Čovjek je stvoren na slavu Bogu; da kroz svoj život proslavlja Boga.
„Izdaleka dovedi moje sinove i moje kćeri s kraja zemlje, svakoga ko se mojim imenom zove i koga sam stvorio na svoju slavu, koga sam sazdao i koga sam načinio“ (Isaija 43:6-7).
Nakon što nas je spasio i osposobio da Mu služimo dajući nam Duh Isusa Hrista i time novi identitet, od grešnika do djece Božje, Božja volja je da nas učini sličnima Isusu, da tako povrati svoje obličje u nama da bi se proslavio kroz nas i tako drugi budu privučeni Njemu.
„Ustani, zasvijetli, jer je došla tvoja svjetlost, i Gospodnja slava je zasjala nad tobom. Jer, evo, mrak će pokriti zemlju i gusta tama narode, a nad tobom će zasjati Gospod, i njegova slava vidjeće se nad tobom. Narodi će ići ka tvojoj svjetlosti i kraljevi ka sjaju kojim blistaš“ (Isaija 60:1-3).
Samo takav život ima puni smisao i svrhu, to je nebeski život, to je Božje duhovno carstvo na Zemlji – pobjednički život u kojem se vidi Isus.
„Jer one koje je unaprijed znao, njih je i predodredio da se saobraze po obličju njegovog Sina, da on bude prvorođeni među mnogom braćom“ (Rimljanima 8:29).
„A mi smo dužni da uvijek zahvaljujemo Bogu za vas, braćo koju Gospod voli, jer vas je Bog od početka izabrao za spasenje kroz posvećenje Duhom i vjerovanjem u istinu, gdje ste pozvani putem dobre vijesti koju objavljujemo, da postignete slavu našeg Gospoda Isusa Hrista“ (2. Solunjanima 2:13-14).
Živjeti Bogu kroz predaju Hristu
Nakon svega što je Bog uradio za nas kroz Isusa Hrista i darovao nam sve duhovne blagoslove koji su u Hristu, ako Ga zaista volimo i cijenimo, ako Ga smatramo toliko vrijednim, sada trebamo živjeti Bogu, živjeti za Boga. To nam je omogućeno novorođenjem. Živjeti Bogu znači da Mu se potpuno predamo da bi On mogao činiti sa nama ono što je Njegova volja, a sve što bude činio činiće kroz Hrista u nama jer nam je Hrista dao da nam bude Gospod.
„A Bog mira, koji je izveo iz mrtvih našeg Gospoda Isusa, velikog pastira ovaca, kroz krv trajnog saveza, neka vas osposobi za svako dobro djelo da vršite njegovu volju, čineći u vama ono što mu je ugodno, preko Isusa Hrista, kome neka je slava u vjekove vjekova “ (Jevrejima 13:20-21).
Božja Riječ potvrđuje da se Božja volja za nas ostvaruje na način što će Isus živjeti kroz nas i biti nam Gospod, na slavu Bogu.
„Zato ga je Bog i uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena, da se u Isusovo ime savije svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da svaki jezik prizna Isusa Hrista za Gospoda, na slavu Boga Oca. Zato, voljeni moji, poslušni kao što ste uvijek bili – ne samo kad sam s vama nego još više sada kad nijesam s vama – radite na svom spasenju sa strahom i drhtanjem. Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno“ (Filipljanima 2:9-13).
„Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega“ (1. Jovanova 4:9).
„Tako će se Bog kroz Isusa Hrista proslaviti u svemu“ (1. Petrova 4:11).
„I molim se za to da vaša ljubav sve više i više raste u znanju i u svakom rasuđivanju i da možete prosuditi šta je najvažnije, da biste bili neporočni i da ne biste spoticali druge sve do Hristovog dana, i da biste, kroz Isusa Hrista, bili ispunjeni plodovima pravednosti, na Božju slavu i hvalu“ (Filipljanima 1:9-11).
„I što god da činite riječju ili djelom, sve činite u ime Gospoda Isusa, zahvaljujući kroz njega Bogu, Ocu“ (Kološanima 3:17).
Samo jedan ljudski život, od pada u grijeh, je poznavao u potpunosti Boga i Božju volju, i samo jedan ljudski život je iz ljubavi prema Bogu uvijek izabirao Božju volju, i to do smrti – to je Hristov život. Hrist je jedini čovjek koji je u potpunosti proslavio Boga, jedini čovjek koji je u potpunosti ispunio svrhu postojanja na slavu Bogu, jedini čovjek koji može da postoji u Božjem carstvu prema standardima Božjeg carstva, i zato nam je Bog dao Hrista da bude naš Gospod i živi kroz nas. Tako će nas Hrist, nakon što nas je spasio dajući nam svoj Duh kroz novorođenje, vremenom obnoviti prema svom obličju i u karakteru, a to je Božje obličje i Božji karakter, i tako proslaviti Boga kroz nas.
„Gospod je taj Duh, a gdje je Gospodnji Duh, tamo je sloboda. I dok otkrivenih lica poput ogledala odražavamo Gospodnju slavu, svi se mi preobražavamo u isto obličje, iz slave u slavu, kao od Gospodnjeg Duha“ (2. Korinćanima 3:17-18).
Kada smo odlučili da svoj život potpuno predamo Bogu, a znamo da nam je Bog dao Hrista za Gospoda i da kroz Hrista ispuni svoju volju u našem životu, onda se trebamo predati Hristu da živi kroz nas, jer predaja Hristu znači predaja Bogu.
„Vjeran je Bog koji vas je pozvao u zajednicu sa svojim Sinom Isusom Hristom, našim Gospodom“ (1. Korinćanima 1:9).
„Služite Gospodaru, Hristu“ (Kološanima 3:24).
„Reći ću vam kome je sličan svako ko dolazi k meni i čuje moje riječi i izvršava ih: On je kao čovjek koji je gradio kuću i kopao duboko i postavio temelj na stijeni. Kad je naišla poplava, bujica je navalila na tu kuću, ali nije mogla da je uzdrma, jer je bila dobro sagrađena. A onaj ko čuje, ali ih ne izvršava, sličan je čovjeku koji je sagradio kuću na zemlji, bez temelja. Bujica je navalila na kuću i ona se odmah srušila i sasvim se raspala” (Luka 6:47-49).
„Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju moga Oca, koji je na nebesima“ (Matej 7:21).
Kako se predajemo Hristu?
Kako se predajemo Hristu, kako Ga slijedimo, kako On živi kroz nas?
Vjerovanjem Njemu a ne sebi u svakodnevnom životu i u vrlo praktičnom smislu. Vjerovanje Hristu, u biblijskom smislu, podrazumijeva dobrovoljnu predaju sebe i svoje volje Hristu, dobrovoljno odricanje od sebe da bi Hrist upravljao nama, dobrovoljno odustajanje od sebe da bi Hrist živio kroz nas, dobrovoljno uzimanje krsta da bi Hrist moga da ispunjava Svoju volju kroz nas, dobrovoljno žrtvovanje ili dobrovoljno umiranje sebi da bi se služilo Hristu, a samim tim i Bogu kroz Hrista. Jednostavno, da Hrist bude Gospodar a ne mi, ne naša volja.
„Ko ne uzme svoj krst i ne ide za mnom, nije me dostojan” (Matej 10:38).„Onda reče svojim učenicima: Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za mnom. Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga; a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga“ (Matej 16:24-25).
„Ako neko dođe k meni a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i život svoj, ne može biti moj učenik. Ko ne nosi svoj krst i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. …Tako, dakle, niko od vas ko ne ostavi sve što ima ne može biti moj učenik“ (Luka 14:26-27.33).
Razmislite o tome koliko su snažne ove Hristove riječi, jer je u tim riječima srž hrišćanstva. Isus u ovim riječima kaže „nije me dostojan“, „ne može biti moj učenik“, onaj ko Mu se ne preda. I još kaže „a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i život svoj“.
Znamo da je Isus govorio da volimo i svoje neprijatelje, a kamoli bližnje. Šta je onda htio da kaže ovim jakim riječima? On je nabrojao stvari koje čine nas, koje čine naš identitet, ono što mi jesmo, ono oko čega se vrti naš život, ono što je motiv za naš život, ono do čega nam je najviše stalo, ono što nas pokreće da živimo, ono što je suština našeg postojanja, ono oko čega brinemo i oko čega smo preokupirani. I još kaže da se trebamo odreći svega toga zbog Njega.
„Ko oca ili majku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko sina ili kćer voli više nego mene, nije me dostojan“ (Matej 10:37).
Isus je ustvari htio da kaže da On sada treba da bude centar i fokus našeg života, motiv za naš život, ono do čega nam je najviše stalo, ono što nas pokreće… To je Hrist htio da kaže. Da se Njemu okrenemo. To je potpuna predaja Hristu, odnosno Bogu, kada naš život više nije pod našom kontrolom nego pod Hristovom, odnosno Božjom, jer Bog i Hrist su jedno u Duhu i kroz Duha prebivaju u nama i prisutni su u našem životu.
Djelimična ili nepotpuna predaja Isusu znači da postoji još nešto u našem životu što volimo više od Isusa i što bismo zadržali za sebe. Ako Isusu dajemo nešto, ako žrtvujemo nešto, ali ne sve, a to je sebe, to je kao da Mu dajemo mrvice, ono što nam nije toliko neophodno ili što nam ne pada baš toliko teško da žrtvujemo. Ukoliko nas Bog, odnosno Isus nemaju isključivo za sebe u potpunosti, onda i ne mogu da ostvare plan i svrhu za nas. Bićemo podijeljeni između njih i sebe, odnosno između njih i stvari ovoga svijeta. Tako ćemo u praksi živjeti starim identitetom, bez sile, iako smo u Hristu nova stvorenja i u posjedu sile za svakodnevni život.
Ako Bog i Isus nijesu sve u našem životu mi nijesmo Isusovi učenici. Isus je bio potpuno Božji, na isti način i mi trebamo biti potpuno Isusovi, a samim tim i Božji. Tada Bog kroz Isusa može da radi sa nama šta god želi i da nas oblikuje po želji, da budemo Njemu na slavu. Ovo iskustvo potpune smrti sebi je srž hrišćanstva, kada smo potpuno vođeni Svetim Duhom; Bogom i Hristom u nama.
Hrišćanstvo, dakle, nije primarno stvar dobrog ponašanja, jer se mnogi ljudi mogu ponašati dobro u svojoj sili. Hrišćanstvo je je predaja Hristu da bi Hrist živio i otkrio Boga kroz naš život, a što će se manifestovati i dobrim ponašanjem čiji je izvor Hrist a ne mi.
Ako nema smrti sebi, onda Hristu ne dajemo cijelo srce. Da li bračnom drugu dajete cijelo srce, ili mrvice i komadiće? Kakav je bračni život ako nijeste dali cijelo srce bračnom drugu? Razmislite još jednom o tome šta hrišćanstvo jeste; možda se imali drugačiju percepciju. Naš odnos sa Hristom je upravo upoređen sa brakom.
„Slušajte jedni druge u strahu pred Hristom. Žene neka budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž poglavar ženi kao što je i Hrist poglavar zajednici, i on je Spasitelj tog tijela. I kao što je zajednica podređena Hristu, tako neka i žene budu svojim muževima u svemu. Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hrist volio zajednicu i sebe predao za nju, da je posveti, vodenim kupanjem kroz riječ, da bi predstavio sebi slavnu zajednicu, bez mrlje ili bore ili bilo čega takvog, svetu i bez mane. Tako i muževi treba da vole svoje žene kao svoje tijelo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer niko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Hrist zajednicu. Jer mi smo udovi njegovog tijela, mesa njegovog, i od kostiju njegovih. Zato će čovjek ostaviti oca i majku i prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno tijelo. Velika je ta tajna. A govorim o Hristu i zajednici“ (Efescima 5:21-32).
Sada posjedujemo Hristov Duh – Hristov život u kojem se desila potpuna smrt sebi, potpuno odricanje od sebe, i mi možemo donijeti takvu odluku vjerom – da sve žrtvujemo, da odustanemo od svega, da cijelo srce damo Hristu.
„Znajući ovo, da je naš stari čovjek bio razapet zajedno s njim, kako bi se naše grešno tijelo onemogućilo, da više ni u kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro, oslobođen je grijeha“ (Rimljanima 6:6-7).
Da li cijenimo ono što je Bog uradio za nas kroz Hrista? Da li znamo šta je sve Hrist morao da prođe zbog nas? Da li uopšte znamo šta se desilo na Golgoti? Božja i Hristova ljubav trebale bi biti motiv i pokretač za našu predaju.
Nekome je preokupacija porodica, nekome posao i radne aktivnosti, nekome ugled, nekome crkva, nekome vjerske i duhovne dužnosti, nekome položaj u društvu, nekome obrazovanje, nekome svjetovnost, nekome materijalno bogatstvo, nekome različita zadovoljstva, interesi i zanimanja, nekome određeni grijesi i grešne navike, nekome kombinacija ovih stvari manje ili više… To je sve ono što čovjek jeste, to je njegov identitet, to je njegov život; to je njegovo blago. To više ne treba biti naše blago, jer tu gdje nam je blago tu nam je srce. Sve te stvari, ti „bogovi“ ili „idoli“, su sada postali pogrešan fokus, to je ovozemljski život, prolazne stvari… Moramo odustati od toga u smislu da to više nema težinu u našem životu ispred Isusa. Isus treba biti naše blago i naše srce trebamo dati Njemu. On treba da ima najveću težinu u našem životu. Kada Mu predamo sebe, jer sve te stvari proističu iz sebe, iz nas, nešto će nam od toga, što nije po Njegovoj volji, i oduzeti, a nešto će nam i ostaviti, ali svakako to više neće biti naše nego Njegovo, i više nam to neće biti blago i preokupacija.
To je predaja, kada sve ostavimo za Hrista i zbog Hrista, jer je to Božja volja.
„Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gde moljci i rđa nagrizaju, i gdje lopovi provaljuju i kradu. Nego, zgrćite sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju, i gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu. Jer, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Matej 6:19-21).
Dakle, sve ono što čini nas same, što čini naš život a to je ono gdje nam je srce, trebamo predati na oltar. Stvari svakodnevnog života više ne trebaju biti naša preokupacija i smisao, trebamo odustati od naših prioriteta koliko god nam oni izgledali vrijedni, prekinuti sa svim ambicijama, prihvatiti novu realnost – živjeti Bogu i biti Hristovi vojnici. Mi smo sada sinovi i kćeri Božje, nova stvorenja sa novim identitetom, i trebamo živjeti u skladu sa tim; to je prirodni slijed događaja kada smo primili Hrista.
„A ti, sine moj, jačaj u blagodati koja je u Hristu Isusu. Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će zatim biti osposobljeni da poučavaju druge. Kao dobar vojnik Hrista Isusa budi spreman da trpiš zlo. Nijedan vojnik se ne upušta u poslove svakodnevnog života, jer želi da ugodi onome koji ga je uzeo za vojnika“ (2. Timoteju 2:1-4).
Ništa drugo na ovom svijetu nije važno do slijediti Isusa, jer to je ono što ostaje zauvijek, a ostalo će sve iščeznuti i nema smisao.
„Gospode, reče mu jedan drugi učenik, pusti me da prvo odem da sahranim oca. A Isus mu reče: Pođi za mnom, a mrtvi neka sahranjuju svoje mrtve” (Matej 8:19-22).
„Dok su tako putovali, ušao je u jedno selo. Tamo ga je jedna žena koja se zvala Marta primila u kuću. Ta žena je imala sestru koja se zvala Marija. Ona je sjela kod Gospodovih nogu i slušala njegove riječi. Marta je bila zaokupljena posluživanjem. Zato je prišla i rekla: Gospode, zar ne mariš što me je sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne. Gospod joj je na to rekao: Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš oko mnogo toga, a malo toga je potrebno ili samo jedno. Marija je izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Luka 10:38-42).
Sljedeća priča iz Biblije ilustrije kako se ili postaje ili izbjegava postati pravi Isusov sljedbenik, bez obzira na formalnu religioznost.
„Jedan poglavar ga je upitao: Učitelju dobri, šta moram da radim da naslijedim vječni život? Isus mu reče: Zašto me zoveš dobrim? Niko nije dobar, osim jednoga, Boga. Uputstva znaš: ‘Ne učini preljubu’, ‘Ne počini zločin ubistva’, ‘Ne ukradi’, ‘Ne svjedoči lažno’, ‘Poštuj svog oca i svoju majku.’ Tada on reče: Svega se toga držim još od mladosti. Kad je Isus to čuo, reče mu: Još ti jedno nedostaje: Prodaj sve što imaš i novac razdijeli siromašnima, pa ćeš imati blago na nebesima. Onda dođi i kreni za mnom. Kad je to čuo, duboko se ražalostio, jer je bio vrlo bogat” (Luka 18:18-23).
Ovaj poglavar koji je došao Isus je pretpostavljao da je vjeran Bogu jer je držao Božje zapovjesti, ali je tražio potvrdu od Isusa. Isus je znao da on ima „boga“ u životu, a to je njegovo bogatstvo, i naložio mu je da ga se odrekne i slijedi Ga. Svakako nije problem u bogatstvu samom po sebi, nego je ono bilo preokupacija ovog poglavara, nešto oko čega se vrtio njegov život. On se stoga nije odlučio za Isusa, nije Ga smatrao vrijednim da se toliko žrtvuje, iako je formalno držao Božje zapovjesti.
Potrebna je dobrovoljna odluka, slobodan izbor da se predamo, da se odreknemo sebe da bi slijedili Isusa i dopustili Mu da učini sa nama šta god On misli da treba. To nam je moguće vjerom, jer u sebi imamo Isusov Duh u kome je sadržano iskustvo smrti sebi.
Isus je govorio o svakodnevnom uzimanju krsta, o svakodnevnoj predaji, i to dobrovoljno.
„Zatim se obratio svima: Ako neko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe, neka nosi svoj krst svaki dan i neka ide za mnom. Jer ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga, a ko izgubi svoj život radi mene, taj će ga spasti“ (Luka 9:23-24).
„Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako hodite u njemu. Budući ukorijenjeni i izgrađeni u njemu, i utvrđeni u vjeri kako ste bili poučeni, obilujte u vjeri i zahvaljujte Bogu“ (Kološanima 2:6-7).
Kao što Božja Riječ kaže, Isus u nama je Isusov Duh, Isusov život, Isusovo srce, Isusova duhovna snaga… To je sve ono što Isus jeste, uključujući i Njegov identitet i svo nasleđe od Boga, i to je ono što mi posjedujemo novorođenjem. Kroz vjeru, odnosno kroz povjerenje i svjesnost u tu realnost, trebamo slobodnom voljom dopustiti Isusu da u praktičnom životu bude naš Duh, naš život, naše srce, naša duhovna snaga, jer On to i jeste prebivanjem u nama. Mi smo bukvalno jedno sa Njim. Samo treba vjerom primijeniti ono što već posjedujemo. To će biti manifestacija Njegovog života kroz naš život, odnosno naš život kroz koji se manifestuje Njegov život.
„Sa Hristom se razapeh. Ipak živim, a opet ne ja, nego Hrist živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene“ (Galatima 2:20).
Vjerovanje Isusu samo po sebi podrazumijeva da se u svakodnevnom praktičnom životu više ne oslanjamo na sebe, na svoju volju, nego na Njega koji je u nama i kome vjerujemo. Naše jedino djelo treba da bude vjerovanje Isusu i onda će On kroz nas djelovati prema Njegovoj volji koja je Božja volja, i tako ćemo živjeti prema Božjoj volji.
„Tada su ga upitali: Šta treba da radimo da bismo činili djela Božja? Ovo je djelo Božje da vjerujete onog koga on posla“ (Jovan 6:28-29).
Kroz vjerovanje Isusu biće nadvladana sva iskušenja i teške okolnosti. Ovo će biti svakodnavna realnost ako vjerujemo Isusu, ako imamo povjerenje u Njega a ne u sebe.
„Ostanite u meni i ja ću u vama. Kao što loza ne može sama od sebe da donese plod ako ne ostane na čokotu, isto tako ne možete ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam čokot, a vi ste loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo ploda, jer bez mene ne možete činiti ništa“ (Jovan 15:4-5).
„A rod Duha je ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost, dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje. Na to nema zakona“ (Galatima 5:22-23).
Bog je obećao da će se pobrinuti za naše osnovne egzistencijalne potrebe dok smo na ovom svijetu.
„Ne brinite se, dakle, i ne govorite: ‘Šta ćemo jesti?’ ili: ‘Šta ćemo piti?’ ili: ‘Šta ćemo obući?’ Jer, sve to traže neznabošci. Zna vaš nebeski Otac da vam je sve to potrebno. Nego, prvo tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, i sve ovo će vam se dodati” (Matej 6:31-34).
Bog želi da se proslavi kroz nas, da nas učini sličnima Hristu, da budemo radosni i spokojni, da drugi mogu to da vide i budu privučeni Njemu. Dakle, „žrtva“ i „rizik“ koji preuzimamo predajom ne znače da ćemo se kompromitovati, biti oštećeni ili nesrećni tako što ćemo ostati bez ičega. Naprotiv, to će biti život pun blagoslova, to će biti pravo ispunjenje naših dubokih čežnji i potreba; naša duša će biti napojena i nahranjena. To je Isusovo obećanje.
„I ko god je radi moga imena ostavio kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili djecu, ili njive, dobiće stostruko više i naslijediće vječni život“ (Matej 19:29).
„Petar reče: Evo, mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom. Tada im Isus reče: Zaista, kažem vam, niko nije ostavio kuću ili ženu ili braću ili roditelje ili djecu radi Božjeg kraljevstva, a da neće u ovom vremenu primiti mnogo više, a u dobu koje dolazi vječni život” (Luka 18:28-30).
Ne treba nikada zaboraviti da život vjere ili poslušnost vjerom nije samo hodanje sa Hristom, već i sa Bogom, našim Ocem, kome jednako imamo pristup i sa kojim imamo zajedništvo zahvaljujući Hristu.
„…Kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. I dao sam im slavu koju si ti dao meni, da budu jedno kao što smo mi jedno, ja u njima i ti u meni: da budu savršeni ujedno…“ (Jovan 17:21-23).
„…A zaista naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna“ (1. Jovanova 1:3-4).
