Podgorica, Crna Gora
www.hriscanskamreza.net
info@hriscanskamreza.net
zdravkovucinic@yahoo.com

Sin Božji – Čovjek sa Božanskom prirodom

Biblija je jasna da je Isus Hrist jedinorođeni Sin Božji od vječnih vremena, kao i da je prije oko 2000 godina došao u svijet, rodio se ili utjelovio, da bi spasio čovjeka. Koja je razlika između Isusa Hrista kao jedinorođenog Sina Božjeg i drugih stvorenja koja su djeca Božja? Kakva je priroda Isusa Hrista?

Rođen i stvoren nije isto

Prema Bibliji, Isus Hrist je jedini rođen od Boga, dok ostala bića kao što su anđeli ili ljudi nijesu rođena od Boga nego ih je Bog stvorio.

„Hvalite Gospoda! Hvalite Gospoda s nebesa, hvalite ga na visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi! Hvalite ga, sve vojske njegove! …Neka svi hvale ime Gospodnje, jer je on odredio, i stvoreni su“ (Psalmi 148:1-5).

„Tada je Bog stvorio čovjeka po svom obličju, stvorio ga je po Božjem obličju – stvorio je muškarca i ženu“ (1. Mojsijeva 1:27).

Rođen od Boga, prije svega, znači proistekao, izašao ili iznjedren od samog Boga, iz Njegovog bića, i to čini razliku u odnosu na stvoreno biće koje Bog stvara. Stvaranje ima veze sa formiranjem nečega koristeći materijale koji nijesu dio onoga koji stvara. Rađanje je drugačije, jer je rođeno biće dio onoga koji rađa, sastavljeno je od iste materije kao i onaj koji rađa i samim tim posjeduje iste ili slične osobine kao onaj koji rađa.

Isus Hrist se po prirodi razlikuje od ostale Božje djece, jer je rođen od Boga, i zato je On jedinstven. Isus Hrist, kao Sin Božji, logično ima Božansku prirodu jer je Njegov Otac – Bog, jer je rođen od Boga Oca od davnina, u vječnosti.

Božji identitet, na osnovu Biblije, jeste da je On Stvoritelj svega, Gospodar i Otac… Karakteristike „fizičke“ ili „spoljašnje“ Božje prirode (sile i slave) su, prema Bibliji, da je On vječan, besmrtan, svemoćan, sveprisutan, neograničen, nedokučiv, sveznajuć, nepromjenljiv… Biblija kaže i da je Bog po svojoj „duhovnoj“ ili „unutrašnjoj“ prirodi (karakteru i osobinama) dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv…

Isus Hrist ima svoj identitet, On je Sin Božji, ali ima prirodu kao Bog Otac, jer je Očev rođeni Sin. On ima iste osobine kao i Njegov Otac. Ovo znači da je i Sin Božji besmrtan, neograničen, dobar, ljubav i pravedan… Kod ljudskih bića dijete ima istu prirodu kao i roditelj, dijete je ljudsko biće kao i roditelj. Rođeni Sin Božji je po prirodi isto što i Otac, Božansko biće.

Kako je onda Isus Hrist prije oko 2000 godina postao čovjek i umro ako je po prirodi Božansko biće kao i Njegov Otac, a samim tim i besmrtan? Da li je Isus Hrist postao čovjek u potpunosti kao i svi mi ili je imao drugačiju prirodu dok je bio na Zemlji? Da li je, kada se utjelovio, ostao isti kao što je bio na Nebu? Šta se desilo prilikom utjelovljenja sa Sinom Božjim koji postoji, kako Biblija kaže, od vječnih vremena?

Marija je rodila Isusa tako što je natprirodno začeta od Boga, Božjom natprirodnom silom.

„…Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo, zatrudnićeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. …Marija reče anđelu: Kako će to biti, kad još ne znam za muža? Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:30-36).

Bog lično je Isusov Otac u procesu Isusovog začeća, za razliku od ostalih ljudi čiji zemaljski otac učestvuje u procesu začeća djece.

Bog je, kako smo već utvrdili iz Biblije, rodio Sina u vječnim vremenima i onda Ga je prije 2000 godina učinio čovjekom – začevši ga u utrobi Marije da bi se mogao roditi kao ljudsko biće. Isus je zato bio ne samo čovjek, naslijedivši tijelo od majke, nego istovremeno i Božansko biće, jer mu je Otac Bog.

„Sve se to dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka: Evo, djevica će začeti i rodiće sina, i daće mu ime Emanuel, što znači Bog s nama“ (Matej 1:22-23).

 

Kako je Sin Božji uopšte mogao postati čovjek?

Kakav je to spoj Sina Božjeg u ljudskom tijelu? Kako je to moguće? Utjelovljenje Isusa Hrista je zaista Božje natprirodno čudo, ali se može prilično dobro razumjeti iz Biblije. O čemu se zapravo radi?

Prema Bibliji, svako biće, uključujući i Boga, posjeduje tijelo, odnosno fizičku prirodu, i duh, odnosno duhovnu prirodu.

Biblijski proroci su u vizijama vidjeli Boga, što potvrđuje da On ima tjelesno obličje, ali nema bilo kakvih naznaka o kakvom se obličju radi:

„Miheja još reče: Zato čuj Gospodnju riječ: Vidim Gospoda kako sjedi na svom prestolu, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane“ (1. Carevima 22:19).

„U godini smrti cara Ozije, vidio sam Gospoda kako sjedi na visokom i uzvišenom prestolu, a rubovi njegove haljine ispunjavali su hram“ (Isaija 6:1).

Bog osim spoljašnjeg obličja ima i Duh:

„…A duh Božji lebdio je nad površinom voda” (1. Mojsijeva 1:2).

„Tada je Gospod rekao: Neće moj Duh dovijeka trpjeti čovjeka“ (1. Mojsijeva 6:3).

Čovjek je stvoren sa tijelom i duhom, prema Božjem obličju.

„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah (duh) života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).

„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji položio temelje i čovjeku stvorio duh koji je u njemu…“ (Zaharija 12:1).

Čovjek ili duša sastoji se od spoja tijela i duha.

„Bdite i molite se, da ne padnete u iskušenje. Duh je, doduše, voljan, ali je tijelo slabo” (Matej 26:41).

„Zato proslavite Boga u svojim tijelima, i u duhu vašem što je Božje“ (1. Korinćanima 6:20).

Duh predstavlja najvažniji životni element, sam život, jer razdvajanje duha od tijela proizvodi smrt, isto kao što spajanje duha i tijela proizvodi život. Tijelo i duh svakako ne mogu da postoje odvojeno, niti su sami po sebi svjesni elementi, već predstavljaju prirodu živog bića, fizičku i duhovnu.

„Uzmeš li im duh, umiru, i u prah se svoj vraćaju“ (Psalmi 104:29).

„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava. A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ju je uzeo za ruku i povikao: Djevojko, ustani! I vratio joj se duh i odmah je ustala…“ (Luka 8:52-55).

Bog kao svemoćno biće ima sposobnost da ujedini Sebe sa drugim bićima, na način što ujedinjuje svoj Duh sa duhom drugih bića, prebivajući svojim Duhom u duhu drugih bića na nama neshvatljiv način. Na ovaj način živa bića su ujedinjena sa Bogom koji je izvor života.

„Jer Bog kaže: Dvoje će biti jedno tijelo. A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:16-17).

„Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji duh prebiva u vama? (1. Korinćanima 3:16).

Čovjekov duh je, stvaranjem, predviđen da bude mjesto Božjeg prebivanja. Čovjekov duh je stvoren da saobraća sa Bogom, da na duhovnoj ravni služimo Bogu.

„Jer svjedok mi je Bog, kome u svom duhu služim u dobroj vijesti o njegovom Sinu…“ (Rimljanima 1:9)

Čovjekov duh ujedinjen sa Božjim Duhom treba da upravlja čovjekom, da bude čovjekova pokretačka sila kako bi čovjek odslikavao Božje obličje dobrote i ljubavi. Čovjekov duh je očigledno najvažniji segment njegove ličnosti, on je njegov život, njegova unutrašnjost i priroda, ono što čovjek jeste.

„Dakle, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jakov 2:26).

 U Bibliji postoji paralela između Božjeg Duha i Božjeg uma.

„Ko je Gospodnji Duh izmjerio? Ko ga kao savjetnik može nečemu poučiti? (Isaija 40:13).

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, da bi ga nečem poučio? (1. Korinćanima 2:16)

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, ko je njegov savetnik?“ (Rimljanima 11:34).

Prema Bibliji, ono što za Boga predstavlja Njegov Duh ili um, dio Njega, to za čovjeka predstavlja njegov duh ili um, dio njega:

 „Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).

U Bibliji je i čovjekovo srce ekvivalent za čovjekov duh ili um, stim da se ne misli bukvalno na ljudski organ srce, već na srce kao na čovjekovu unutrašnjost koja je vitalna za njegov duhovni život. Srce se u Bibliji uvijek povezuje sa onim što čovjek jeste, o kakvom se čovjeku radi, šta iz njega izvire, kakve je prirode i nešto što Bog gleda kada sudi o čovjeku.

„Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti “ (Ezekijel 36:26).

„Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni. …Žrtva Bogu je duh ponizan. Srce slomljeno i skrhano, Bože, ti ne prezireš“ (Psalmi 51:10.17).

„Jer, usta govore ono čega je srce prepuno. Dobar čovjek iz dobre riznice srca iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo“ (Matej 12:34-35).

„Bog ne gleda na ono što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što se očima vidi, a Gospod gleda ono što je u srcu“ (1. Samuelova 16:7).

Na isti način, Isus Hrist je kao i svi ljudi imao tijelo i duh.

„…I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama“ (Jovan 1:14).

„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh! kad je to rekao, izdahnuo je“ (Luka 23:46).

 

Isus je zaista bio čovjek

Isusovo tijelo je bilo ljudsko kao i kod svakog drugog čovjeka, Adamovog potomka, jer Ga je rodila žena.

„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene…“ (Galatima 4:4).

„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udjela u tome…“ (Jevrejima 2:14).

Biblija zaista kaže da je Isus bio čovjek.

„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hrist Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme“ (1. Timoteju 2:5-6).

„Tada im je Isus rekao: Da ste Avramova djeca, činili biste Avramova djela. A sada želite da ubijete mene, čovjeka koji vam je rekao istinu koju sam čuo od Boga“ (Jovan 8:39-40)

 

Isus se odrekao svoje Božanske sile da bi se utjelovio

Ako je Sin Božji stvarno postao čovjek, onda nije mogao biti čovjek sa Božanskom silom i slavom koju je imao na Nebu, jer postati čovjek znači imati isključivo ljudske sposobnosti i mogućnosti, i što je najvažnije u ovom slučaju – postati smrtan, jer je smrt bila neophodna za spasenje ljudskog roda.

Prema Bibliji, Sin Božji se odrekao Božanske sile i slave, te „fizičke“ ili „spoljašnje“ prirode ili obličja kojeg je imao na Nebu, a to znači i besmrtnosti, da bi se utjelovio i spasio čovjeka.

„…Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu.“ (Filipljanima 2:6-8).

Dok je bio na Zemlji, Isus je činio brojna čuda, ali samo zahvaljujući Božjoj sili koja mu je bila data jer On sam po sebi kao čovjek nije imao silu.

„Ali ako ja Božjim prstom istjerujem demone, zaista je među vas stiglo Božje kraljevstvo“ (Luka 11:20).

„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe…“ (Jovan 5:30).

„Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa da učini sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sam čini…“ (Jovan 5:19-20).

„Zato su sklonili kamen gde je ležao mrtvac. A Isus je podigao oči prema nebu i rekao: Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali rekao sam to zbog naroda koji ovdje stoji, da bi vjerovali da si me ti poslao. Rekavši to, povikao je na sav glas: Lazare, izađi napolje! I umrli je izašao.“ (Jovan 11:41-44).

Biblija kaže da su i Isusovi najbliži učenici znali da je Isus činio čuda Božjom silom koja Mu je bila data.

„Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama…“ (Djela apostolska 2:22).

Na koji način je Isusu Hristu bila data Božja sila ako je On nije imao sam po sebi kao čovjek? Biblija kaže na način što je Bog svojim Duhom prebivao u Isusu i dao Mu silu.

„Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega. A glas sa neba reče: Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji! (Matej 3:16-17).

Božji Duh je bio u Isusu od rođenja, ali je silu da čini čuda dobio tek kada se krstio jer je tada započeo misiju objavljivanja jevanđelja.

„Vi znate o čemu se govorilo po cijeloj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Jovan, naime, o Isusu iz Nazareta, kako ga je Bog pomazao Svetim Duhom i silom, a on je prolazio zemljom čineći dobro i liječeći sve koje je Đavo tlačio, jer je Bog bio s njim“ (Djela apostolska 10:37-38).

Isus je jasno rekao da je bio ujedinjen sa Bogom:

„Gospodnji Duh je na meni…“ (Luka 4:18).

„Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? …Vjerujte mi da sam ja u Ocu i da je Otac u meni“ (Jovan 14:10-11).

Isus je rekao i da će Božja sila biti dostupna svima onima koji vjeruju.

„Zaista, zaista, kažem vam, ko veruje mene, činiće dela kakva i ja činim. Činiće i veća dela od ovih, jer ja odlazim k Ocu“ (Jovan 14:12).

I apostoli su činili velika čuda.

„Strah je obuzeo svaku dušu, a apostoli su činili mnoga čuda i znakove“ (Djela apostolska 2:43).

 

Ako se Isus odrekao Božanske sile
šta ga je još činilo Sinom Božjim?

Ako se Sin Božji odrekao Božanske sile i slave da bi postao čovjek, i više nije imao silu koju je imao prije utjelovljenja već je zavisio od Oca za silu, šta je drugo ostalo Sinu Božjem? Šta je to što Ga je još uvijek činilo jedinorođenim Sinom Božjim? Šta je to zbog čega znamo i možemo da kažemo da je On i dalje Sin Božji, isti onaj koji je rođen od Boga u vječnim vremenima, a ne neki čovjek koji je prije oko 2000 godina nazvan Sinom Božjim?

U tom tijelu koje je rodila Marija bio je Njegov Božanski duh koji je dio Njega od kada On postoji, od vječnih vremena, i zato je On bio i ostao Sin Božji iako sada u ljudskom tijelu.

„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio, nego si mi pripremio tijelo. Nijesu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh. Tada sam rekao: Evo, došao sam – u svitku knjige pisano je o meni – da vršim tvoju volju, Bože. …Po toj „volji” smo posvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom zauvijek.“ (Jevrejima 10:5)

Kome je pripremljeno tijelo? Sinu Božjem. Ko je došao da vrši Božju volju? Ko je prinešen jednom zauvijek? Sin Božji. On je postojao i ranije, ali je sada utjelovljen da bi mogao spasiti čovjeka i biti prinešen, odnosno umrijeti. To znači da je neki životni elemenat Sina Božjeg nastavio da postoji u ljudskom tijelu kako bi On zaista bio ono što je uvijek bio, Sin Božji, iako je postao čovjek.

Koji je to životni elemenat koji neku osobu čini onim što ona jeste?

Svako biće ima tijelo i duh, ali tijelo nije ono što osobu čini onim što jeste, nego duh (um, srce, duhovna-unutrašnja priroda). Duh Sina Božjeg koji je dio Njega oduvijek, kao što je duh bilo koje osobe dio te osobe od kada ta osoba postoji, je prije oko 2000 godina stavljen ili ujedinjen sa ljudskim tijelom začećem u utrobi Marije, i ovo je bio jedini mogući način da jedinorođeni Sin Božji postane čovjek. Ista osoba – Sin Božji, promijenila je postojanje, postala je ljudsko biće, zahvaljujući Bogu koji je natprirodno učinio spoj duha Sina Božjeg sa ljudskim tijelom prilikom začeća u utrobi Marije. Ovo je bilo moguće samo zato jer se živa bića sastoje od duha i tijela, i Bog je svojom silom mogao da učini takav logičan spoj.

Po prvi put u istoriji svemira, u jednoj ličnosti, kombinovane su ili objedinjene dvije prirode – Božanska i ljudska. Isusov Božanski duh (um, srce) koji Ga čini onim što On jeste po nasleđu kao jedinorođeni Sin Božji iz vječnih vremena – dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv, je prilikom utjelovljenja natprirodno sjedinjen sa ljudskim tijelom u Marijinoj utrobi.

„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).

Na ovaj način, Sin Božji iz vječnih vremena postao je čovjek. Božansko biće se utjelovilo. Isus je bio Sin Božji i Sin čovječiji. Kada je hodao Zemljom prije oko 2000 godina ljudi su mogli da vide kakav je stvarno jedan, jedini, apsolutni, samopostojeći Bog. Isus je zaista mogao savršeno da predstavlja Boga jer je imao Božanski duh, odnosno Božanski um, a to je Božanska duhovna priroda dobrote i ljubavi kakvu imaju samo Bog i Njegov Sin.

„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).

„Koji budući sjajnost Njegove slave i obličje bića Njegovog…“ (Jevrejima 1:3).

 „I ko gleda mene, gleda i onoga koji me je poslao“ (Jovan 12:45)

„Isus mu odgovori: Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene. Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga. A Filip mu reče: Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno. Isus mu reče: Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nijesi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: Pokaži nam Oca?“ (Jovan 14:6-9).

Iako čovjek, Isus Hrist je bio i ostao Sin Božji, po prirodi jednak Bogu i kao Bog – dobar, ljubav, pravedan, svet i milostiv, i to je ono čega se On nije mogao odreći jer je to ono što On jeste od kada postoji, nepromjenljivi dio Njega. Bez obzira kakav je oblik uzeo, Isus Hrist nikada nije prestao da bude ono što On jeste, jedinorođeni Božji Sin sa savršenom prirodom Boga, Njegovog Oca, i zato kada vidimo Isusa kao da vidimo nevidljivog Boga. Kroz Isusa možemo znati kakav je Bog jer je Sin Božji savršena slika Boga.

„Kad biste poznavali mene, poznavali biste i mog Oca“ (Jovan 8:19).

Božanska priroda Isusa Hrista je ključni elemenat za čovjekovo spasenje. Isus je mogao da nas spasi samo zato što je po prirodi bio Božansko biće, iako u ljudskom tijelu.

Prethodni nastavak                                                                                                                                                         Nastaviće se

image_pdfimage_print