Istina o jevanđelju Hrist u nama koju promovišem preko Hrišćanske mreže EX-YU, a koju sam prihvatio krajem 2016. i početkom 2017. godine, promijenila je moje stavove i mišljenja o mnogim pitanjima pa i oko Elen Vajt.

Objasniću u najkraćem svoju sadašnju poziciju u vezi sa Elen Vajt, i to zbog ljudi sa kojima imamo ili dolazimo u kontakt, da ne bi bilo dileme. Ovom prilikom neću davati citate i reference iz njenih spisa, bilo bi predugačko i možda ne toliko korisno, jer kada je u pitanju Elen Vajt uvijek postoje kontra-citati i kontra-reference kao da se radi o različitom piscu, već ću samo iznijeti svoje viđenje svojim riječima. Neću davati ni biblijske reference, jer oni koji ovo čitaju vjerovatno znaju šta naučavamo.

Ovaj tekst definitvno nije za one koji nijesu bili vezani za Elen Vajt na bilo koji način.

Nijesam Adventista, niti sam ikada bio, i ne podržavam Adventističku crkvu na bilo koji način, ali vjerujem da je Adventni pokret iz 19. vijeka bio pokrenut od Boga i da je Elen Vajt bila Božji glasnik u ono vrijeme, sa svim vrlinama i manama, kao što su bili i drugi reformatori prije nje. Vrijeme Elen Vajt je, kako lično vjerujem, bio nastavak reformacije koja je počela vjekovima ranije, i mi danas gradimo na tom temelju i progresivno nastavljamo dalje jer reformacija nije završena. Smatram da je Elen Vajt bila na višem nivou od reformatora prije nje jer je Bog progresivno otkrivao istinu. Neke od najvažnijih istina su objavljene preko Elen Vajt i Adventnog pokreta, koje ću pomenuti u ovom tekstu, a koje reformatori prije njih nijesu razumjeli.

Dakle, ne vjerujem da je Elen Vajt bila lažni glasnik ili lažni prorok, već vjerujem da je Bog upotrijebio u svoje vrijeme kao što je upotrebljavao i druge glasnike tokom istorije, poput reformatora.

Isto tako, ne smatram kao što to smatraju mnogi Adventisti i drugi poštovaoci Elen Vajt da je bila nepogrešiva, ili da je imala svu svjetlost, ili da je bila “skoro nepogrešiva” ili da je imala “skoro svu svjetlost”, ili da se danas trebamo oslanjati na njene spise u manjoj ili većoj mjeri, ili da nam je ona autoritet za sadašnju istinu. Naprotiv, smatram da je griješila, i daleko od toga da je imala punu svjetlost. Naročito to ne mislim za druge pionire Adventnog pokreta od kojih mnogi, po mom mišljenju, nijesu razumjeli ni osnovne jevanđeoske istine. Kao i svaka faza reformacije, po mom uvjerenju, i Adventni pokret je imao svoje mane i nedostatke i nije imao punu istinu, i stoga se ne trebamo zadržavati na njima, ne trebamo se oslanjati na njih za sadašnju istinu, nego uzeti ono što je dobro i nastaviti dalje po principu reformacije koja je progresivna.

Zamagljeno čisto jevanđelje

Napisao sam dvije knjige, tekstove, studije i imao serijal predavanja oko stavova Elen Vajt (za detalje pogledati ovdje), i u tim prilikama sam izvukao njene najbolje tekstove sa kojima sam se složio. Međutim, vremenom sam shvatio da Elen Vajt nije razumjela ili shvatala te riječi na način kao što ih mi danas razumijemo, iako su same riječi biblijski potkrijepljene. Kad kažem “mi” tu mislim na one koji prihvataju ono što promovišemo kao Hrišćanska mreža EX-YU.

Iz izjava Elen Vajt koje sam tada izvukao zaključuje se sljedeće:

• Isus je jedinorođeni Sin Božji, a Sveti Duh je Božji Duh koji je u punini dat Isusu i stoga predstavlja Božje i Isusovo zajedničko prisustvo i silu
• Isus je utjelovljenjem imao dvije prirode, Božansku i ljudsku (Njegov Božanski Duh naslijeđen od Oca i ljudsko tijelo naslijeđeno od majke)
• Svaki čovjek je grešan i tjelesan po prirodi, od rođenja
• Bog je ostavio Isusa na krstu (razdvojio se od Isusa)
• Isus dolazi da živi u onima koji Ga prihvate vjerom, i to predstavlja novorođenje
• Isus u nama predstavlja pravednost vjerom i suštinu ili temelj Troanđeoske poruke
• Bog je ispunio obećanje na Pedesetnici dodijelivši dar Duha vjernima, a to je Isusov spasonosni život koji prije toga nije bio dostupan
• Od Pedesetnice je došlo i Božje duhovno carstvo, kroz Isusa u nama, a koje prije toga nije bilo dostupno;
• Krštenje Svetim Duhom je primanje Isusovog uma i osnaživanje vjernih silom da svjedoče i budu u djelu;
• Čovjek se ne može spasiti kroz djela zakona, i zakon je moguće ispuniti samo kroz prebivanje Isusa u nama;
• Novi savez je zamijenio Stari savez

Ovo su moja lična vjerovanja, na tome gradim svoj duhovni život, i to je ono na čemu se zasniva Hrišćanska mreža EX-YU uz druge istine povezane sa ovim istinama.

To je ono i što piše u izjavama Elen Vajt koje sam izvukao i objavio u knjigama i predavanjima. U tom smislu sam vjerovao da imamo isto jevanđelje kao i Elen Vajt, ali isto tako sam vjerovao da smo danas odmakli u odnosu na njeno vrijeme po pitanju razumijevanja i iskustva sa ovim istinama jer je svjetlost progresivna. Međutim, kao što sam već napomenuo, shvatio sam da riječi Elen Vajt koje, sa moje tačke gledišta, djeluju istinito i sa kojima sam saglasan nijesu sve što je Elen Vajt ikada napisala, i shvatio sam da nemamo jednako razumijevanje tih riječi. I danas mnogi hrišćani izgovaraju iste riječi, ili iste riječi koje je i Elen Vajt izgovarala, poput riječi “Isus je Sin Božji” ili “Hrist živi u nama” i još mnogo toga, ali u našim glavama nemamo svi jednako razumijevanje tih riječi. Čak se uopšte ne slažemo, iako nekad izgovaramo iste riječi.

Elen Vajt je napisala još puno toga što, barem kako ja vidim, zamagljuje čisto jevanđelje, zamagljuje gornje teze koje sam naveo. I to je razlog zašto mislim da mi i ona nemamo isto razumijevanje tih riječi. U svakom slučaju, više ne mogu da kažem da mi i Elen Vajt imamo isto jevanđelje. Možda imamo iste korjene jevanđelja, jer u njenim spisima provejavaju istine iza kojih stojim danas a koje su manje ili više promiješane sa onim što zamagljuje čisto jevanđelje. Dakle, moguće da je Elen Vajt vjerovala na neki svoj način onako kako sam naveo u gornjim tezama a što je potkrijepljeno njenim citatima koje sam izvukao u knjigama i predavanjima, ali definitvno da nemamo isto razumijevanje tih vjerovanja, jer je ona još puno toga pisala što zamagljuje čistotu tih istina.

Stoga sam ubijeđen, u najmanju ruku, da mi danas imamo veću jevanđeosku svjetlost i bolje, šire i potpunije razumijevanje istina o Hristu u nama, pravednosti vjerom, blagodati, novorođenju, Božjem carstvu, krštenju vodom i Duhom, hodanju u Duhu, službi Duhu umjesto službi slovu, razlici između Starog i Novog zavjeta, ulozi zakona, ulozi subote…

Vjerujem da je naše današnje jevanđelje mnogo čistije nego ono iz spisa Elen Vajt, a naročito Adventnih pionira. Ne ulazim u njihovu ličnu vjernost, kakav su lični odnos imali sa Bogom, kakvo im je bilo srce i kakva im je vječna sudbina. Ali jesu bili, rekao bih, “staro-zavjetni hrišćani”, što je slično Jevrejima u vrijeme apostola koji su se pored vjere u Isusa i dalje čvrsto držali Judaizma i stoga je njihovo hrišćansko iskustvo bilo nepotpuno i ograničeno.

Biti “staro-zavjetni hrišćanin” nije neophodno loše kada ste na početku duhovnog puta, to sam i lično bio, ali postaje loše ako se predugo ostane u tome, što se desilo Jevrejima u prošlosti i Adventistima u vrijeme Elen Vajt i nastavilo se do danas. Ova ideologija je pogrešna, osim ako nije usputna stanica.

Religija mješavine Starog i Novog zavjeta

Prihvatam mišljenje da je Adventni pokret bio kao neki ekvivalent Jevreja u prošlosti, a Elen Vajt ekvivalent Mojsija. Zato i mogu da razumijem njihovo prenaglašavanje Starog zavjeta i zakona. To je ustvari trebalo da disciplinuje Adventni narod koji je prethodno izašao iz crkava (ekvivalent izlaska Jevreja iz Egipta) i da ga vremenom odvede ka određenom cilju, ka Mesiji, a to je pravednost vjerom ili Hrist u nama. Ali to se nikada nije desilo i zato je Adventizam otišao „u pustinju“ i ostao tamo, kao i Jevreji. Ostali su na zakonu, napravljena je religija mješavine Starog i Novog zavjeta, mješavina služenja zakonu i služenja Hrista, iako te stvari, po mom razumijevanju, prirodno isključuju jedna drugu. Upravo je ta mješavina, po mom mišljenju, postala “bog” ili “idol” Adventizma. Naravno, velika većina Adventista, i oni koji pripadaju zvaničnoj crkvi i oni koji su nezavisni, prihvataju ovu mješavinu Starog i Novog zavjeta kao istinu koja ih čini Božjim ostatkom, dok je sa naše tačke gledišta to pogrešno i opasno. Zbog ove mješavine, barem tako vjerujem, Adventizam je još uvrijeme Elen Vajt ušao u Laodikejsko stanje koje je opisano u Otkrivenju 3:14-19, a onda se kasnije pridružio i “Vavilonu” kroz prisvajanje nauke o Trojstvu.

Kada je počeo pad

Jevreji vam nikada neće reći da su dali na smrt Sina Božjeg, već tamo nekog Isusa; isto tako ni Adventisti nikada neće izjaviti da su odbacili Sina Božjeg kroz Trojstvo. Ali baš te tačke su, vjerujem, predstavljale pad i Jevreja i Adventizma.

Kod Adventista je u suštini pad počeo sa odbijanjem poruke o pravednosti vjerom iz 1888. koja u tom trenutku jeste bila ograničena i nepotpuna, ali da je prihvaćena vremenom bi sigurno vodila ka boljem razumijevanju Hrista u nama i sve što uz to ide (možda je pad počeo i ranije, 1863, kada su formirali organizaciju). Posljedica odbijanja te poruke iz 1888. je bilo ne samo Laodikejsko stanje u crkvi, već ubrzo i takozvana “alfa jeres” ili prerušeni panteizam koji se počeo polako uvlačiti u Adventizam i podrio temelje najvažnije istine da je Bog jedan, da ima rođenog Sina, da je Sveti Duh Božji Duh, Božji život, Božje prisustvo, Božja sila… Vremenom je onda nastupila i takozvana “omega jeres”, a to je prihvatanje Trojstva koji je potpuno urušio istinu o Bogu i Sinu Božjem, a što smatram padom Adventizma.

Adventisti, kao i skoro čitav hrišćanski svijet kojeg Adventisti nazivaju “Vavilon”, smatraju Trojstvo glavnim ili temeljnim učenjem.

Naravno, koliko znamo Elen Vajt i pioniri nijesu vjerovali u Trojstvo, ali panteizam jeste zahvatio neke od pionira čija takva učenja i danas provejavaju među Adventistima, naročito nezavisnim (to su oni koji su odbacili Trojstvo), poput toga Bog živi u svima, u Luciferu, u palim anđelima, u grešnicima, u vjernicima, u životinjama…

Činjenica je da je Elen Vajt prihvatala poruku iz 1888. koja je trebala da prebaci fokus Adventista na Hrista, ali ona sama nikada nije potpuno prešla na novozavjetno hrišćanstvo, i to potvrđuju mnogi njeni spisi napisani kasnije. I dalje se držala toga da je Lucifer na nebu prekršio zakon, da je Adam prekršio zakon, da je Isus došao da bi uzdigao zakon, da je zakon mjerilo hrišćanskog života, da će se bitka kraja vremena voditi oko zakona…

Čak su i tadašnji promoteri te poruke iz 1888, Džons i Vagoner, kasnije prilično skrenuli sa hristocentričnosti jevanđelja, što se može zaključiti iz njihovih pisanih djela.

Ispravili smo greške, prihvatili smo novu svjetlost

Mi smo danas, vjerujem, ispravili greške Adventizma, iako će to nekome zvučati pretenciozno. Sipali smo novo vino u nove mjehove. Prihvatili smo novu svjetlost – odbacili smo Trojstvo i prihvatili punu istinu o pravednosti vjerom ili Hrist u nama. To su u suštini one teze sa početka teksta, u punom sjaju. Vjerujem da smo ispravili i greške Elen Vajt i pionira, što će nekome zvučati još pretencioznije. Za razliku od njih, koji su sipali novo vino u stare mjehove i koje se prosipalo, prihvatili smo punu jevanđeosku istinu Hrist u nama koja isključuje ulogu zakona u životu onih u kojima Hrist živi.

Za one koji su vezani za zakon, kada čuju ovako nešto, njima to zvuči kao poništavanje ili ukidanje zakona, ali uopšte nije tako. Iz ličnog iskustva i iz Pisma znamo da nije tako. Ovo je samo potpuno skretanje fokusa sa zakona na Hrista u nama, prelazak sa Starog na Novi zavjet, prelazak sa službe slovu spolja na službu Duha iznutra, prelazak sa sistema zakona i proroka na sistem Božjeg carstva i blagodati… Ovo je ono što vjerujemo da je Božja volja i svrha za vjerne od Hrista na ovamo. Ovo je ono što Elen Vajt i pioniri nijesu dosegli, nijesu razumjeli, nijesu mogli pojmiti. Jednostavno nijesu mogli potpuno zamijeniti zakon za Hrista, nego su vjerovali i zastupali mješavinu toga.

Lično vjerujem da je granica njihovog razumijevanja jevanđelja bila da kroz Hrista u nama, šta god da su mislili pod tim Hrist u nama, treba da držimo zakon. Tako nešto prirodno stavlja fokus na zakon koji postaje i cilj i svrha, a samim tim se stavlja fokus i na sebe, dok je Hrist samo sredstvo ili usputna stanica. Upravo ovo je Adventizam; to vidimo u praksi onih koji zastupaju ovaj koncept. Kod nas danas je obrnuto, konačni cilj i svrha svega je Isus koji prirodno daje Svoje rodove kroz nas, i u tom smislu mi nijesmo u bilo kakvom fokusu, a zakon nam je bio samo usputna stanica do Isusa.

Ovo su neki od razloga zašto vjerujem da mi i Elen Vajt nemamo isto razumijevanje onih teza koje sam naveo na početku teksta, iako se te riječi nalaze u njenim spisima. Svakako uzimam u obzir da je ona živjela u vremenu kada vjernima još nijesu toliko bile otkrivene slavne jevanđeoske istine koje mi danas poznajemo, tako da je ona vjerovatno znala i razumjela ono što je mogla da zna i razumije u njeno vrijeme.

Nije novi izum

Neki Jevreji u vrijeme apostola koji su prihvatali Hrista pokušavali su da jevanđelju dodaju “obrezanje i držanje zakona” (Djela apostolska 15), i jedan takav izum mješavine Starog i Novog zavjeta nije potekao od Adventista. Adventizam je, bilo u vrijeme Elen Vajt ili danas, Hristu dodao držanje zakona sa naročitim akcentom na svetkovanje subote. Suboti je dat toliki značaj da se smatra da je ona pečat Božji na kraju vremena i da će se oko subote voditi posljednja bitka na zemlji. Slično kao što su Jevreji smatrali obrezanje spasonosnim. Tako je Isus zamagljen. Kod Jevreja je to bilo “u ime zakona i obrezanja”, a kod Adventista “u ime zakona i subote”. To je pravi put da se uđe u Laodikejsko stanje i da se ostane u tom stanju za koje Isus upozorava da je opasno.

Vjerujem da kroz Hrista u nama trebamo živjeti Hristov život, kroz fokus samo na Hrista (pravednost vjerom), što je važan iskorak u odnosu na to da kroz Hrista trebamo držati zakon čime se, htjeli mi to ili ne, fokus prebacuje sa Hrista na zakon (pravednost kroz zakon).

Kada se čovjek upozna sa Hristom, kada primi Njegov život, odnosno kada se nanovo rodi što prodrazumijeva natprirodnu promjenu duhovne prirode-promjenu srca, onda shvata da se Hristu ne može ništa dodati, pa ni zakon. U Hristu smo kompletni. On kroz nas živi Božji život, manifestuje Božji karakter, proslavlja Boga kroz nas, preobražava naš karakter nalik Njegovom, privlači druge Bogu, priprema nas za Njegov dolazak, i to nema veze sa zakonom koji više nema nikakvu ulogu u životu spašenih. Zakon je bio i jeste i dalje za grešnike koji još nijesu primili Isusa u svoj život.

Kao što je za mnoge Jevreje životinjska žrtva bila obećani legalni spasitelj, a zakon taj oko koga se vrti duhovni život, isto je i danas sa onima koji smatraju da zakon i dalje ima najvažniju ulogu u životu hrišćana. Isus (umjesto životinjske žrtve) je za njih legalni spasitelj, a oko zakona i subote se vrti duhovni život. Za ovakvo nasleđe mješavine Isusa i zakona zaslužna je i Elen Vajt. Njene hristocentrične izjave, kojih ima dosta, često su promiješane sa Starim zavjetom i zakonom zato što se ona, po mom mišljenju, nikada nije oslobodila tog fokusa. To je bila granica njenog djelovanja, jednom nogom u Starom zavjetu, drugom nogom u Novim zavjetu. Isti slučaj je bio i sa pionirima, stim što su mnogi od njih kasnije odlutali u razne svoje ideje koje nijesu prvobitno bile prisutne u Adventizmu (ove ideje su danas više proširene u nezavisnom Adventizmu nego u zvaničnom).

Bez obzira na sve, Elen Vajt je ostala najdosljednija od svih pionira, nije odstupila od svog puta i nije prihvatila ni jednu od panteističkih ili drugih “novih” ideja koje su već bile proširene dok je bila živa.

Proročanstva

Kao što smatram da Elen Vajt i pioniri nijesu jasno razumjeli jevanđelje, najviše zbog mješavine Starog i Novog zavjeta, vjerujem da su pogriješili i oko proročanstava pogrešno projektujući Troanđeosku vijest, pečat Božji, žig zvjeri… Naravno, u svemu tome ima elemenata istine, ima dobrih principa u koje lično vjerujem, ali vjerujem da to nije prava i puna istina. Oni nijesu bili narod kraja vremena, oni nijesu bili taj ostatak, i zato nijesu imali punu istinu oko toga, jer se ova proročanstva odnose isključivo na posljednju generaciju koja će živjeti na zemlji.

I greške oko proročanstava, po mom mišljenju, su najviše posljedica mješavine Starog i Novog zavjeta. Iako im je, vjerujem, Bog dao zakon da ih disciplinuje nakon što su napustili razne crkve, da bi ih onda zakon kao usputna stanica vodio ka Mesiji, do istine i iskustva pravednosti vjerom ili Hrist u nama, Adventisti su kao i Jevreji od zakona napravili “boga” i religiju. Sve se vrtjelo oko zakona, pa i kraj vremena koji su veoma brzo očekivali. Za subotu su vjerovali da je pečat Božji, a nasuprot tome, nedelja žig zvjeri. Ovo oko nedelje im se uklopilo, ne samo zato što je suproptno od subote koja im je tada bila najveća svjetlost i otkriće, već i zato što su nedelju vezali za papstvo, a od reformatora su “naslijedili” stav da je papstvo antihrist. I tako su sklopili sliku koja se vrtjela oko zakona. Razumijem ih, samo što vjerujem da to nije istina za kraj vremena i nije u skladu sa jevanđeljem Hrist u nama.

Staro-zavjetna koprena im, vjerujem, nije dozvoljavala da vide da je pečat Božji u Novom zavjetu obećani Sveti Duh, ili Hrist u nama, i da se pečat Božji u Otkrivenju na kraju vremena mora vrtjeti oko Hrista (oko Hristovog dovršetka djela u nama) a ne oko zakona i dana bogosluženja. Barem tako mi mislimo, u skladu sa jevanđeljem koje zastupamo.

Za “starozavjetnog hrišćanina” subota je znak između Boga i čovjeka, dok za “novozavjetnog hrišćanina” nije tako, već da li Hrist živi u tebi ili ne, da li imaš ulja ili ne, da li imaš svadbenu haljinu ili ne, da li si izgradio kuću na stijeni ili ne, da li si pronašao skriveno blago ili ne, da li si pronašao biser ili ne… Ovo se sve odnosi na Hrista, na primanje Hrista i na rast u Hristu.

Hrist u nama je tačka razdvajanja Božjeg naroda od ostalih, a ne zakon ili subota kao što je to bio slučaj u Starom zavjetu. Samo staro-zavjetna koprena ne dozvoljavala da se vidi da posljednji sukob na zemlji ne može biti oko zakona, jer je Hrist u planu spasenja zamijenio zakon čija je služba prestala. Božji ostatak je u Hristu; pravedni samo kroz vjeru u Hrista bez dodatka zakona, i to je ta blagodat na slavu Bogu kroz Hrista.

Lucifer zna ovu istinu i zato je kod Adventista kompromitovao “samo vjeru u Hrista”, iskoristivši za to živote mnogih razuzdanih hrišćana ubijedivši ih da je ispovijedanje vjere u Hrista dovoljno, sakrivši im elemenat “uzimanja krsta” koji je Hrist označio kao glavnu tačku da bi bili Njegovi sljedbenici.

Mi trenutno ne vjerujemo da će se posljednja borba na zemlji, prije Hristovog dolaska, voditi oko zakona i subote, ali neka vrijeme pokaže da li je tako. Čak i da bude tako, mi ćemo to znati, upoznati smo sa tim učenjem i izjavama Elen Vajt, ali šta će biti sa onima, Adventistima, koji isključuju mogućnost da će biti drugačije osim onako kako je Elen Vajt napisala? Njeni spisi su za njih i danas Duh proroštva, i to je još jedna stvar koju smatramo pogrešnim, a nama je danas Duh proroštva – Hrist u nama.

Činjenica je da se moglo dosta naučiti iz istraživanja Elen Vajt i pionira o proročanstvima, o kraju vremena, u smislu nekih principa i korisnih informacija, ali vjerujem da to što su oni pisali nije istina za nas danas.

Iako žig zvjeri ni dan danas nije uspostavljen, oni su proglasili početak propovijedanja Troanđeoske vijesti 1844. godine iako je ova vijest u Otkrivenju isključivo rezultat ili posljedica uspostavljanja žiga zvjeri kojeg nema ni danas. Te 1844. čak ni Adventisti nijesu pominjali žig zvjeri, ali jesu tu godinu označili kao početak navodne objave Troanđeoske vijesti, što nema smisla dok se ne uspostavi žig zvjeri. Uspostavljanje žiga zvjeri nakon čega slijedi propovijedanje Troanđeoske vijesti je, na osnovu Otkrivenja, stvar samog kraja vremena, neposredno pred Hristov dolazak, a ne nikako nešto što traje oko 180 godina.

Zamislimo samo da je neko u ono vrijeme rekao istinu Eleni Vajt i pionirima da Hrist neće doći još 180 godina? Šta bi oni shvatili iz toga? Shvatili bi da su pogriješili oko proročanstava jer se ta proročanstva oko žiga, pečata, Troanđeoske vijesti… odnose na posljednju generaciju koja živi na zemlji, a ne nikako na period od oko 180 godina.

U njihovo vrijeme skrenuli su pažnju i na istine o Svetinji, Istražnom sudu i Danu očišćenja kao istina koje se tiču kraja vremena, što je do danas ostalo kao temelj Adbentizma i što jeste bilo novo u hrišćanskom svijetu. Svetinju su fokusirali više kao nebesku stvar, posmatrajući je staro-zavjetnim očima, što je opet posljedica mješavine dva zavjeta. Mi vjerujemo da je suština istine o Svetinji da smo to ustvari mi, vjerni, u kojima Isus radi i dovršava djelo, i Svetinju posmatramo novo-zavjetnim očima, hristocentrično.

Istražni sud i Dan očišćenja je period koji, po njima, traje od 1844. godine pa do kraja vremena milosti, dakle minimum 180 godina, iako je u tipu to bio sami kraj prvosvešteničke službe što bi značilo neposredno pred Hristov drugi dolazak. Nemam ništa protiv da je u to vrijeme, oko 1844. godine, počeo takozvani Istražni sud ili “sud za mrtve” koji se pominje u Danilo 7 i Otkrivenje 5 i 6, ali mi vjerujemo da to nije sud na koji upozorava Troanđeoska vijest na kraju vremena. Vjerujemo da je sud o kojem govori Troanđeoska vijest ustvari “sud za žive” ili “sud svijetu” zbog žiga zvjeri, a ne taj sud iz Danilo 7 i Otkrivenje 5 i 6 koji Adventisti nazivaju Istražni sud. Vjerujemo i da je Dan očišćenja stvar budućnosti, neposredno pred Hristov dolazak, i odnosi se na žive ljude u kojima će biti dovršeno djelo i koji će biti zapečaćeni tom prilikom, a ne period koji traje najmanje oko 180 godina.

Ova proročanstva su, po mom mišljenju, ekskluzivno stvar posljednje generacije, još uvijek stvar budućnosti.

Bez obzira što vjerujem da mi danas imamo bolje i šire razumijemo ovih istina, Adventistima dugujemo zahvalnost što su ove istine prvi stavili na scenu i skrenuli pažnju na njih, što je vjerujem bilo od Boga.

Nema nove svjetlosti u Adventizmu

Karakteristično za Adventizam, bilo zvanični ili nezavisni, jeste da od 1888. godine do danas nema nove svjetlosti, neke posebne svjetlosti (ne računamo Trojstvo u novu svjetlost, već kao tamu). Od tada do danas Adventizam karakterišu iste “istine”, iste priče, ista objašnjenja, sve se najviše vrti oko istih stvari (zakon, subota, papstvo, nedelja…). Vjerujem da je to ništa drugo nego posljedica boravka Adventizma u Laodikejskom stanju, a to stanje ne potrebuje ništa jer misli da ima sve što je potrebno.

Naravno, ima dobrih ljudi i dobrih pokušaja u Adventizmu da se napravi dobar ukus Adventizma, da se koliko-toliko stavi fokus na Hrista i pravednost vjerom, ali opet na kraju dobijate mješavinu Starog i Novog zavjeta koja uvijek vodi u Laodikejsko stanje i čini da ostanete u njemu.

Često neki citiraju Elen Vajt kako svaka nova svjetlost treba da bude u skladu sa starom. Problem je što nema te nove svjetlosti u Adventizmu, pa se pitamo na šta je Elen Vajt mislila? Možda je shvatila, kada je vidjela da se ništa nije desilo od svih tih njihovih predviđanja, da ustvari nijesu imali ni punu ni konačnu istinu, već da će dosta toga Bog otkriti kasnije? Na osnovu onoga što Adventisti propovijedaju, bilo zvanični ili nezavisni, još od vremena Elen Vajt nema nikakvog novog posebnog otkrića u Adventizmu.

Mi upravo vjerujemo da je Bog otkrio novu svjetlost onima koji su izašli iz Laodikejskog stanja, koji su se pokajali i primili Isusa u svoj život, i to progresivnu svjetlost u odnosu na vrijeme Elen Vajt i u odnosu na reformaciju, a to je puni sjaj istine Hrist u nama ili pravednost vjerom bez bilo kakvih dodataka. Ovo je ono što su apostoli naučavali, čisto jevanđelje, bez bilo kakvih mješavina i dodataka Hristu. I na ovoj istini, vjerujemo, biće podignut novi i pravi Adventni narod kraja vremena, Božji Izrael kraja vremena, kada god to da bude.

Ali ko smo mi da ovo tvrdimo? Zar ne zvuči pretenciozno?

Pretpostavljam i da neki vjeruju da je u vrijeme Elen Vajt i pionira Bog sve otkrio i da se samo čeka uspostavljanje nedeljnog zakona kao žiga zvjeri, da se tada uzdigne subota i Hrist dolazi. Mi ovo vidimo kao “pečat” Laodikejskog stanja i signal za preispitivanje.

Zato Adventistima, zvaničnim ili nezavisnim, onima koji nijesu ili koji jesu odbacili Trojstvo, zvuči šokantno kada dođemo u priliku da im kažemo – “treba vam se nanovoroditi kao Nikodim”, “trebate primiti Isusa”, “trebate sve iz početka”… Šta ovo zapravo znači i koliko je važno to najbolje znaju Adventisti koji su primili Hrista u ovo vrijeme, koji su prihvatili jevanđelje Hrist u nama i koji su počeli iz početka.

Adventizam bez Trojstva

Postoje pokušaji da se Adventizam reformiše, naročito među nezavisnim Adventistima koji ne vjeruju u Trojstvo. Ima tog truda naročito na Zapadu, tako što će se odbaciti Trojstvo a sve ostalo ostaviti kao u vrijeme Elen Vajt i pionira. Vjerujem da bi mnogi dobronamjerni ljudi to željeli. Ali to je uzaludan pokušaj jer mješavina Starog i Novog zavjeta, mješavina zakona sa Hristom, uvijek vodi u Laodikejsko stanje i čini da ostanete u tom stanju.

Nije Adventizam ušao u Laodikejsko stanje prihvatanjem Trojstva, već prije toga, u vrijeme Elen Vajt, što je i ona priznala, ali pretpostavljam da nije razumjela zašto im se to desilo. To je zato što se nijesu potpuno okrenuli Hristu, kao što je to učinio apostol Pavle (Filipljanima 3), kao što smo mi to učinili danas; već su vjerovali kao i Jevreji da je Sinaj vrhunac na kojem treba ostati, ili da je subota najveća svjetlost… Adventizam se mora potpuno ostaviti iza sebe, slično kao i Judaizam onog vremena, i prihvatiti da je to bila jedna od stanica kojom nas je Bog vodio do Isusa.

Mi čak nemamo izvještaje ni da su u vrijeme Adventnog pokreta krstili ljude u ime Isusa Hrista kao što mi to radimo danas nakon što smo odbacili Trojstvo, već prije da su to radili u ime Oca, Sina i Svetog Duha, što samo po sebi pokazuje da je njihova svjetlost bila ograničena. Čak i među nezavisnim Adventistima ima onih koji preferiraju krštenje u ime Oca, Sina i Svetog Duha, jer se pozivaju na Elen Vajt, ne želeći da dopuste Bogu da ih progresivno osvjedočava, da im otkrije neku novu svjetlost.

Vjerujem da je Bog pokrenuo poruku 1888. kako bi se stavio fokus na Hrista, jer su očito Adventisti bili pretjerali sa zakonom i subotom. Elen Vajt jeste podržala tu poruku, ali kasnije u praksi je ostala na isto, kao što sam već pomenuo, od toga da je Lucifer na nebu prekršio zakon, da je Adam prekršio zakon, da je Isus došao da bi uzdigao zakon, da je zakon mjerilo hrišćanskog života, da će se bitka kraja vremena voditi oko zakona… Očigledno se u praksi ništa nije promijenilo i zato je Adventizam i u njeno vrijeme otišao i ostao “u pustinji”.

Stoga je moje predviđanje da će nezavisni Adventizam, bez Trojstva, a to je taj Adventizam kao nalik iz vremena Elen Vajt i pionira, nastaviti da “luta u pustinji” i boraviti u tom Laodikejskom stanju slično kao stari Adventizam, dok će zvanični Adventizam pored svega toga padati još više pod uticaj svijeta.

Urušio se i onaj najbolji Adventizam, u vrijeme Elen Vajt, i koji je bio bez Trojstva. Jer šta možete dobiti bolje od Adventizma od onoga što je bilo u vrijeme Elen Vajt? Da se bolje drži zakon? Da se bolje drži subota? I neki od istaknutih pionira u ono vrijeme su otpali od osnovnih istina. Neki su nastavili da promovišu panteizam u preuršenoj formi… Sve zato jer mješavina Starog i Novog zavjeta nije put svjetlosti i zato se taj put uvijek na kraju uruši. Praksa je to pokazala i pokazaće opet. Naravno, uvijek je bilo i biće pojedinaca koji će se osloboditi, jer nije malo onih među nama kojima je Adventizam bio put do čistog jevanđelja.

Moja poenta je da u slijeđenju Elen Vajt, ako to potraje, nema ničeg dobrog, jer je to staro-zavjetni put koji ima svoj početak i kraj, koji nije predviđen da traje predugo. U jednom trenutku moraš to ostaviti i ići dalje jer ćeš u suprotnom ostati u pustinji.

Poštovanje prema Elen Vajt

Pored mnogih jevanđeoskih i hristocentričnih izjava Elen Vajt sa kojima se zaista slažem, ima i dosta drugog što je ona pisala oko čega se slažemo. U potpunoj smo saglasnosti oko toga da čovjek ne živi nakon smrti nego da je mrtav, čekajući vaskrsenje kada Hrist dođe ili vaskrsenje na izvršni sud nakon 1000 godina; zatim se slažemo da ne postoji pakao već da će Bog obnoviti nebo i zemlju gdje će vjerni živjeti vječno a da će nepokajani zli prestati da postoje zauvijek; da je 1000 godina ili milenijum period koji će vjerni provesti na nebu, a ne na zemlji…

Adventni pokret je oko ovoga kao i po mnogo čemu drugom, vjerujem, odmakao u odnosu na ostatak protestantskog svijeta, i mi to poštujemo.

Naravno, sa njima se slažemo i da je subota dan bogosluženja a ne nedelja, stim da nama subota ne predstavlja to što predstavlja Adventistima. Subota je blagoslov koji nam je dostupan, subotom bogoslužimo, okupljamo se, imamo propovjedi, obavljamo krštenja. Dodatno i drugim danima. Ali nam subota nije pečat Božji, ili nešto oko čega se vrti naš duhovni život, ili dan gdje važe neke zabrane. Prevazišli smo legalističku subotu. Na osnovu naših propovjedi znate da se naš duhovni život vrti oko Isusa u svakom smislu.

Sa Elen Vajt i pionirima se slažem i oko takozvanih sporednih tema. Ovom prilikom ću navesti neka od tih učenja Adventista sa kojima se slažem.

• Božji Izrael su oni koji imaju Hrista, a ne fizički Izraelci
• 144.000 su hrišćani – Božji narod kraja vremena koji će Hrista dočekati živi, a ne fizički Izraelci
• Ne treba obilježavati biblijske praznike
• Hrist nije razapet u srijedu a vaskrsnuo u subotu, nego je razapet u petak i vaskrsnuo je u nedelju
• Sinovi Božji u 1. Mojsijeva 6 nijesu pali anđeli, nego potomci Sita
• Nije istina da Bog ne ubija
• Subota se ne računa prema lunarnom-mjesečnom kalendaru, nego je subota sedmi dan u sedmici i njen kontinuitet traje od stvaranja
• Elen Vajt nikada nije izjavila da je Hrist umro drugom smrću
• Elen Vajt nije smatrala važnim upotrebu Božjeg i Isusovog imena na jeziku kojim je pisana Biblija, iako je Boga Oca ponekad nazivala Jehova
• Melhisedek nije Isus, niti Sveti Duh
• Zemlja nije ravna, nego okrugla
• Biblijski dan ne počinje izlaskom, već zalaskom sunca

Ova učenja su manje ili više zahvatila nezavisni Adventizam, one koji su odbacili Trojstvo. Sa druge strane, oni koju su u zvaničnoj crkvi možda nemaju problem sa ovim učenjima, ali vjeruju u Trojstvo.

U ovom tekstu se uopšte nijesam bavio time koliko su spisi Elen Vajt danas pouzdani, i koliko su eventualno prepravljani ili zloupotrebljavani, jer to više nema toliku težinu za mene, ostavio sam to iza sebe.

Zaključak

Nakon svega što sam iznio svojim riječima bez citata i referenci i bez ulaska u detaljnija objašnjenja, Elen Vajt postavljam kao istorijsku ličnost koju je Bog manje ili više upotrijebio u njeno vrijeme, a od čijih spisa su mnogi imali koristi u jednom trenutku života. Ali ta korist je samo do određene granice, do granice ulaska u Novi zavjet – do primanja Hrista, do novorođenja, do krštenja Duhom, do prelaska sa službe slova na službu Duha… Ako se predugo ostane na njenim spisima i u toj mješavini Starog i Novog zavjeta, što vjerujem da je slučaj sa Adventizmom i sa poštovaocima Elen Vajt, onda od njenih spisa nema puno koristi, jer je vaše duhovno iskustvo ništa drugo nego Laodikejac, ni vruć ni hladan, nego mlak. To je farisejski sindrom.

Dakle, Elen Vajt je za mene istorijska ličnost, kao i drugi reformatori, stim da smatram da je ona na višem nivou od reformatora prije nje jer je Bog progresivno otkrivao istinu. U tom smislu ona nije naš autoritet za sadašnju istinu, ne oslanjamo se na njene spise niti ih kome preporučujemo, ali je poštujemo. Zahvalan sam Bogu na njoj i pionirima i na nekim istinama koje sam prvi put čuo od njih, a posebno na istini da Bog nije Trojstvo, ali se ne zadržavam na onome što su oni naučavali. I od drugih Adventista koji su živjeli kasnije (Venden, Viland, Sekveira…) svojevremeno sam čuo dosta dobrih i korisnih stvari za to vrijeme.

Ne gazim ni po Adventizmu ni po Elen Vajt, samo što danas imam drugačiju ideologiju. Imam poštovanje prema njima u ljudskom smislu. Ne bih nikada mogao izjaviti da je Elen Vajt bila lažna u bilo kom smislu, jer je toliko istina u njenim spisima za koje vjerujem da su biblijske. Da ne govorim o korisnim savjetima o životu, porodici, braku, djeci, ishrani…

Vjerujem da su mnogi pokušaji da se Elen Vajt “ocrni” lične prirode i zbog opsesije prema njoj nego da se nekome otvore oči, i zato ne spadam u to društvo. Koliko je ova opsesija sa Elen Vajt providna kod nekih, toliko je kod nekih koji je slijede providna nezrelost, a naročito kada koriste njene spise da negiraju neke od najslavnijih biblijskih istina ili da opravdaju razne besmislice, bilo teološke ili iz praktičnog života.

Dakle, imam srednji stav oko Elen Vajt, niti da je bila lažni prorok, niti da je treba slijediti na bilo koji način, već da je treba ostaviti istoriji. Ovo je moja sadašnja pozicija. Razumijem da za njene prisnije poštovaoce sve ovo što pišem znači da odbacujem ili ponižavam Elen Vajt. Ne odbacujem niti ponižavam, samo je postavljam na mjesto koje joj, po mom viđenju, realno pripada. Isto tako ne odbacujem niti ponižavam Martina Lutera ili nekog drugog reformatora, već ih samo postavljam na istorijsko mjesto.

Hrist živi u meni, On je moj stvarni Gospod. Pored Njegove žive riječi, kroz Njegovog Duha u nama, imamo i Njegovu pisanu riječ Bibliju. Na ovome se zasniva moja vjera. Istoriju poštujem, uzimam ono što je dobro, ali idem dalje. Hrist je živ danas, sa Hristom živim danas, On je naša istina i svjetlost danas.

Ne znam da li i koliko toga još Bog ima da nam otkrije oko jevanđeoskih istina, bez obzira što mi se čini da je ova poruka potpuna i da je samo treba razvijati u praksi, ali znam da još nijesmo razumjeli sva proročanstva o kraju vremena. Očigledno da sve ima svoje vrijeme. Zato smo otvoreni za nove stvari, otvoreni smo da ispravimo stare stvari ako treba, to je biblijski, ali i poučeni smo iskustvom prethodnih generacija da ne znamo sve i da možda griješimo u nečemu.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print