Postoji mnogo vodenih površina. Lokve, močvare, bazeni i jezera, ali Isus nije upotrebio ništa od toga u svojim analogijama. Ove četiri vodene površine se ne kreću, stagniraju i ne teku. Kada je Isus htio da opiše šta se dešava u unutrašnjosti vjernika ispunjenog Svetim Duhom, mogao je da misli samo na rijeku. Rijeka teče dok ostale vode miruju. Niko ne može postati ograđeni, zatvoreni, statični hrišćanin; šta god je unutra traži način da izađe, prsne iz vas.
„Ko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, iz njegovog tijela poteći će rijeke žive vode” (Jovan 7:38).
Ovo iskustvo ponuđeno je Samarijanki koju je Isus upoznao na Jakovljevom bunaru u Jovanu 4. poglavlje. Razgovor je započeo Isusovim traženjem od žene da pije vode. Ona je bila začuđena njegovim, kulturološki čudnim i neprihvatljivim zahtjevom, ali Isus je odgovorio zapanjujućim otkrićem.
„Kad bi poznavala Božji dar i ko je onaj koji ti kaže: Daj mi da pijem, ti bi ga zamolila i on bi ti dao živu vodu” (Jovan 4:10).
Da je žena znala sa kim razgovara, tražila bi od njega vodu, a On bi joj dao živu vodu. Obratite pažnju na to šta Isus kaže o tome kako djeluje živa voda. Pravi kontrast sa onim što je bilo u bunaru naspram onoga što Isus daje.
„Svako ko pije od ove vode opet će ožednjeti. A ko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koji teče u vječni život” (Jovan 4:13-14).
Voda koju Isus daje postaje izvor žive vode koja izvire u vjerniku. Drugim riječima, voda koju Isus daje postaje početak (uzrok) ili izvor rijeke. Neprestano izvire iznutra i teče ka spolja zadovoljavajući žeđ onih koji traže veće iskustvo sa Isusom.
Nosioci Njegovog prisustva
Nakon što je dao veliko uputstvo da odu po cijelom svijetu i propovijedaju jevanđelje, Isus je utješio svoje učenike predivnom mišlju.
„I evo, ja sam uvijek sa vama, sve do svršetka ovog doba“ (Matej 28:20).
To je bilo radosno otkriće da će, bez obzira na to šta im se bude dešavalo, On uvijek biti prisutan gdje god da idu. Kako je to imati Božje prisustvo sa sobom, stalno i uvijek, i biti svjestan toga? Ipak, to je ono što Isus obećava da će učiniti za nas.
Koliko je nas kao hrišćana svjesno da je Isus lično prisutan s nama onako kako je i obećao? Ako je sa nama, onda to znači da je On u nama, jer to je ono što Pavle kaže o Njemu – da smo mu se pridružili duhom, tako da je On u našem duhu, u nama! Vau! To je sjajna misao! Mi smo nosioci samog života, prisustva i ličnosti Boga Oca i našeg Gospoda Isusa Hrista.
Hram
Bog nam otkriva sve više i više kroz svoju riječ. Hajde da vidimo još jedan gradivni element u ovom otkrivenju.
„Zar ne znate da je vaše tijelo hram Svetog Duha, koji je u vama, koji imate od Boga, i da niste svoji?“ (1. Korinćanima 6:19).
Raščlanimo ono što smo upravo pročitali. Šta je hram? „Mjesto prebivanja Božanstva.“ Onda su naša tijela prebivalište Boga i Njegovog Sina. Isus to kaže ovako:
„Ako me neko voli, držaće moje riječi, i moj Otac će ga voljeti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim“ (Jovan 14:23).
Imamo samog Boga univerzuma u svojim tijelima dok živimo i krećemo se, svakog trenutka svog života. O kako je divna ta misao. Nikad nijesmo sami. „I evo, ja sam uvijek sa vama, sve do svršetka ovog doba.“ „…Veći je onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.“
Sva ova obećanja zapisana su u našu korist kako bismo mogli shvatiti istinu o tome ko smo zapravo na ovom svijetu. U sebi imamo Božju prirodu i sposobni smo da Ga predstavljamo u potpunosti. Baš kao što je Isus bio Božji predstavnik, tako je odredio da će njegova djeca biti UPRAVO onakva kakav je On bio na ovom svijetu.
„Tako ljubav u nama postaje savršena da bismo mogli da slobodno govorimo u dan suda, jer smo mi u ovom svijetu onakvi kakav je on bio“ (1. Jovanova 4:17).
Gdje je Isus trenutno? On je na nebu, sjedi s desne strane veličanstva na visini. E, i mi smo na tom istom mjestu, i imamo svu pobjedu koju je Isus izvojevao – da prebiva u nama! Pogledajte ovaj divan stih.
„I vaskrsnuo nas s Njim i postavio nas s Njim na nebesima u Hristu Isusu“ (Efescima 2:6).
Dakle, čak i dok živimo i krećemo se u svom svakodnevnom životu, mi nosimo život, moć i prisustvo Boga i njegovog Sina na toliko stvaran način da zapravo živimo na nebesima kao hrišćani.
Tok rijeke
Ljepota rijeke je u tome što ona uvijek teče, presijecajući staze i kanale kroz zemlju. Drugim riječima, ne može se zadržati – ili inače prestaje da bude rijeka. Kako je izgledao taj tok u životu Isusa Hrista? Evo dva različita stiha iz iste knjige koji nam daju jasnu sliku.
„Isus je išao po celoj Galileji i učio narod u tamošnjim sinagogama, propovedajući dobru vijest o Carstvu, i liječeći svaku bolest i slabost u narodu“ (Matej 4:23).
„Isus je išao po svim gradovima i selima i učio narod u tamošnjim sinagogama, objavljujući dobru vijest o Carstvu i liječeći svaku bolest i svaku slabost“ (Matej 9:35).
Isusov život bio je posvećen svakodnevnom revnošću da dosegne živote ljudi, donoseći im oslobađanje, iscjeljenje, nadu i obećanje svog carstva. Živio je za druge. Neumorno se mučio pokazujući svojim učenicima, i nama – Njegovom tijelu, kako treba da izgleda naš svakodnevni život. Na taj način Njegov život je tekao drugima kao stalno strujanje sile, oslobađajući sve one koji su patili pod svakojakim napadima Sotone. Naša povezanost sa Hristovom silom koja živi u nama pokazuje se načinom na koji živimo svakoga dana i onim što iz nas izbija. Ovo je živo svjedočanstvo naše vjere!
Upozorenje
Evo jedne ideje koja podstiče na razmišljanje: Isus je ogromna rijeka i Njegova djeca (istinski vjernici) su kanali kroz koje On protiče, baš kao što prirodna rijeka presijeca kanale kroz zemlju. Dok mu, ako smo njegova djeca, dopuštamo da teče kroz nas, onda zauzvrat moramo pronaći druge kanale kroz koje On može da teče, prenoseći tako otkrivenje svoje ljubavi, moći i blagodati, tako da se tok nastavlja. Dok tražimo ljude kojima je potrebna pomoć ili neka vrsta službe, omogućavamo stalni protok moći dalje prema drugima. Od najveće je važnosti spoznaja da ne možemo dozvoliti da se strujanje zaustavi ne pronalazeći način, sredstva ili mogućnosti da se tok nastavi. Jednom kad se rijeka zaustavi, rizikujemo da postanemo ustajala voda, postajemo sebični i samoživi – zadržavajući moć za sebe dok drugi oko nas pate i umiru u očajničkoj potrebi za Isusovom rijekom sile koja daje život.
