Podgorica, Crna Gora
www.buditezdravi.info
vucinicnina@yahoo.com

Posvetimo više vremena našoj djeci

Negdje sam jednom pročitala da se dijete koje često zove mamu i tatu da se igraju sa njim, osjeća zapostavljeno, i to je, ako ćemo da budemo iskreni, istina. Iako imamo želju da budemo najbolji roditelji na svijetu, zbog preokupiranosti sobom i svojim brigama, ponekad zapostavimo svoju djecu. Uvjereni smo da naša prva briga treba biti briga za djecu, odnosno razvijanje njihovog karaktera, ali često u nama preovladava ljubav prema sebi i nađemo razloge da budemo odsutni fizički ili čak umom onda kada smo djeci najpotrebniji.

Isto tako se, više nego što bi trebalo, brinemo za sjutra, za ovaj svijet i za sve ono što je prolazno i zaboravimo da psihičko i duhovno stanje naše djece mnogo zavisi od kvalitetnog vremena koje smo proveli sa njima. Istina je da se sa nekom novom kupljenom igračkom naša savjest može umiriti, ali samo na kratko. Dijete brzo počne da pokazuje kako ne cijeni igračku jer ono ne treba nju, ono treba tatu i mamu. Djeca trebaju naše vrijeme a ne materijalne stvari, jer novac ne može kupiti srećno djetinjstvo niti riješiti roditeljsku grižu savjest. Treba razmišljati o tome da smo mi u dječjim umovima slika Boga koji je na nebu i kada vide kako nemamo vremena za njih, mi predstavljamo Boga na pogrešan način. Koje dijete bi čeznulo za jednim takvim Bogom?

Sjetimo se koliko je nama značilo kada bi roditelji došli da se igraju sa nama? Meni mnogo. To su bili trenuci koji se nikada ne mogu zaboraviti. Trenuci koji su bili ispunjeni radošću, toplinom, ljubavlju, srećom, zadovoljstvom. Trenuci koji su ulivali povjerenje u roditelje i jačali moje samopouzdanje. Trenuci kada sam bila sigurna da me mama i tata mnogo vole čim svoje vrijeme, pored toliko mnogo obaveza, “troše” na mene, i to sa zadovoljstvom. Trenuci koji su mi potvrđivali da imam dom pun ljubavi i iskrene prijatelje. Bili su to trenuci koji su me uvjeravali u to da imam kome da se obratim onda kada mi je teško ili kada sam zbunjena i obeshrabrena. Osjećala sam da nekome pripadam i da ima zaštitu od čitavog svijeta od strane nekoga ko me bezuslovno voli. Čak sam se u tim trenucima osjećala vrijednom i korisnom. U tim trenucima sam se mnogo zbližila i još bolje upoznala sa svojim roditeljima i rasla je u meni ljubav prema njima i ljubav prema Bogu. Na taj način su me moji roditelji podstakli da ih više slušam i da to slušanje bude iz ljubavi a ne iz straha. Podstakli su me da im više vjerujem i da više vjerujem Bogu. Podstakli su me da razmišljam na taj način da ih nikad ne iznevjerim već da držim obećanje koje sam im dala, jer ne bih mogla da povrijedim nekoga ko me toliko voli. Željela sam da ti trenuci nikad ne prestanu i bila sam zahvalna Bogu na njima. Iskreno vam kažem i sada kao udata žena sa dvoje djece ponekad poželim da se igram sa njima kada se sjetim koliko me je to ispunjavalo emotivno.

Roditelji, nađite svaki dan makar malo svoga vremena da se igrate sa onim što najviše vrijedi u vašem životu, i ne dajte da vas išta poremeti u tome. Svi poslovi i sve brige mogu da sačekaju, jer ako djeca u svojim roditeljima i u svom domu ne nađu ono što zadovoljava njihove želje, tražiće to na drugim mjestima čim im se za to ukaže prilika. Trošite svoje vrijeme na ono što nikad ne prolazi a to je na izgradnju njihovog karaktera. Iz ličnog iskustva kažem da je vrijeme provedeno sa našom djecom skoro jedino vrijeme koje nije uzalud potrošeno. Legnite na pod i igrajte se sa njima kao da ste i sama djeca. To će njima značiti nemjerljivo više od bilo koje skupe igračke a vama će donijeti mir i zadovoljstvo i osjećaj sigurnosti da radite pravu stvar.

Pričajte kroz igru sa njima što više. Upoznajte ih. Ispitajte šta je u njihovim srcima, o čemu razmišljaju, šta osjećaju, ima li nešto da ih muči. Ohrabrite ih da otvoreno pričaju sa vama o svemu, o onome čega se stide, o ludostima koje su im privezane za srce. Saslušajte ih. Nekad kad smo strpljivi pa saslušamo više nego što bi inače saslušali saznamo nešto novo što nismo znali o njima. Neka u vama nađu pravog prijatelja kojem mogu da vjeruju i kome mogu da otvore srce. Molite se zajedno. Dokažite im da vam je stalo da budu zadovoljni i srećni. Ne dozvolite da se išta pojavi između vas i onoga što je najbolje za vašu djecu.

Bog nam je dao uput sa obećanjem u Pričama 22:6: “Odgajaj dete prema putu kojim treba da ide, pa neće odstupiti od njega ni kad ostari.”

Čvrsto vjerujem u ovo što je Bog rekao. To mi daje mir i sigurnost. Molimo se za to da nam Bog da strpljenja,  mudrosti i ljubavi kako bi svojoj djeci bili na usluzi onako kako Bog to očekuje od nas, i onako kako će ih to jednog dana, kada budu na raskrsnici života, ohrabriti da ostanu na pravom putu.

A ako mislite da ste roditelj koji je propustio ovako nešto sa svojom djecom, nemojte da očajavate, jer nikada nije kasno da se vjerom molite za njih. Nemojte da odustajete jer u Jevanđelju po Marku 11:24 piše: ”Sve ono za šta se molite i što tražite, verujte da ste već dobili, i imaćete to.” „Ono što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće.” (Luka 18:27).

image_pdfimage_print