Primanjem Hrista, čovjek je usavršen – ono što nije bilo moguće u Starom savezu prije Hrista, zato što se savršenstvo nalazi u Hristu.
„I svi su oni kroz vjeru dobili svjedočanstvo, ne primivši obećanje, jer je Bog nama namijenio nešto bolje, da oni bez nas ne dostignu savršenstvo“ (Jevrejima 11:39-40).
Adama i sve njegove biološke potomke koji su bili vjerni Bogu možemo nazvati – „ljudi povezani sa Bogom“, a Hrista i sve Njegove potomke „Božanski ljudi“.
Ovo je razlika u prirodi vjernog čovjeka prije i poslije Hrista. Poslije Hrista vjerni su bukvalno nova stvorenja, jer je Hristov Duh postao njihov, jer je Hristova duhovna priroda postala njihova. Vjerni sada imaju Hristovu Božansku-ljudsku prirodu – Njegov utjelovljeno Duh, i zato je čovjek u Hristu – savršen.
„Ljudi povezani sa Bogom“, u paloj prirodi, nijesu imali savršenstvo kojim se ispunjavaju standardi Božjeg carstva (oni su u Adamu), dok „Božanski ljudi“, u paloj prirodi, imaju neophodno savršenstvo (oni su u Hristu).
Hrist, kao jedinorođeni Sin Božji, je kao čovjek rođen savršen, ali se kroz život usavršio na način što je u iskustvu, protiv svih prirodnih zakona i Sotone, nadjačao razdvojenost od Boga i tjelesnu ljudsku prirodu kroz savršenu pravednost i poslušnost Bogu do smrti.
„Iako je bio Sin Božji, iz onoga što je pretrpio naučio se poslušnosti. I savršivši se, postao je svima koji su mu poslušni uzrok vječnog spasenja…“ (Jevrejima 5:8-9).
„Jer je dolikovalo onome radi koga je sve i kroz koga je sve da, dovodeći mnoge sinove u slavu, putem patnji učini savršenim Začetnika njihovog spasenja. Jer i onaj koji posvećuje i oni koje on posvećuje – svi su od istog oca“ (Jevrejima 2:10-11).
Bez Hrista, ni jedno ljudsko biće u paloj prirodi nije moglo dostići savršenstvo koje je je neophodno za život u Božjem carstvu, uključujući i najvjernije ljude u Starom savezu zato što su oni imali duh naslijeđen od Adama, a ne Hristov Božanski-ljudski Duh.
„Da se, dakle, savršenstvo postiglo preko Levitskog sveštenstva – jer je pod njim narod primio Zakon – zašto bi onda bilo potrebno da se pojavi neki drugi sveštenik za koga se kaže da je poput Melhisedeka, a ne poput Arona“ (Jevrejima 7:11).
„Dakle, pređašnji propis se ukida zbog svoje slabosti i beskorisnosti. Jer zakon nije ništa učinio savršenim, nego je to učinila bolja nada uvedena umesto njega, kojom se približavamo Bogu“ (Jevrejima 7:18-19).
„Tako Sveti Duh jasno pokazuje da se put u sveto mjesto još nije bio otvorio dok je stajao prvi šator. Koji je slika za sadašnje vrijeme, u koji su se prinosili darovi i žrtve, koji nijesu mogli usavršiti onoga što je služio, u pogledu savjesti, samo u jelima i pićima, raznim pranjima, i tjelesnim odredbama koje su im bile nametnute do vremena obnove“ (Jevrejima 9:8-9).
„Zakon, naime, za prvosveštenike postavlja ljude koji imaju slabosti, a riječ zakletve, koja je data nakon Zakona, postavlja Sina, koji je zauvijek učinjen savršenim“ (Jevrejima 7:28).
„Jer je jednim žrtvenim prinosom za svagda učinio savršenima one koji bivaju posvećeni“ (Jevrejima 10:14).
