za ono što je ispravno. Upravo je on u noći Isusove izdaje izvukao mač i udario prvosveštenikovog slugu. Ne krijući se od neprijatelja bio je žestok i beskompromisan, spreman da da svoj život i založi se za ono za šta je vjerovao da je princip. Tradicija kaže da je Petar umro razapet, ali je u trenutku svoje smrti tražio da bude razapet naopako jer nije bio dostojan umrijeti na isti način kao njegov Gospod. Petar je bio prirodno hrabra osoba ne plašeći se terora svojih neprijatelja. Stoga je iznenađujuće kada u knjizi Galatima naiđemo na sljedeću izjavu:
„Ali kad je Petar došao u Antiohiju, u lice sam mu se suprotstavio, jer je zaslužio ukor. Naime, pre nego što su stigli neki Jakovljevi saradnici, jeo je s onima iz drugih naroda, ali kad su oni stigli, on se povukao i odvojio, jer se bojao onih iz obrezanja.“ (Galatima 2:11-12)
Ovdje pronalazimo šta je bio možda najveći trenutak kompromisa u Petrovom životu. Izdao je principe hrišćanstva i u osnovi osramotio svoju vjeru. Ali zašto bi Petar to uradio? Koja strašna opasnost ga je natjerala da se povuče od principa koji su bili osnove Hristove religije? Sveto pismo je vrlo jasno, bojao se onih koji su obrezani, onih koji su došli predstavljajući njegovog dobrog prijatelja Jakova. U trenutku emocije, Petrova želja da bude prihvatljiv svojim jevrejskim “hrišćanima” prijateljima natjerala ga je da zaboravi svoju odgovornost da bude vjeran Hristu. Na ono što njegovi neprijatelji nikada nisu mogli da ga natjeraju, navela ga je želja da bude prihvatljiv svojim prijateljima!
Kao drugi zadivljujući primjer imamo slučaj apostola Pavla. Mnogi ljudi, uključujući i mene, smatraju Pavla najvećim apostolom. Ne samo da je duboko razumijevao evanđelje, već je putovao po tada poznatom svijetu, neprestano se suočavajući sa najvećim opasnostima da bi promovisao dobru vijest. On govori o situacijama koje je doživio u svojoj službi i gotovo je nemoguće vjerovati da je jedna osoba prošla kroz takva užasna iskustva:
„Od Judejaca sam pet puta dobio četrdeset udaraca manje jedan,triput sam bio išiban, jednom kamenovan, triput sam doživio brodolom, noć i dan proveo sam u dubokom moru. Često sam putovao, bio sam u opasnostima od rijeka, u opasnostima od razbojnika, u opasnostima od sunarodnika, u opasnostima od neznabožaca, u opasnostima u gradu, u opasnostima u pustinji, u opasnostima na moru, u opasnostima među lažnom braćom, u teškom i napornom radu, u mnogim neprospavanim noćima, u gladi i žeđi, često sam se uzdržavao od hrane, bio sam u hladnoći i golotinji.“ (2. Korinćanima 11:24-27)
Pored svega toga, Pavle je bio osoba koja se čvrsto držala principa, nije ga bilo lako odvojiti od njegove namjere i bio je čvrst u svojoj odlučnosti da se pokorava Hristu u svim stvarima. Njegova izjava u Galatima 1:10 izražava njegov pristup životu.
„Zaista, da li ja sada pokušavam da pridobijem ljude ili Boga? Ili nastojim da ugodim ljudima? Kad bih još uvek ugađao ljudima, ne bih bio Hristov sluga.“ (Galatima 1:10)
Ipak u knjizi Djela, u 21. poglavlju, nalazimo zapis gde je Pavao postupio suprotno svojim principima i vratio se praktikovanju djela zakona. Ova djela zakona bila su nešto protiv čega je naročito govorio u svom propovijedanju jevanđelja, što je posebno izraženo u poslanici Galatima. Ova djela zakona nisu samo bila nepotrebna, već ih je Pavle smatrao štetnim za hrišćansko iskustvo. U Galatima 5:2, on to iznosi:
„Evo, ja, Pavle, kažem vam: ako se obrežete, Hristos vam neće ništa koristiti.“ (Galatima 5:2)
Ipak vidimo, kao što je zabilježeno u Djelima apostolskim, 21. poglavlje, da je Pavle prilikom poslednje posjete Jerusalimu djelovao u direktnoj suprotnosti sa sopstvenim načelima.
„Tako je Pavle sjutradan poveo one ljude, s njima se očistio i ušao u hram da objavi svršetak dana obrednog čišćenja kad treba da se prinese prinos za svakog od njih.“ (Djela 21:26)
Nevjerovatno! Ovo je čin licemerja, ovo je bilo ponašanje suprotno Pavlovim učenjima. Šta je bio razlog za ovo neobično, netipično ponašanje? Dok ispitujemo odlomak, odgovor nalazimo u stihovima 19-24.
„On ih je pozdravio, a zatim im detaljno ispričao šta je Bog učinio među neznabošcima posredstvom njegove službe. Kad su to čuli, slavili su Boga, a njemu su rekli: Vidiš, brate, koliko hiljada vjernika ima među Judejcima i svi se oni revno drže Zakona. Ali čuli su glasine o tebi da sve Judejce koji su među neznabošcima učiš otpadništvu od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju djecu i da se ne drže judejskih zakona. Dakle, šta sad da činimo? Oni će svakako čuti da si došao. Zato učini ovo što ti kažemo: Imamo četiri čovjeka koji su pod zavjetom. Povedi te ljude, očisti se s njima i plati za njih da obriju glavu. Tako će svi znati da nema ništa u glasinama koje su čuli o tebi, nego da držiš osnove i da čuvaš Zakon.“ (Djela 21:19-24)
Pavle je napravio kompromis jer je pokušavao da udovolji svojim prijateljima! Pavlovi neprijatelji nikada ga nisu mogli nagnati na preduzimanje takve prakse. Zapravo sam siguran da kad bi ga neprijatelji pokušali nagnati da se vrati legalističkim djelima, da bi se suočili sa Pavlovim žestokim protestom i oštrim odbijanjem, ali molba njegovih prijatelja bila je drugačija!
Svi želimo da održimo dobar odnos sa prijateljima, a to je posebno tačno kada imamo mnogo neprijatelja. Čovjeku su potrebni prijatelji. Pavle je znao da ono što se od njega traži nije u redu, ali to nije samo savjet jedne osobe, ovo je bio skup mnogih njegovih prijatelja, mnogih apostola iz zajednice. To su bili ljudi koji su bili pozvani u jevanđeosku službu, baš kao što je bio i on, i Pavle je želio da održi dobar odnos sa njima. Posledica je bila da su ovi prijatelji natjerali Pavla da čini ono što njegovi neprijatelji nisu mogli, ubijedili su ga da praktikuje nešto što je bilo potpuno negiranje jevanđelja koje je on sam propovijedao.
Zaista, prijateljstvo nekad može biti mnogo opasnije od neprijateljstva.
Sotona je čak pokušao da iskoristi taj pokušaj „prijateljskog“ pritiska na samog Isusa! Isus je bio nepokolebljiv protiv učitelja zakona i fariseja i svih ostalih protivnika, pa je sotona pokušao da iskoristi njegovog prijatelja protiv Njega. Kada je Isus svojim učenicima dublje otkrio svoju misiju, i izjavio kako treba da ide na krst i da bude ubijen, đavo je pokušao da se umiješa i namami jednog od Hristovih najbližih učenika, iskrenog Simona Petra, da pokuša da Ga odvrati od njegovog cilja!
„Otada Isus poče učenicima da objašnjava da mora ići u Jerusalim i da će mnogo postradati od starješina, prvosveštenika i učitelja zakona, da će biti ubijen, i da će trećeg dana uskrsnuti. A Petar ga odvede na stranu pa poče da ga prekoreva govoreći: Bože sačuvaj,Gospode! Neće ti se to dogoditi!” (Matej 16:21-22)
Primjetite Isusov odgovor Petru, i to je bio najgrozniji ukor koji je On ikad izgovorio.
„Isus se okrenu pa reče Petru: Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi sablazan jer ne misliš na Božije, nego na ljudsko.” (Matej 16:23)
Isus ga je zastrašujuće ukorio jer je Petrovo iskušenje bilo najgore od svih.
S vremena na vrijeme morao sam pažljivo razmotriti vlastiti položaj u svijetlu ove stalno prisutne opasnosti. Moja ličnost je takva da, kad ljudi stoje protiv mene, to me očvrsne u mojoj namjeri. Postoji mala opasnost da ću podleći pritisku kada ljudi pokušaju da upotrijebe silu, prijetnje ili prisilu da me nagovore da kompromitujem svoje principe. Ali kada me prijatelji pitaju da spustim ton, da ne bih stvorio podjele, to me ispunjava sukobom u mislima i stvara veći pritisak. Od vremena kada sam bio isključen iz adventističke crkve, ovo je najjače oružje koje je đavo pokušao upotrijebiti protiv mene. Sjećam se dana kada sam rukopoložen za starješinu: ustao sam da postavim pitanje o nečemu što sam smatrao pogrešnim u odluci koju su donijeli vođe crkve. Stvorena je nezgodna situacija za službenike koji su bili tamo, i na putu kući, dok sam putovao sa pastorom svoje crkve, rekao mi je: „”Dejvide, sada kada si starješina u crkvi, ne očekuje se da postavljaš pitanja takve vrste.” Na trenutak sam sjedio zaprepašćen, u tišini, s krvlju koja mi je pojurila u lice dok sam shvatao smisao onoga što govori. Tada sam uzvratio, “pastore, ako to znači biti rukopoložen za starješinu u crkvi, onda to starješinstvo mogu da Vam vratim odmah!” Ostatak puta do kuće smo vozili u tišini, ali taj trenutak nikada niesam zaboravio i pokušao sam da nastavim da živim po principima koji su me tog dana naveli da reagujem na ovaj način.
Od tog dana sam se mnogo puta suočio sa istom vrstom pritiska. Kako me je Gospod doveo do dubljeg razumijevanja jevanđelja i plana spasenja, stalno sam se nalazio u tim situacijama kada su me dobronamjerni prijatelji upozoravali na opasnosti u koje bih „srljao“. Neki su se zalagali da odustanem od nekih stvari koje sada propovijjedam. Apelovali su zbog jedinstva, apelovali su na osnovu toga da je mudrost u mnoštvu savjetnika, apelovali su na mene na osnovu toga da ću uništiti svoj uticaj ako ne budem u skladu sa mišljenjem većine, apelovali su na mene zato što bi im bilo nemoguće da dalje rade sa mnom. Siguran sam da postoje i drugi koji su se suočili sa istom vrstom pritiska i da ovakva situacija nije svojstvena samo Hauardu Villijamsu i meni. I dalje je tačno da je najveće iskušenje kompromisa nastalo zato što su ovi apeli stigli od prijatelja. Krajnji rezultat je da mi mnogi od njih više nisu prijatelji.
Ne mogu se pretvarati da to nije bio niz bolnih iskustava, ali uprkos gubitku prijatelja, mogao sam da ostanem radostan jer sam uspio da održim svoju savjest čistom pred Bogom. Nadam se da sam naučio nešto na greškama Pavla i Petra. Ne bih volio da završim u rimskoj tamnici zbog slušanja hrišćanskih prijatelja. Ne bih htio da negiram Hrista jer sam poštovao savjete svoje hrišćanske braće. Ne želim da budem osoba koja misli da baš sve zna, ali moram stalno da se preispitujem šta da radim kada nešto jasno vidim u Božjoj riječi, kada pitam Gospoda za vođstvo i ispravan put i dođem do određenog zaključka, jer onda dođe neko drugi i savjetuje me drugačije.
Šta da radim onda? Razumijem važnost jedinstva, ali po koju cijenu?
Kada se na kraju sve razmotri vjerujem da je najbolji put još uvijek onaj koji je prikazao apostol Pavle:
„Zaista, da li ja sada pokušavam da pridobijem ljude ili Boga? Ili nastojim da ugodim ljudima? Kada bih još uvijek ugađao ljudima, ne bih bio Hristov sluga.“ (Galatima 1:10)
Neka Bog donese jedinstvo među sve svoje ljude, ali neka to bude na osnovu toga što svi čujemo jedan glas pravog, istinskog Pastira, a ne na osnovu toga što savjete čovjeka postavljamo iznad Božjih.
