Božja bezuslovna ljubav prema čovjeku je otkrivena kroz Isusa Hrista i stoga je svakom čovjeku jednako ponuđen dar spasenja. Iako je Bog kroz Hrista u potpunosti obezbijedio spasenje bez čovjekovog doprinosa, postoji čovjekov udio u spasenju a to je da dobrovoljno primi taj dar. Boga ne možemo lagati, On poznaje naša srca, i zato primanje dara spasenja mora biti iskreno, iz srca. Ovo je zaista moguće kada u svijetlu otkrivenih istina iz Biblije shvatimo kakav je naš Bog i šta je sve uradio za nas kroz Isusa, i samim tim dopustimo Bogu da dotakne naša srca i privuče nas da iskreno primimo ponuđeni dar spasenja. Dakle, Bog je jedini koji može i treba da dotakne naša srca i privuče nas kroz istine o spasenju posredstvom Njegovog Sina Isusa Hrista, a koje ćemo pročitati u Bibliji ili ih čuti kroz one koji propovijedaju istinu.
„Jer svako ko prizove Gospodnje ime biće spašen. Ali kako će prizvati onoga u koga nijesu povjerovali? A kako će povjerovati u onoga za koga nijesu čuli? A kako će čuti ako niko ne propovijeda? A kako će propovijedati ako ne budu poslati? Kao što je napisano: Kako su divne noge onih koji objavljuju dobru vijest mira o onome što je dobro. Ipak, nijesu svi prihvatili dobru vijest. Jer Isaija kaže: Gospode, ko je povjerovao u ono što je čuo od nas. Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju” (Rimljanima 10:13-17).
„Niko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me je poslao. I ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: Svi će biti poučeni od Gospoda. Svako ko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni” (Jovan 6:44-45).
Spasenje ili novorođenje nije neka pravno-formalna stvar, nego vrlo realna stvar, jednako realna kao što je bilo naše prvo rođenje od roditelja. Božja riječ govori o čovjekovom udjelu i aktivnostima da primi spasenje, da se nanovorodi, a koje će čovjek preduzeti ako dopusti Bogu da mu dotakne srce i ako je iskren da prihvati spasonosne istine iz Biblije koje je čuo ili će čuti. U suštini, takav čovjek će se pokajati i povjerovati u Isusa Hrista kao svog ličnog Spasitelja i Gospoda. Pokajanje i vjera u Isusa, na osnovu Biblije, predstavljaju spasonosnu formulu; to je ono što vodi u iskustvo novorođenja.
„Nakon što je Jovan bio uhvaćen, Isus je otišao u Galileju propovijedajući dobru vijest o Kraljevstvu Božjem, govoreći: Navršilo se vrijeme i približilo se Božje kraljevstvo. Pokajte se i vjerujte u dobru vijest” (Marko 1:14-15).
„I nijesam ništa propustio da vam kažem od onoga što bi vam moglo biti korisno i da vas poučavam javno i po kućama. Nego sam temeljno svjedočio i Judejcima i Grcima o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospoda Isusa” (Djela apostolska 20:21).
Pokajanje i vjera u Isusa Hrista nijesu formalni zahtjevi ili formalni uslovi koje čovjek mora ispuniti da bi se spasio, nego su to prirodne reakcije čovjeka kome je Bog dotakao srce kroz istinu o spasenju i privukao ga Sebi.
„Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i uzdržljivosti i dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja dobrota vodi do pokajanja? Nego svojom tvrdokornošću i nepokajničkim srcem navlačiš na sebe gnjev za dan gnjeva i otkrivanja Božjeg pravednog suda“ (Rimljanima 2:4-5).
Neko može formalno da se pokaje i da formalno povjeruje u Isusa, ali to nema spasonosnu vrijednost; to bi bila formalna religioznost a ne natprirodno čudo novorođenja. Pravo pokajanje i prava vjera u Isusa imaju vrijednost samo kada dolaze iz srca, nakon što je Bog dotakao čovjekovo srce u svijetlu istina iz Biblije i onda je to pokrenulo čovjeka da se iz srca pokaje i povjeruje u Isusa i – PREDA MU SVOJ ŽIVOT.
Dakle, pokajanje i vjera u Isusa prirodno treba da rezultuju predajom Isusu, i to je ono što vodi u iskustvo novorođenja.
Grijeh
Da bi smo razumjeli šta je zaista pravo biblijsko pokajanje, moramo znati šta je grijeh, jer bez razumijevanja problema grijeha ne možemo razumjeti ni šta je pokajanje za grijeh. Grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje, na osnovu biblijski dokaza iznijetih u ovoj knjizi, nije grijeh kao činjenje pojedinačnih grešnih djela, već grijeh kao grešna ljudska priroda razdvojena od Boga kojoj čovjek robuje i zbog koje je diskvalifikovan za život u Božjem carstvu. Glavni problem je sam čovjek, ono što on jeste od rođenja, po prirodi, a ne ono što on radi. Ono što čovjek radi je posljedica onoga što čovjek jeste.
• „Stari čovjek – iskvaren i prevaran” (Rim 6:6, Efe 4:22, Kol 3:9)
• „Prirodni-tjelesni ljudi bez Duha” (Jud 1:19, Rim 8:9)
• „Duhovno mrtvi” (Efe 2:1, Kol 2:13, Mat 8:21-22, Luk 9:59-60)
• „Loš duh” (Luk 9:55, Dan 5:20, Osi 5:4)
• „Prevarno i zlo srce” (Jer 17:9, Mat 15:18-19, Mar 7:20-23, 1. Moj 6:5)
• „Loše i rđavo drvo” (Luk 6:43-45, Mat 7:16-17)
• „Rođeni u iskvarenosti” (Psa 51:5)
• „Bezakonje” (1. Jov 3:4)
• „Po prirodi djeca gnjeva (želje tijela i uma)“ (Efe 2:3, Rim 6:12)
• „Tjelesan, rob grijeha“ (Rim 7:14, Jov 3:6, 8:34)
• „Grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7:17.20)
• „U meni je zlo“ (Rim 7:21)
• „Zakon grijeha u mojim udovima“ (Rim 7:23)
• „Tijelom robujem zakonu grijeha” (Rim 7:25)
• „Tjelesan um je neprijateljstvo Bogu“ (Rim 8:7)
• „U tijelu se ne može ugoditi Bogu“ (Rim 8:8)
• „Tijelo grijeha“ (Kol 2:11)
• „Grijeh svijeta” (Jov 1:29)
• „Grijeh koji prouzrokuje požudu” (Rim 7:8)
• „Tjelesna djela“ (Gal 5:19-21)
Grijeh svih grijeha i problem svih problema je, dakle, razdvojenost od Boga iz koje je proistekla tjelesna-grešna priroda, a iz koje u konačnom proističu tjelesna-grešna djela. Čovjek je, dakle, sam po sebi grešan, prirodno grešan, od rođenja grešan, on je problem, a ne ono što on radi, u njemu iznutra je grijeh.
Potrebno je ponizno doći pred Boga – dopustiti Bogu da vam dotakne srce u svijetlu biblijskih istina o pravom grijehu, da vas osvjedoči u vaš lični grijeh, da vas osvjedoči u vaše lično stanje grijeha, u vašu prirodu grijeha, iz čega jedino može proisteći pravo pokajanje.
U tom smislu, pokajanje bi bilo osvjedočenje da je problem u tebi, da je grijeh u tebi, da si po prirodi i od rođenja iskvareni grešnik, zao, sebičan, licemjer, da nijesi kvalifikovan za Nebo, da ne zaslužuješ da živiš, da si izgubljen i još bespomoćan da sebi pomogneš. Pokajanje je kada shvatiš da si na istom nivou kao najgori grešnici koje poznaješ ili za koje si čuo, jer svi imate istu prirodu naslijeđenu od Adama, bez obzira da li si se ponašao bolje od mnogih koje poznaješ, bez obzira da li za sebe misliš da si dobar ili makar ne toliko loš, i bez obzira na tvoju eventualnu dotadašnju religoznost.
Pravo pokajanje i predaja
Obratite pažnju kako je apostol Pavle opisao nespašenog religioznog čovjeka.
„Jer znamo da je zakon duhovan, A JA SAM TJELESAN, prodat u ROPSTVO GRIJEHU. Jer ne razumijem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A AKO ČINIM ONO ŠTO NE ŽELIM, SLAŽEM SE DA JE ZAKON DOBAR. Ali onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U MENI. Jer znam da u meni, to jest U MOM TIJELU, NE PREBIVA NIŠTA DOBRO. JER SAM SPOSOBAN DA ŽELIM DOBRO, ALI NE I DA ČINIM DOBRO. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U MENI. Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim dobro, U MENI JE ZLO. Po svom UNUTRAŠNJEM ČOVJEKU ZAISTA UŽIVAM U BOŽJEM ZAKONU, ali U SVOJIM UDOVIMA vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me ZAKONOM GRIJEHA KOJI JE U MOJIM UDOVIMA. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od TIJELA SMRTI OVE. Neka je hvala Bogu kroz Isusa Hrista, našeg Gospoda. Ja, dakle, UMOM ROBUJEM BOŽJEM ZAKONU, A TIJELOM ZAKONU GRIJEHA“ (Rimljanima 7:14-25).
Definitivno nije pokajanje kada prihvatiš svoju djelimičnu grešnost, ili grešnost nekih svojih pojedinačnih djela, i da negdje u dubini duše smatraš da nijesi toliko loš nego čak i da si dobar jer si možda poznavao Božji zakon, držao ga spolja, obuzdavao se od zla, bio si manje-više moralan… Ne, ti si rob grijeha po prirodi, postoji grijeh u tebi, bez obzira da li si bio religiozan ili ne. Moraš da vjeruješ Božjoj Riječi, a ne sebi. Ako otvoriš srce Bogu bićeš osvjedočen u svoju pravu realnu grešnost. Ne možeš se iskreno pokajati dok god za sebe misliš da si dobar, kao što je to mislio farisej iz sljedeće Isusove priče, mjereći svoju dobrotu kroz djela. Farisej nije bio svjestan da u njemu nema ničeg dobrog i zato nije imao potrebu za pokajanjem, i stoga nije mogao biti opravdan.
„A nekima koji su bili uvjereni u svoju pravednost, a druge su potcjenjivali, ispričao je ovo poređenje: Dva čovjeka su otišla u hram da se mole. Jedan je bio farisej, a drugi poreznik. Farisej je stao i ovako se molio u sebi: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: iznuđivači, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj poreznik. Postim dvaput sedmično, dajem desetak od svega što steknem. A poreznik, stojeći podalje, nije htio ni oči da podigne prema nebu, nego se udarao u grudi, govoreći: Bože, budi milostiv meni grešniku. Kažem vam, ovaj je otišao kući opravdan, a ne onaj. Jer ko se uzvisuje biće ponižen, a ko se ponizuje biće uzvišen” (Luka 18:9-14).
Ovaj farisej, ako bi i nekada u životu prekršio neku zapovjest, sigurno bi se ispovijedao Bogu i ispunio formu pokajanja, ali sve je to uzalud jer nije opravdan; nije došao do tačke da vidi sebe u svijetlu Božje Riječi koja govori o čovjekovoj unutrašnjoj izopačenosti. Stoga, pokajanje je kada, nakon što ti je Bog dotakao srce i osvjedočio te o tvom pravom stanju, izabereš da se predaš Isusu, a to je da se potpuno okreneš od sebe ka Isusu jer si shvatio da sebi više ne možeš pomoći i da ti treba Isus; kada prihvatiš da Isus bukvalno treba da dođe i živi u tebi da bi te spasio od tebe samog, od tvoje zle prirode, i da upravlja tvojim svakodnevnim životom jer si nesposoban da činiš bilo šta dobro što bi te kvalifikovalo pred Bogom.
Isus je upravo takav zaokret predložio religioznom mladiću koji je ispunjavao formu Božjeg moralnog zakona.
„Jedan poglavar ga je upitao: Učitelju dobri, šta moram da radim da naslijedim vječni život? Isus mu reče: Zašto me zoveš dobrim? Niko nije dobar, osim jednoga, Boga. Uputstva znaš: ‘Ne učini preljubu’, ‘Ne počini zločin ubistva’, ‘Ne ukradi’, ‘Ne svjedoči lažno’, ‘Poštuj svog oca i svoju majku.’ Tada on reče: Svega se toga držim još od mladosti. Kad je Isus to čuo, reče mu: Još ti jedno nedostaje: Prodaj sve što imaš i novac razdijeli siromašnima, pa ćeš imati blago na nebesima. Onda dođi i kreni za mnom. Kad je to čuo, duboko se ražalostio, jer je bio vrlo bogat” (Luka 18:18-23).
Nije pokajanje da prihvatiš da ti treba samo pomoć od Isusa da se popraviš u nekim djelima i postupcima, nego kada prihvatiš da ti Isus treba u potpunosti. Upravo na tom principu jer bilo poreznikovo pokajanje kada je rekao „Bože, budi milostiv meni grešnome”. Zato pravo pokajanje znači potpunu promjenu uma, potpuni zaokret u umu. Djelimično pokajanje se fokusira na pojedinačna grešna djela kao i na Isusa kao djelimičnog Spasitelja i Gospoda koji nam pomaže da mi upravljamo našim životom na ispravan način, da držimo Božji moralni zakon, da budemo primjerni ljudi… Ovo vodi u formalnu religoznost, a Isus u tom slučaju predstavlja Spasitelja u nekom legalno-pravnom smislu.
Naprotiv, fokus ne treba biti na pojedinačnim grešnim djelima nego na nama kao potpunim iskvarenim grešnicima, kao i na Isusa kao realnog ličnog Spasitelja koji treba da dođe i živi u nas tako što nam mijenja duh, i na Isusa kao realnog ličnog Gospoda koji treba da upravlja našim svakodnevnim životom umjesto nas.
Iskreno pokajani čovjek, u srcu dodirnut od Boga, shvata da mu samo Isus može pomoći, ali ne bilo kako, nego da ga natprirodno nanovorodi, tako što će natprirodno doći da živi u njega Duhom, da mu promijeni duh, srce, prirodu, kao i da upravlja njegovim svakodnevnim životom. U suštini, to je spasonosna vjera u Isusa koju prati pokajanje i predaja – da vjeruješ Isusu da treba da dođe u tvoj život i upravlja tobom i tvojim svakodnevnim životom, jer si shvatio da si bespomoćni iskvareni grešnik. Naravno, ne bilo koji Isus, nego Isus koji je objavljen u Bibliji; Isus Sin Božji, koji je postao čovjek prije oko 2000. godina da bi kroz ljudsko iskustvo obezbijedio naše spasenje.
Istina o Isusu
Najveća biblijska istina jeste da je Isus stvarni, doslovni i bukvalni Sin Božji, a druga najveća biblijska istina jeste da Isus stvarno, doslovno i bukvalno treba da živi u vjernima da bi ih spasio.
• Bog je, da bi spasio čovjeka, na Zemlju poslao i žrtvovao najvrjednije i najdragocjenije što je imao – jedinorođenog Sina, i tako je pokazao ljubav prema nama (Jovan 1:14, 3:16, 1. Jovanova 4:10.14).
• Bog lično je za Isusa rekao da je Njegov Sin (Matej 3:17, 17:5).
• Isus je lično za sebe rekao da je Sin Božji (Jovan 9:35-37, 10:36).
• Mnogi biblijski svjedoci su kazali da je Isus Sin Božji (Luka 1:35, 4:3, 9.41, Matej 14:32-33, 16:15-17, 27:40.43. 26:63-37, 27:54, Jovan 1:32-34.49, 11:27, 19:7, Djela apostolska 9:19-20).
• Biblija je kategorična da je Isus Sin Božji (2. Jovanova 1:3, 2. Korinćanima 1:3, Efescima 3:14, Jovan 8:54-55, Rimljanima 15:6, 1. Solunjanima 1:9-10, Jevrejima 1:1-2, Djela apostolska 3:13, 4:27).
• Istina da je Isus Sin Božji je spasonosna istina (Jovan 20:30-31, 1. Jovanova 4:15.5:1-5).
• Istina da je Isus Sin Božji je stijena ili kamen temeljac na kome je sazidan Božji narod – zajednica, crkva (Matej 16:15-18, Efescima 2:18-20.5-23, Djela apostolska 4:11-12 Kološanima 1:18).
• Biblija govori o antihrišćanskim učenjima kojima se negira da je Isus Sin Božji i da je On taj koji treba da živi u nama (1. Jovanova 2:18-25, 1. Jovanova 4:2-4, 2. Jovanova 1:7-11).
• Biblija govori o propovijedanju drugačijeg Isusa, i o primanju drugačijeg Duha (2. Korinćanima 11:4).
Kroz vjeru iz srca u pravu istinu o Isusu, uz pravo pokajanje i predaju svog života Isusu, a sve nakon što nam Bog dotakne srca i navede nas na sve to, tada doživljavamo novorođenje. Bog čini to natprirodno čudo u nama; to je Njegov udio isto kao što je bio Njegov udio da nam dotakne srce i navede nas na pokajanje, vjeru i predaju.
Lično vjerujem da djelimično vjerovanje u spasonosne istine, uz djelimično pokajanje i neku djelimičnu predaju kroz neku poslušnost u djelima, ne vodi u natprirodno iskustvo novorođenja.
Vjera u Isusa kao nekoga koji nije stvarni, doslovni i bukvalni Sin Božji, i vjera u Isusa koji ne živi u vjernima stvarno, doslovno i bukvalno – nije prava biblijska vjera, isto kao što pokajanje za pojedinačna grešna djela – nije pravo biblijsko pokajanje, isto kao što poslušnost nekim djelima – nije prava predaja, nego je prava predaja ustvari – predaja sebe, predaja svog života Isusu. Djelimično i zamagljeno vjerovanje u spasonosne istine, polovično vjerovanje, vjerovanje na intelektualnom nivou, vjerovanje iz straha od Boga ili interesa da dobijemo Božju naklonost, kao i pokajanje ili predaja na nivou pojedinačnih grešnih djela, možda može da vodi u obraćenje, u neku religioznost, donekle i da umiri savjest, ali to ne vodi u rođenje od Duha kada lično Isus natprirodno dolazi da živi u nama i mijenja nas; kada mijenja našu duhovnu prirodu.
Uvjeren sam da mnogi hrišćani nijesu iskusili natprirodno novorođenje u Hristu, iako ne sporim da su mnogi imali iskustva sa Bogom i Isusom, da su imali iskustvo obraćenja i promjena u životu koja nazivaju novorođenjem. Ti ljudi imaju neko pokajanje, neku vjeru i neku predaju, mnogi i vole Boga manje ili više, ali nijesu iskusili novorođenje. To je neka vrsta staro-saveznog hrišćanstva; obraćenje, promjena ponašanja, ali ne i promjena duhovne prirode. Iz različitih razloga njima srce nije dotaknuto spasonosnim istinama iz Biblije u pravom i punom svijetlu, imaju neko svoje viđenje spasonosnih istina iz kojih ne proističe potreba za pravim pokajanjem i predajom i pravim primanjem Isusa u život. To je više forma religoznosti, prisutna u religijskim institucijama, u koju su povremeno uključene emocije koje daju lažan utisak da se radi o ispravnom iskustvu.
Dok srce ne shvati svoju pravu potrebu i dok ne zatraži ono što mu je zaista potrebno, neće ni ostvariti svoju potrebu. Srce može shvatiti svoju potrebu i zatražiti ono što mu je potrebno samo ako ponizno dopusti Bogu da ga dotakne u svijetlu spasonosnih istina iz Božje Riječi.
Dakle, da bi se doživjelo spasenje/novorođenje potrebno je pravo pokajanje i prava vjera u Isusa kroz predaju, a to je moguće samo ako vam Bog dotakne srce čistim istinama iz Biblije, ako nas osvjedoči u prave istine, da te istine postanu naše iskustvo a ne stvar doktrine ili intelekta.
Malo ko učini pravi zaokret
Najveći problem imaju oni hrišćani koji podsjećaju na Izraelce Hristovog vremena; to su oni koji su tvrdog srca i koji odbijaju da se ponize i prime novu svjetlost. Nije mnogo onih koji učine jedan takav zaokret u životu da prihvate biblijske istine u novom svijetlu, da pogaze svoju religioznost, svoj religijski staž, svoje dosadašnje hrišćanstvo, da prihvate sopstvenu zabludu, pogrešan put, ali i potpunu grešnost, predajući se Isusu da dođe i živi u njih. Apostol Pavle je jedan od onih religoznih ljudi koji je to uradio.
„A ako neko ima razloga da se uzda i u tijelo, onda sam to ja. Ako neko drugi smatra da ima razloga da se uzda u tijelo, ja ih imam još više: obrezan osmog dana, izraelskog roda, iz plemena Benjaminovog, Jevrejin rođen od Jevreja, po zakonu farisej, po revnosti progonitelj zajednice, po pravednosti koja proizlazi iz poslušnosti zakonu besprekoran. Ali ono što mi je bilo dobitak, to zbog Hrista smatram gubitkom. U stvari, čak sve smatram gubitkom u poređenju sa nenadmašnom vrijednošću poznavanja Hrista Isusa, mog Gospoda. Radi njega sam pristao da sve izgubim i sve to smatram nevažnim, samo da dobijem Hrista i da se nađem u njemu – ne oslanjajući se na svoju pravednost, koja je od zakona, već kroz vjeru Hristovu, na pravednost vjerom od Boga…“ (Filipljanima 3:4-9).
Zakhej je, sa druge strane, bio jedan od grešnika, dakle jedan od onih koji nije bio religiozan, koji bi se današnjim jezikom mogao nazvati svjetovan čovjek, a kome je bilo dotaknuto srce da učini nevjerovatan zaokret.
„Tamo je bio jedan čovjek koji se zvao Zakhej. On je bio glavni poreznik i bio je bogat. Želio je da vidi ko je taj Isus, ali nije mogao od naroda, jer je bio niskog rasta. Zato je otrčao naprijed i popeo se na divlju smokvu da ga vidi, jer je trebalo da prođe tim putem. Kad je Isus stigao na to mjesto, pogledao je gore i rekao mu: Zakheju, siđi brzo, jer danas treba da budem gost u tvojoj kući. I on je brzo sišao i radosno ga ugostio. A svi koji su to vidjeli, gunđali su govoreći: Svratio je kod čovjeka koji je grešnik. Zakhej je ustao i rekao Gospodu: Evo, Gospode, pola svoje imovine dajem siromašnima, i svima koje sam lažno optužio da bih iznudio novac vraćam četvorostruko. Na to mu je Isus rekao: Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i ovo Avramov sin. Jer je Sin čovečiji došao da traži i da spase ono što je izgubljeno” (Luka 19:2-10).
Poruka religioznim ljudima koji još nemaju Hrista
Biblija govori da je poruka o pokajanju i vjeri u Isusa bila upućena, prije svega, religioznim ljudima onoga vremena, tadašnjim Izraelcima, i zato se ista poruka danas može primijeniti na hrišćane. Vjerujem da hrišćani danas, kao apostol Pavle, treba da se pokaju na nov i ispravan način i da prihvate Isusa na nov i ispravan način, kroz pravu predaju svog života, i da se krste u ime Isusa Hrista (i u vodi i Svetim Duhom) i počnu iz početka. To je taj pravi i najveći zaokret u duhovnom životu.
„Istinu vam kažem, reče Isus, poreznici i bludnice prije vas ulaze u Božje carstvo. Jer, Jovan je došao k vama da vam pokaže put pravednosti, i vi mu niste povjerovali a povjerovali su mu poreznici i bludnice. Pa i kad ste to vidjeli, nijeste se pokajali i povjerovali mu” (Matej 21:32).
„Vi istražujete Pisma jer mislite da u njima imate vječni život, a upravo ona svjedoče o meni. A vi ne želite da dođete k meni da biste imali život” (Jovan 5:39-40).
„Zato neka sav Izraelov dom pouzdano zna da ga je Bog učinio i Gospodom i Hristom, tog Isusa koga ste vi razapeli. Kad su to čuli, to ih je pogodilo u srce, pa su rekli Petru i ostalim apostolima: Ljudi, braćo, šta treba da činimo? A Petar im reče: Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar Svetog Duha“ (Djela apostolska 2:36-38).
Isto tako vjerujem da se i „poreznici i bludnice“, dakle oni koji nijesu religozni, trebaju pokajati i prihvatiti Isusa da bi se spasili kao što je to uradio Zakhej. Hrišćanima i nehrišćanima jednako treba Hristov život u njima, Hristov Duh u njima, da bi bili spašeni u iskustvu, a ne samo formalno ili deklarativno vjerovanje u Hrista i prizivanje Hrista.
