Kako se Hristu dopušta da živi svoj život kroz nas, odnosno da nam bude Gospod? Vjerom.
To znači vjerovanjem Njemu a ne sebi, ili konkretnije, predajom sebe Njemu da bi On živio kroz nas ili odricanjem od sebe da bi On živio kroz nas.
„Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako hodite u njemu. Budući ukorijenjeni i izgrađeni u njemu, i utvrđeni u vjeri kako ste bili poučeni, obilujte u vjeri i zahvaljujte Bogu“ (Kološanima 2:6-7).
Ovo nije samo vjera u istinu, ili neka deklarativna vjera, nego vjerovanje Ličnosti, vjerovanje Osobi – Hristu, do mjere da se Njemu prepušta upravljanje životom. Zato se vjera poistovjećuje sa predajom, odricanjem ili smrću sebi. Ova vjera znači potpuno povjerenje i oslanjanje na Hrista, a ne na sebe. Ova vjera znači Hristova volja a ne naša volja u svakodnevnom životu.
„Sa Hristom se razapeh. Ipak živim, a opet ne ja, nego Hrist živi u meni“ (Galatima 2:20).
Čovjek, ne samo što se vjerom povezuje sa Bogom kroz Hrista, prilikom novorođenja, nego čovjek može da živi po Božjoj volji isključivo vjerom, kroz Hrista.
Možemo da umremo sebi jer smo primili život koji je umro sebi
Novorođenjem ili primanjem Hristovog života nama je omogućeno da se predamo, da se odreknemo svoje volje, da umremo sebi, a to je ništa drugo nego umiranje grijehu ili oslobođenje od robovanja starom gospodaru – grijehu, zato što se u Hristovom životu koji smo primili desila predaja, odricanje, smrt sebi, odnosno smrt grijehu.
Novorođenom hrišćaninu je, primanjem Hrista ili Utješitelja, omogućen izbor novog gospodara, Hrista, umjesto starog gospodara – grijeha, i izabiranjem Hrista čovjek može da služi i ugađa Bogu.
„…Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe zaista mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem (Rimljanima 6:10-11).
Hristova vjera u Oca je bila savršena, bio je savršeno potčinjen Očevoj volji kroz savršenu poslušnost, predaju, odricanje, smrt sebi (grijehu), i to u veoma teškim iskušenjima i okolnostima. Novorođeni hrišćani vjerom ulaze u Hristovo iskustvo. Nama je dostupno upravo to Hristovo iskustvo smrti sebi (grijehu), ako vjerujemo. To je dar koji smo primili prilikom novorođenja. Zato i mi možemo umrijeti sebi i to je ono što Hrist očekuje od nas.
„Ko ne uzme svoj krst i ne ide za mnom, nije me dostojan“ (Matej 10:38).
Mi zaista možemo, kroz vjeru, sve što je Hrist mogao, uključujući i uzimanje krsta, a to je potpuno odricanje od sebe, zato što je On prije nas i zbog nas uzeo krst i potpuno se odrekao sebe i dao nam svoj život u kome postoji takvo iskustvo. On je naš lični Spasitelj u pravom smislu te riječi.
„Naprotiv, obucite se u Gospoda Isusa Hrista i ne razmišljajte o tome kako da udovoljite željama tijela“ (Rimljanima 13:14).
Ako vjerujemo Hristu i biramo Njega umjesto sebe u svim životnim iskušenjima i okolnostima, onda će On kroz nas činiti ono što je već činio prije 2000 godina – živio po Božjoj volji. Na ovaj način, kroz Hrista, mi ćemo živjeti po Božjoj volji. Vjerom ćemo ugoditi Bogu.
„A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu…“ (Jevrejima 11:6).
Obnovljenje prema Hristovom obličju
Kroz svakodnevnu vjeru, odnosno predaju, odricanje ili umiranje sebi, Hrist kroz nas živi umjesto nas i na taj način čovjek se obnavlja prema Hristovom obličju, a to je Božje obličje.
„Gospod je taj Duh, a gdje je Gospodnji Duh, tamo je sloboda. I dok otkrivenih lica poput ogledala odražavamo Gospodnju slavu, svi se mi preobražavamo u isto obličje, iz slave u slavu, kao od Gospodnjeg Duha“ (2. Korinćanima 3:17-18).
„I ne dajte da vas i dalje oblikuje ovo doba, nego se preobrazite obnavljanjem svog uma, da utvrdite šta je Božja volja – šta je dobro, ugodno i savršeno“ (Rimljanima 12:2).
Kroz svakodnevni život vjere sa Hristom, novorođeni hrišćanin se odupire i oslobađa od svih grijeha i posljedica grijeha iz starog života i sve viši liči na Hrista, i vremeno sve to postaje spontano, bez opterećenja. To znači da kroz život sa Hristom sve više upoznajemo Boga i Njegovu volju, stvaramo nove navike kojima se poništavaju stare navike, nova sjećanja i iskustva sa Bogom i Hristom zamjenjuju sjećanja na grijeh, a psiho-fizičke slabosti se neutrališu, i to je pobjednički život.
Hrist nas provlači kroz različita životna iskustva kako bi nas učinio sličnima Njemu i Bogu na slavu. Mi prepoznajemo Njegovu ruku u našem životu, kako kroz lijepe trenutke tako i kroz nevolje i iskušenja.
„Jer one koje je unaprijed znao, njih je i predodredio da se saobraze po obličju njegovog Sina…“ (Rimljanima 8:29).
Predajmo Hristu probleme, strahove, brige, ali i želje i planove
Hrist se suočio sa najtežim životnim iskušenjima i okolnostima i nadvladao ih kroz poslušnost Bogu. On je uvijek i u svim situacijama, koliko god da su bile teške, zadržao povjerenje u Boga i imao mir sa Bogom, i stoga nam može iz iskustva pomoći u situacijama kada je nama teško, kada stvari ne idu kako treba, kada smo u neizvjesnosti, kada ne znamo šta treba preduzeti, kada imamo strahove i brige…
„Jer u onome u čemu je i sam pretrpeo, budući iskušan, on može pomoći onima koji su iskušavani“ (Jevrejima 2:18).
Hristu trebamo predati sve naše probleme, želje i planove. Od njega trebamo tražiti pomoć i vođstvo u svakoj situaciji. On je tu za nas, uvijek, i neće nas razočarati.
„Zato vam kažem: Sve ono za šta se molite i što tražite, vjerujte da ste već dobili, i imaćete to“ (Marko 11:24).
„Zaista, zaista, kažem vam, što god zamolite Oca u moje ime, daće vam“ (Jovan 16:23).
„I što god zamolite u moje ime, učiniću to, da bi se Otac proslavio u Sinu. Ako nešto zatražite u moje ime, ja ću učiniti“ (Jovan 14:13-14).
Hrist je naš Utješitelj, On može da saosjeća sa nama, On je naš najbolji prijatelj u pravom smislu te riječi. On je neprocjenjivo blago u našem svakodnevnom životu ako Mu prepustimo vođstvo.
„Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio. Pristupimo, dakle, slobodno prestolu blagodati, kako bi stekli milosrđe u nalaženju blagodati kad nam zatreba pomoć“ (Jevrejima 4:15-16).
Ovo je naljepši život koji je moguće zamisliti. To je život po Duhu ili hodanje u Duhu, drugim riječima, život ili hodanje sa Hristom, Utješiteljem, koji živi Svojim Duhom u našem duhu, i koji je dostojan da Mu se predamo u potpunosti.
„Ako živimo po Duhu, dozvolimo Duhu da nas vodi“ (Galatima 5:25).
„Jer mi imamo pravo obrezanje, mi koji služimo Bogu u duhu…“ (Filipljanima 3:3).
Kao u braku
Vjera ili povjerenje u nekoga je dinamična stvar i mora da raste, a to se dešava kroz upoznavanje onoga kome treba da vjerujemo, kroz živo i blisko zajedništvo sa njim, kroz iskustva sa njim, bilo kroz nevolje, iskušenja ili lijepe trenutke, kroz spoznaju njegovog karaktera… Na ovaj način treba da živimo sa Hristom, kao da smo u braku sa Njim, i o tom snažnom duhovnom zajedništvu upravo govori Biblija.
„Žene neka budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž poglavar ženi kao što je i Hrist poglavar zajednici, i on je spasitelj tog tijela. I kao što je zajednica podređena Hristu, tako neka i žene budu svojim muževima u svemu. Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hrist volio zajednicu i sebe predao za nju, da je posveti, vodenim kupanjem kroz riječ, da bi predstavio sebi slavnu zajednicu, bez mrlje ili bore ili bilo čega takvog, svetu i bez mane. Tako i muževi treba da vole svoje žene kao svoje tijelo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer niko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Hrist zajednicu. Jer mi smo udovi njegovog tijela, mesa njegovog, i od kostiju njegovih. Zato će čovjek ostaviti oca i majku i prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno tijelo. Velika je ta tajna. A govorim o Hristu i zajednici“ (Efescima 5:22-31).
Najveće i najbolje djelo koje čovjek može da učini jeste da vjeruje Hristu, a to znači da mu prepusti svoj život, odnosno svoju volju na upravljanje.
„Tada su ga upitali: Šta treba da radimo da bismo činili djela Božja?” Ovo je djelo Božje da vjerujete onog koga on posla“ (Jovan 6:28-29).
Trebamo biti vezani za Spasitelja svakodnevno do kraja života jer ćemo u suprotnom biti bogovi i u svom novom životu kao što smo bili u starom životu. Hrišćanski izazov je da umremo sebi da bi Hrist živio kroz nas i rodio Svoje rodove kroz nas.
„Zaista, zaista, kažem vam, ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ali ako umre, donosi obilan rod. Ko voli dušu svoju, uništiće je, a ko mrzi dušu svoju u ovom svijetu, sačuvaće je za vječni život“ (Jovan 12:24-25).
„Kao što loza ne može sama od sebe da donese plod ako ne ostane na čokotu, isto tako ne možete ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam čokot, a vi ste loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo ploda, jer bez mene ne možete činiti ništa“ (Jovan 15:4-5).
Život vjere ili život po Duhu nije samo hodanje sa Hristom, već i sa Bogom, našim Ocem, kome jednako imamo pristup i sa kojim imamo zajedništvo zahvaljujući Hristu.
„…Kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. I dao sam im slavu koju si ti dao meni, da budu jedno kao što smo mi jedno, ja u njima i ti u meni: da budu savršeni ujedno…“ (Jovan 17:21-23).
„…A zaista naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna“ (1. Jovanova 1:3-4).
„Isus mu je odgovorio: Ako me neko voli, držaće moje reči, i moj Otac će ga voljeti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim“ (Jovan 14:23).
Kroz vjeru čovjek raste u ličnom poznavanju Boga i Hrista, kroz različita iskustva, i na taj način čovjekova vjera dalje raste i on time proslavlja Boga, kroz Hrista.
„Tako će se Bog kroz Isusa Hrista proslaviti u svemu“ (1. Petrova 4:11).
Mi smo pozvani da vjerujemo, i naši napori trebaju biti usmjereni isključivo u tom pravcu, jer kroz vjeru možemo ugoditi Bogu i živjeti po Božjoj volji.
„Bori se u dobroj borbi vjere…“ (1. Timoteju 6:12).
Božja i Hristova ljubav prema čovjeku koja je u konačnom demonstrirana na krstu Golgote najsnažnije privlači čovjeka da prepusti svoj život Spasitelju i zaboravi na sebe.
„A mi volimo njega, jer je on prvo volio nas“ (1. Jovanova 4:19).
