Podgorica, Crna Gora
www.hriscanskamreza.net
info@hriscanskamreza.net
zdravkovucinic@yahoo.com

Razlika između nas i Isusa – zašto je On mogao biti Spasitelj?

Isus Hrist, jedinorođeni Sin Božji iz vječnih vremena, se zaista odrekao Božanske sile i slave koje je imao na Nebu da bi se mogao utjeloviti. On se zaista spustio na nivo ljudi, postao je čovjek po tijelu, od krvi i mesa. Isus je i umro da bi mogao da spasi čovjeka i Njegova smrt je dokaz da je On bio čovjek.

„…Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu.“ (Filipljanima 2:6-8).

Iako je Isus bio čovjek, postoji razlika između Njega i svih drugih ljudi i ta razlika Mu je omogućila da bude Spasitelj.

 

Svako živo biće posjeduje duh i tijelo, uključujući i Boga

Prema Bibliji, svako biće, uključujući i Boga, posjeduje tijelo i duh.

Biblijski proroci su u vizijama vidjeli Boga, što potvrđuje da On ima spoljašnje tjelesno obličje:

„Miheja još reče: Zato čuj Gospodnju riječ: Vidim Gospoda kako sjedi na svom prestolu, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane“ (1. Carevima 22:19).

„U godini smrti cara Ozije, vidio sam Gospoda kako sjedi na visokom i uzvišenom prestolu, a rubovi njegove haljine ispunjavali su hram“ (Isaija 6:1).

Bog osim spoljašnjeg obličja ima i Duh:

„…A duh Božji lebdio je nad površinom voda” (1. Mojsijeva 1:2). „Tada je Gospod rekao: Neće moj Duh dovijeka trpjeti čovjeka“ (1. Mojsijeva 6:3).

Čovjek je stvoren sa tijelom i duhom, prema Božjem obličju.

„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah (duh) života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).

„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji položio temelje i čovjeku stvorio duh koji je u njemu…“ (Zaharija 12:1).

Čovjek ili duša sastoji se od spoja tijela i duha.

„Bdite i molite se, da ne padnete u iskušenje. Duh je, doduše, voljan, ali je tijelo slabo” (Matej 26:41).

„Zato proslavite Boga u svojim tijelima, i u duhu vašem što je Božje“ (1. Korinćanima 6:20).

Prema Bibliji, duh predstavlja najvažniji životni element čovjeka, sam život, jer razdvajanje duha od tijela proizvodi smrt, isto kao što spajanje duha i tijela proizvodi život. Tijelo i duh svakako ne mogu da postoje odvojeno, niti su sami po sebi svjesni elementi, već predstavljaju prirodu živog bića, fizičku i duhovnu.

„Uzmeš li im duh, umiru, i u prah se svoj vraćaju“ (Psalmi 104:29).

„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava. A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ju je uzeo za ruku i povikao: Djevojko, ustani! I vratio joj se duh i odmah je ustala…“ (Luka 8:52-55).

Bog kao svemoćno biće ima sposobnost da ujedini Sebe sa drugim bićima, na način što ujedinjuje svoj Duh sa duhom drugih bića, prebivajući svojim Duhom u duhu drugih bića na nama neshvatljiv način. Na ovaj način živa bića su ujedinjena sa Bogom koji je izvor života.

„Jer Bog kaže: Dvoje će biti jedno tijelo. A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:16-17).

„Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji duh prebiva u vama? (1. Korinćanima 3:16).

Čovjekov duh je, stvaranjem, predviđen da bude mjesto Božjeg prebivanja. Čovjekov duh je stvoren da saobraća sa Bogom, da na duhovnoj ravni služimo Bogu.

„Jer svjedok mi je Bog, kome u svom duhu služim u dobroj vijesti o njegovom Sinu…“ (Rimljanima 1:9)

Čovjekov duh ujedinjen sa Božjim Duhom treba da upravlja čovjekom, da bude čovjekova pokretačka sila kako bi čovjek odslikavao Božje obličje dobrote i ljubavi. Čovjekov duh je očigledno najvažniji segment njegove ličnosti, on je njegov život, njegova unutrašnjost i priroda, ono što čovjek jeste.

„Dakle, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jakov 2:26).

 „Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).

U Bibliji postoji paralela između Božjeg Duha i Božjeg uma.

„Ko je Gospodnji Duh izmjerio? Ko ga kao savjetnik može nečemu poučiti? (Isaija 40:13).

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, da bi ga nečem poučio? (1. Korinćanima 2:16)

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, ko je njegov savetnik?“ (Rimljanima 11:34).

Prema Bibliji, ono što za Boga predstavlja Njegov Duh ili um, dio Njega, to za čovjeka predstavlja njegov duh ili um, dio njega:

 „Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).

Za razliku od čovjeka čiji je duh vezan za njegovo tijelo, Božji Duh je sveprisutan. Bog sjedi na svom prestolu na Nebu, ali je svojim Duhom sveprisutan u svemiru:

„Kuda da odem od duha tvoga, kuda da pobegnem od lica tvoga? Kada bih se i na nebo popeo, ti bi tamo bio, kada bih i u grob ležaj svoj prostro, ti bi i tamo bio“ (Psalmi 139:7-8).

Božji Duh i čovjekov duh sami po sebi su neuporedivi kao što su Bog i čovjek kao bića neuporevidi, ali su Božji Duh i čovjekov duh ekvivalenti.

U Bibliji je i čovjekovo srce često ekvivalent za čovjekov duh, stim da se ne misli bukvalno na ljudski organ srce, već na srce kao na čovjekovu unutrašnjost koja je vitalna za njegov duhovni život. Srce se u Bibliji uvijek povezuje sa onim što čovjek jeste, o kakvom se čovjeku radi, šta iz njega izvire, kakve je prirode i nešto što Bog gleda kada sudi o čovjeku.

„Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti “ (Ezekijel 36:26).

„Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni. …Žrtva Bogu je duh ponizan. Srce slomljeno i skrhano, Bože, ti ne prezireš“ (Psalmi 51:10.17).

„Jer, usta govore ono čega je srce prepuno. Dobar čovjek iz dobre riznice srca iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo“ (Matej 12:34-35).

„Bog ne gleda na ono što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što se očima vidi, a Gospod gleda ono što je u srcu“ (1. Samuelova 16:7).

Na isti način, Isus Hrist je kao i svi ljudi imao tijelo i duh.

„…I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama“ (Jovan 1:14).

„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh! kad je to rekao, izdahnuo je“ (Luka 23:46)

Da li je Isus, kao i svi drugi ljudi na ovom svijetu, imao ljudsko tijelo i ljudski duh kao nasleđe od prvog čovjeka Adama?

 

Isusov Otac je Bog, a majka ljudsko biće, i zato se On razlikuje od drugih ljudi

Šta se desilo prilikom utjelovljenja sa Sinom Božjim koji postoji, kako Biblija kaže, od vječnih vremena?

Marija je rodila Isusa tako što je natprirodno začeta od Boga, Božjom natprirodnom silom.

„…Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo, zatrudnićeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. …Marija reče anđelu: Kako će to biti, kad još ne znam za muža? Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:30-36).

Isus nije rođen kao drugi ljudi jer nije imao zemaljskog oca. Marija ga je rodila tako što je natprirodno začeta od Boga. Bog lično je Isusov Otac u procesu Isusovog začeća za razliku od ostalih ljudi čiji zemaljski otac učestvuje u procesu začeća djece. Isus je začet Božjim Svetim Duhom, odnosno primio je život direktno od Boga. Svi ljudi se rađaju od zemaljskog oca i majke i prema zakonima genetike i biologije Isus nije mogao da postoji jer nije imao zemaljskog oca, ali je Bog Isusu dao život tako što mu ga je dao direktno i na taj način Bog je bio njegov Otac i na Zemlji. Isus je zato bio ne samo čovjek, naslijedivši tijelo od majke, nego istovremeno i Božansko biće, jer mu je Otac Bog.

„Sve se to dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka: Evo, djevica će začeti i rodiće sina, i daće mu ime Emanuel, što znači Bog s nama“ (Matej 1:22-23).

Koja je konkretna razlika između Isusa i svih drugih ljudi? U Njegovoj duhovnoj prirodi (duh, srce). Isusova Božanska priroda dobrote i ljubavi koju posjeduje samo Bog, a koja pripada Sinu Božjem po nasleđu od rođenja, je glavna razlika između Isusa i ostale Božje djece u svemiru, bilo da su ljudi ili anđeli.

Isus je, kada je utjelovljen, imao tijelo ili fizičku prirodu kao svi drugi ljudi, postao je čovjek od krvi i mesa, ali Njegov duh je bio Božanski koji On posjeduje od vječnosti, od kada je rođen od Boga. Božjim natprirodnim djelovanjem, isti taj duh Sina Božjeg je ujedinjen sa ljudskim tijelom u utrobi Marije prilikom začinjanja od Božjeg Svetog Duha. Na ovaj način, Božjom silom, u jednoj ličnosti kombinovane su ili objedinjene dvije prirode – Božanska i ljudska.

„…I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama“ (Jovan 1:14).

„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).

Bog je učinio da u ljudskoj fizičkoj prirodi bude utjelovljen Isusov Božanski duh (srce) koji Ga čini onim što On jeste po nasleđu kao jedinorođeni Sin Božji iz vječnih vremena – dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv. Isus je od Oca naslijedio duhovnu prirodu, a od majke fizičku prirodu.

Isus je bio najbolja, najnježnija, najsaosjećajnija i najnesebičnija osoba svih vremena, zato što je bio Sin Božji, po prirodi dobar kao Njegov Otac – Bog, i zato je On savršeno mogao da zastupa i predstavlja Oca na Zemlji.

„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).

„Koji budući sjajnost Njegove slave i obličje bića Njegovog…“ (Jevrejima 1:3).

„I ko gleda mene, gleda i onoga koji me je poslao“ (Jovan 12:45)

„Ko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Jovan 14:9).

„I Riječ je postala tijelo i prebivala među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine“ (Jovan 1:14).

Bog je samo za Isusa kao čovjeka od rođenja mogao da kaže:

„Volio si pravednost i mrzio bezakonje“ (Jevrejima 1:9).

 

Pojava grijeha i smrti

Za razliku od Isusa koji je imao Božanski duh naslijeđen od Oca, i ljudsko tijelo kao i ostali ljudi naslijeđeno od Adama, ostali ljudi imaju ljudski duh naslijeđen od Adama.

Biblija kaže da su se preko Adama pojavili grijeh i smrt.

„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili“ (Rimljanima 5:12).

„Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude…” (Rimljanima 5:16).

„Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog…“ (Rimljanima 5:17).

Zbog posljedica Adamovog pada u grijeh – razdvajanja od Boga u Edenskom vrtu prije oko 6000 godina, svi ljudi se rađaju sa grešnom, izopačenom duhovnom prirodom koju Isus nije imao, i smrtnom, oslabljenom i degenerisanom fizičkom prirodom koju je Isus imao.

Bez Božjeg Duha u sebi niko od stvorenja ne može biti dobar, ljubav, pravedan…, jer je samo Bog dobar i On je izvor dobrote.

„Samo jedan – Bog – je dobar“ (Matej 19:17).

„Niko nije dobar, osim jednoga Boga“ (Marko 10:18).

Čovjek razdvojen od Boga, ili bez Božjeg Duha u svom duhu, je po svojoj prirodi grešnik, duhovna priroda mu je izopačena i on postaje neprijatelj Božji jer nije povezan sa izvorom dobrote. Upravo je ovo realna pozicija čovječanstva zbog koje je Bog morao da obezbijedi Spasitelja. Samo Sin Božji je mogao doći u čovjekovu realnu poziciju razdvojenosti od Boga, na krstu Golgote, i realno učiniti spasenje, otkupljenje i pomirenje sa Bogom u čovjekovo ime, jer je On po nasleđu i prirodi dobar kao Bog.

 

Svi ljudi su od rođenja grešnici po prirodi

Čovjekov suštinski problem je u njegovoj prirodi koja je od rođenja grešna i u neprijateljstvu sa Bogom. Zahvaljujući Adamovom izboru kao praocu čovječanstva svaki čovjek se rađa bez Božjeg Duha u svom duhu i zato je mu je potreban Spasitelj.

„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave…“ (Rimljanima 3:23).

Svaki čovjek nasleđuje grešnu prirodu kao posljedice razdvojenosti od Boga.

„Gle, u iskvarenosti sam rođen, u grijehu me je začela majka moja“ (Psalmi 51:5)

Grešna priroda znači robovanje grijehu, a to znači neposlušnost ili prirodno stavljanje svoje volje ispred Božje volje koje se manifestuje na različite načine i grešna djela.

„Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha“ (Jovan 8:34).

„Jer ne razumijem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A ako činim ono što ne želim, slažem se da je Zakon dobar. Ali onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rimljanima 7:15-17)

Biblija koristi i izraz tjelesnost da opiše grešnu ljudsku prirodu, odnosno grijeh u nama. Kada Biblija govori o tjelesnosti, odnosno tjelesnoj prirodi, ne misli prevashodno na fizičko tijelo, već na izopačenu duhovnu prirodu, na srce.

„Jer znamo da je Zakon duhovan, a ja sam tjelesan, prodat u ropstvo grijehu“ (Rimljanima 7:14).

Biblija navodi tjelesne grijehe koji izviru iz tjelesne duhovne prirode, a ne iz tijela kao fizičkog obličja.

„A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota, besramnost,  idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).

Tjelesan čovjek znači razdvojen od Boga, bez Božjeg Duha u sebi, i to je ono što svi ljudi po prirodi nasleđuju od Adama.

„…Tjelesni ljudi, koji nemaju Duha“ (Juda 1:19).

Na isti način kada Biblija govori o srcu prevashodno ne misli na ljudski organ, nego na duhovnu prirodu koja čini čovjeka onim što jeste.

„Srce je prevarno iznad svega i smrtno bolesno. Ko može proniknuti u njega“ (Jeremija 17:9).

„Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, blud, krađe, ubistva, preljube, lakomstvo, zloba, prevara, besramnost, zavidno oko, hula, oholost, nerazumnost” (Marko 7:21-23).

Čovjekovo stanje grešnosti ili tjelesnosti je prirodno, i čovjek sam po sebi ne može promijeniti to stanje i zato je Bog obezbijedio Spasitelja.

„Može li Etiopljanin promijeniti svoju kožu ili leopard svoje šare? Tako ni vi ne možete dobro činiti kad ste navikli zlo činiti“ (Jeremija 13:23).

 

Isus je od rođenja dobar po prirodi

Isus je jedini čovjek koji je proživio savršen i bezgrešan život.

„On nikakav grijeh nije počinio, niti se prevara našla u njegovim ustima“ (1. Petrova 2:22).

„…I grijeha u njemu nema“ (1. Jovanova 3:5).

Isus je bio svet od rođenja.

„…Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:35).

„A dijete je raslo i jačalo u duhu, ispunjavajući se mudrošću i blagodat Božja je bila na njemu“ (Luka 2:40).

Isus je imao čisto srce i čist um za razliku od drugih ljudi koji su od rođenja po prirodi grešni i tjelesni, a samim tim u neprijateljstvu sa Bogom.

„Zato je tjelesan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava Božjem Zakonu, niti zapravo može. Stoga, dakle, oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu“ (Rimljanima 8:7-8).

Isus je bio povezan sa Bogom snažnim zajedništvom ljubavi i sve što je radio bilo je po Božjoj volji, za razliku od tjelesnih ljudi koji prirodno ne mogu da ugode Bogu.

„A tjelesni čovjek ne prihvata ono što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može to spoznati, jer to treba da se prosuđuje na duhovan način“ (1. Korinćanima 2:14).

Isus nikad nije bio dijete gnjeva kao drugi ljudi.

„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gneva, kao i ostali“ (Efescima 2:3).

Isus je po prirodi, od rođenja na Nebu kao i od rođenja na Zemlji, dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv…, zato što je naslijedio Božansku prirodu kao jedinorođeni od Boga.

 

Isus može biti Spasitelj samo zato što nije bio kao drugi ljudi

Sin Božji je pristao da se utjelovi, da bude čovjekova zamjena tako  što će doći u čovjekov realni položaj razdvojenosti od Boga, na krstu Golgote, i iz tog položaja obezbijediti pomirenje čovjeka sa Bogom kako bi se Bog ponovo vratio da živi u čovjeku. Isus, naš Spasitelj, je zato morao biti čovjek.

Isus je zaista bio fizički kao i svi mi, po spoljašnjem obličju kao svi mi, posjedovao je tijelo kao cijela ljudska rasa, sa svim slabostima i sklonostima (glad, žeđ, umor, bol, patnje, ograničenost), ali u duhovnom smislu nije bio kao mi (grešan ili sklon grijehu, tjelesan, izopačen). Isus je imao čist um i čisto srce i zato je On došao da bude Spasitelj. Samo zato što je Isus imao Božansku dobrotu i ljubav u ljudskom tijelu, mogao je da bude Spasitelj, jedini koji će do smrti ostati poslušan Bogu iz ljubavi iako ostavljen od Boga na krstu Golgote.

„…Ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu.“ (Filipljanima 2: 8).

Bilo koje drugo biće da se našlo u Isusov položaj na krstu, a to je položaj grešnika iz kojeg je čovjeku potrebno spasenje ili oslobođenje – razdvojen od Boga, odnosno bez Božjeg Duha u sebi, završilo bi kao Lucifer i pali anđeli i kao što je završio Adam zajedno sa cijelim ljudskim rodom – sa grešnom, tjelesnom prirodom i u neprijateljstvu sa Bogom. Samo Sin Božji je mogao da bude Spasitelj jer je On dobar i ljubav sam po sebi kao Bog, bez obzira da li je razdvojen od Boga ili ne.

Isus je zato, postavši čovjek, u čovječanstvo unio elemenat Božanstva upravo kako bi nas mogao spasiti i osloboditi od našeg stanja grešnosti-tjelesnosti kao posljedice razdvojenosti od Boga tako što će On lično doći u čovjekov položaj razdvojenosti od Boga. Isus je morao biti čovjek da bi mogao doći u čovjekov položaj i spasio ga, a istovremeno je morao biti Božansko biće da bi mogao spasiti čovjeka iz položaja u kojem se čovjek nalazi. Zahvaljujući svom naslijeđenom Božanstvu, Sin Božji je na krstu mogao da nadvlada grijeh – stanje grijeha u kojem se nalazi čovjek, odnosno stanje razdvojenosti od Boga, kroz poslušnost Bogu iz ljubavi.1.

Prethodni nastavak

image_pdfimage_print

Reference   [ + ]

1. Za više informacija o Isusovom spasenju čovjeka, odnosno Isusovom nadvladavanju grijeha, pogledati predavanja Kako nas Bog spašava – usmrćivanje JA i Zašto i kako je Isus morao da umre