Ovi stihovi iz Psalama divno opisuju izvorni Božji plan za čovječanstvo:
„Učinio si ga malo manjim od onih što su Bogu slični, slavom i čašću si ga krunisao. Dao si mu da vlada nad djelima ruku tvojih, sve si stavio pod noge njegove: svu sitnu stoku i goveda, životinje poljske. Ptice nebeske i ribe morske, sve što pliva putevima morskim. O Gospode, Gospode naš, kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji“ (Psalam 8:5-9).
Prvobitni Božji plan je bio da čovjek živi vječno, imajući vlast i kontrolu nad svim živim bićima u vazduhu, vodi i na zemlji. Nažalost, čovjek je izgubio kontrolu prepuštajući se idejama i predlozima neprijatelja koji je uzurpirao čovjekov vladalački položaj dok Isus nije došao na zemlju i povratio je od neprijatelja. Isus sada ima potpunu vlast, izjavljujući:
„Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji“ (Matej 28:18).
Pošto je Isus pobijedio đavola i osigurao svu vlast, On sada ima moć obnovljenu u Sebi samome. Kao otac nove ljudske rase, Isus ne samo da nas otkupljuje, i daje nam novi život, već i On i Njegov Otac dolaze da žive u nama, istinskim hrišćanskim vjernicima (Jovan 14:23).
Svi koji su kršteni u Hrista i obučeni u Hrista, i u kojima Hrist živi, danas posjeduju svu silu Božju na zemlji. Isus je jasno stavio do znanja da Njegova crkva (duhovna zajednica) ima moć da na zemlji vezuje i oslobađa, kao što i na nebu posjeduje tu moć. I ne samo to, već je i članovima kao pojedincima dodijeljena sila, tako da bilo koja dva člana Hristovog tijela mogu da se slože oko bilo čega što se odnosi na uništavanje đavolskih djela i biće tako kako su se oni dogovorili (Matej 18:18-19).
Većina hrišćana nije svjesna ko su stvoreni da budu i na šta su pozvani. Iz tog razloga hrišćani svakodnevno doživljavaju poraze. Oni svakodnevno ispovijedaju koliko su slabi, kao da su bez snage da ustanu i razglase Božju dobrotu svijetu. Poput Eve, koja nije znala da iskoristi svoj autoritet da ukori i izbaci tu zmiju iz rajskog vrta, hrišćani postaju plijen neprijatelja i neprestano podliježu njegovim iskušenjima, i dok sebe doživljavaju kao gubitnike, živjeće kao gubitnici.
U crkvama se grijeh preuveličava, i slave se neuspjesi (padovi, porazi) članova crkve. Kao da su ponosni da budu nazvani grešnicima čak i nakon što su sami izjavili da su se obukli u Hrista. Ovakav ambijent šteti vjeri hrišćanina, a ako je vjera uništena, on ne može vjerovati istini i ne može doživjeti istinu, jer je jedini način da se spasi Božjom blagodaću kroz vjeru. Hrišćanin rizikuje da živi u laži i kvari svjedočanstvo onoga što je Bog učinio za njega u Isusu Hristu.
Šta je uzrok tome?
Crkvene podjele
Plan đavola je bio da podijeli Hristovu crkvu na različite segmente koji se zovu denominacije. Jednom kada je uspostavio podjele, uništio je čitav plan spasenja. Umjesto da ljudi dođu Hristu, oni su dolazili crkvama i postajali dio neke denominacije. Svaka konfesija prihvata ili odbacuje pojedine djelove Svetog pisma. Na primjer, svi vjeruju da je Isus rekao:
„Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene“ (Jovan 14:6).
Oni prihvataju i uče da ovaj stih govori istinu, ali oni kvare to učenje dodajući da su oni jedini put (kanal) do Isusa, i ako ne dođete njihovim kanalom, ne možete doći Hristu, ili čak ne možete biti spašeni. Zbog toga se neke konfesije nazivaju „Crkva Božjeg ostatka“ ili „Jedina istinita Božja crkva danas na svijetu“. Svi oni imaju svoja specifična učenja koja Hrist ne podržava. U stvari, Isus je ta učenja nazvao „tradicijama starješina“ (učenja otaca, predaka).
Jednom kada ljudi budu upućeni na Hrista, crkve-konfesije će biti u problemu. Jednom kada ljudi uvide da je Isus taj koji je sve i u svemu, tada će rado tražiti Isusa i ostati s Njim, a poput učenika neće željeti da odu jer je On taj koji ima vječni život (Jovan 6:68-69).
Ova podjela hrišćanstva najveća je smetnja jedinstvu za koje se Isus molio. Podijeljena učenja su toliko ukorijenjena da većina denominacija druge denominacije vidi kao prijetnju, i upozoravaju svoje zajednice da se drže podalje od ostalih. Hrišćani sa sumnjom gledaju na druge hrišćane sve dok ne utvrde da li su vjerovanja ostalih u skladu sa njihovim. Ovo je snažna suprotnost onome što je Isus učio u svoje vrijeme. Obratite pažnju na ovaj razgovor i uvjerite se u izrazitu razliku između Isusovih riječi i naših crkava danas:
„Jovan je na to rekao: Učitelju, vidjeli smo kako jedan čovjek isteruje demone u tvoje ime, pa smo mu branili, jer ne ide s nama. A Isus mu je rekao: Ne branite mu, jer ko nije protiv nas, za nas je” (Luka 9:49-50).
Ovako nešto ne bi bilo dozvoljeno u svijetu danas. Uzimajući u obzir sve različite vjeroispovesti današnjice, a koje se broje u hiljadama, Pavlovo pitanje Korinćanima treba ponovo da se postavi: „Da li je Hrist podijeljen?“ Braća u Korintu su jednostavno birala između Pavla i Apola, ali ipak je Pavle bio oštar u svom prekoru.
„…Jer ste još tjelesni. Jer dok među vama ima ljubomore i svađe, zar nijeste tjelesni i zar ne postupate kao i drugi ljudi?“ (1. Korinćanima 3:3).
Ako su tada smatrani „tjelesnim“, ovo ukazuje na stanje takozvanih „crkava“ danas. One su smetnja djelovanju Duha Božjeg u srcima i životima većine posjetilaca crkava. Sa druge strane, vidimo još jedan fenomen gdje su neki ljudi probuđeni i prosvijetljeni Duhom Božjim da gledaju Isusa Hrista u Njegovoj punini i čistoti, njihova srca su privučena Isusu, što dovodi do divnih iskustava sa Njim. Ovo probuđenje u stvarnost onoga što je Bog učinio za njih u Hristu omogućava vjerniku da se uhvati za Riječ Božju i povjeruje po prvi put u svom životu. Ovo je zaista fenomenalno!
Apostolska vremena
Još u ranim danima hrišćanstva ljudi su se sastajali u domovima i pored rijeka, jer je bilo važno da se tijelo vjernika sastaje i nije bilo važno mjesto gdje se okupljaju, jer su znali da je Hrist obećao da će biti tu. Čak i da su bila samo dva vjernika, Hrist je obećao da će biti prisutan među njima (Matej 18:20). Danas vidimo da se ljudi, uviđajući iskvarenost koja postoji u tim crkvama, polako vraćaju na način obožavanja iz vremena apostola i ponovo se crkve okupljaju u domovima (danas se one zovu domaće/kućne crkve), u školskim učionicama i gdje god da ljudi nađu slobodu da se okupe i obožavaju Isusa.
Isus je centar
Centar života hrišćanina je Isus.
„I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti“ (Djela apostolska 4:12).
Jednom kada Božji narod počne da traži Isusa, može biti uvjeren u ovo: naći će ga! Spasenje je Isusov dar! Ne možemo ništa sami da zaradimo. Moramo primiti Isusov život bez kojeg se ne možemo spasiti! Postajemo samo Isusovo tijelo na zemlji, jer je crkva upravo to! Naša tijela postaju Isusov hram ili prebivalište! Nevjerovatno je što se danas u crkvama propovjeda i podučava toliko mnogo doktrina, ali vrlo malo o novorođenju, ili o Isusovom življenju unutar vjernika.
Kako smo spaseni?
Biti spašen znači biti izbavljen od smrtne presude i dobiti stvarnost vječnog života danas na ovoj zemlji. Budući da smo rođeni da bi umrli (kao Adamova djeca), potrebno nam je novorođenje koje će nas uvesti u drugačije iskustvo. Mi smo ono što jesmo po prirodi. Naše ponašanje je samo rezultat naše prirode, tako da nam je potrebno novorođenje da bismo imali novi život koji donosi promjenu ponašanja.
Sveto Pismo nam kaže:
„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i evo, novo je nastalo“ (2. Korinćanima 5:17).
Put u Hrista je prvenstveno primanje Hristovog života, a zatim će taj život u nama proizvesti Hristovo ponašanje.
„Ali vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. Ali ako neko nema Hristov Duh, taj nije Njegov“ (Rimljanima 8:9).
Sada se može postaviti pitanje: Kako da primim ovaj Hristov život? Jednostavno pozovemo Hrista da dođe u nas i učini nas dijelom Njegovog života, a zatim vjerom prihvatamo da je On to učinio. Ovo je istinsko hrišćanstvo. Krštenje u vodi je prosto spoljašni znak za sve oko vas da ste mrtvi, sahranjeni i vaskrsli u novi život sa Hristom.
