Podgorica, Crna Gora
www.hriscanskamreza.net
info@hriscanskamreza.net
zdravkovucinic@yahoo.com

Spasenje je u novorođenju – u primanju Hristovog života

Biblija kaže da je svaki čovjek na svijetu grešnik i da je njegov konačan ishod – vječna smrt. Biti grešnik i smrtan znači biti razdvojen od Boga, izvora života i dobrote.

 

Čovjek je rođen grešan i smrtan

Prvi čovjek Adam je svjesno odabrao grijeh – neposlušnost Bogu, svom Ocu i Stvoritelju, i došlo je do razdvajanja čovjeka i Boga. Prema Bibliji, razdvojenost od Boga, kada Božji Duh ne prebiva u čovjekovom duhu, kod čovjeka prouzrokuje grešnost ljudske prirode koje se još naziva tjelesnost, odnosno ropstvo grijehu.

„…Tjelesni ljudi, koji nemaju Duha“ (Juda 1:19).

„Jer znamo da je Zakon duhovan, a ja sam tjelesan, prodat u ropstvo grijehu“ (Rimljanima 7:14).

Grešnost ljudske prirode, tjelesnost ili ropstvo grijehu znači stanje razdvojenosti od Boga. To je stanje u kojem je čovjek rob stavljanja svoje volje ispred Božje volje, odnosno rob grijeha, jer nije vođen kroz zajedništvo sa Bogom, jedinim izvorom života i dobrote.

„Stoga, oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A vi nijeste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. A ako neko nema Hristov Duh, on nije Njegov“ (Rimljanima 8:8-9).

„Zato što je tjelesan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava Božjem Zakonu, niti je u mogućnosti“ (Rimljanima 8:7).

„A tjelesni čovjek ne prihvata ono što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može to spoznati, jer to treba da se prosuđuje na duhovan način“ (1. Korinćanima 2:14).

Kroz ropstvo grijehu, a to je ropstvo stavljanja svoje volje ispred Božje volje, proizvode se grešna djela.

„Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha (Jovan 8:34).

„A grijeh je, našavši uporište u propisu, prouzrokovao u meni svakakvu požudu…“ (Rimljanima 7:8).

„Jer ne razumijem šta radim. Ne činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A ako činim ono što ne želim, slažem se da je Zakon dobar. Ali onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Jer znam da u meni, to jest u mom tijelu, ne prebiva ništa dobro. Jer sam sposoban da želim dobro, ali ne i da činim dobro. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rimljanima 7:15-20).

„A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota, besramnost,  idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).

Svaki čovjek koji se rađa na ovom svijetu je Adamov potomak.

„I učinio je (Bog) da od jedne krvi sav rod čovječiji živi po svemu licu zemaljskom…“ (Djela apostolska 17:26).   

Zbog Adamovog grijeha svaki čovjek se rađa razdvojen od Boga, odnosno bez Božjeg Duha u sebi, i svi ljudi su po rođenju tjelesni i robovi grijeha – po prirodi su grešni.

„Svi mi kao ovce zalutasmo, svaki od nas se okrenu svojim putem…“ (Isaija 53:6).

„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave…“ (Rimljanima 3:23).

„Jer smo upravo optužili sve, i Judejce i Grke, da su pod grijehom, kao što je napisano: Nema pravednog čovjeka, nema nijednog. Nema nikog ko je razuman, nema nikog ko traži Boga. Svi su zastranili, svi su oni bezvrjedni, nema nikoga ko čini dobro, nema nijednog“ (Rimljanima 3:9-12).

„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i ostali“ (Efescima 2:3).

„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili“ (Rimljanima 5:12).

„Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude… Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog… Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude došla osuda… Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici… (Rimljanima 5:16-19).

„Što je rođeno od tijela, tijelo je…“ (Jovan 3:6).

„Gle, u iskvarenosti sam rođen, u grijehu me je začela majka moja“ (Psalmi 51:5).

Ali Pismo je sve predalo u zatočeništvo pod vlast grijeha…“ (Galatima 5:22).

U čovjeku djeluje zakon grijeha koji ga porobljava i zato je čovjek grešan i smrtan.

„…Ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od tijela smrti ove“ (Rimljanima 7:23-24).

Dakle, grijeh je prirodno stanje u kojem se čovjek nalazi od rođenja, grijeh je prirodno stanje ljudske prirode razdvojene od Boga koja prirodno i spontano manifestuje grešna djela stavljajući svoju volju ispred Božje.

Čovjek sam po sebi ne može da se spasi, nalazi se u izgubljenom stanju. Bog je izgubljenom čovjeku obezbijedio Spasitelja, Sina Božjeg Isusa Hrista.

„Jer je Sin čovječiji došao da traži i da spase ono što je izgubljeno” (Luka 19:10).

„Rodiće sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on svoj narod spasti od grijeha njihovih“ (Matej 1:21).

„Jer plata grijeha je smrt, a Božji blagodatni dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda“ (Rimljanima 6:23).

Bog je iz ljubavi bio milostiv prema čovjeku i privremeno je spriječio pune posljedice grijeha koje su trebale zadesiti i Adama i njegove potomke omogućivši im da se kroz Isusa Hrista mogu spasiti.

„Jer se Božja blagodat koja donosi spasenje pokazala svim ljudima“ (Titu 2:11).

„Ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam po prestupima našim vraća ono što zaslužujemo“ (Psalmi 103:10).

 

Spasenje je u novorođenju – u primanju novog života

Adamovi potomci, svi ljudi, nastali su rađanjem kroz biološki proces reprodukcije. Rađanje je proces kroz koji se prenosi život – onaj koji ima život – otac ili roditelj, prenosi život – djetetu ili potomku. Svaki čovjek, rođenjem, po nasleđu od Adama posjeduje Adamov život koji je:

  • razdvojen od Boga
  • grešan (tjelesan-rob grijeha-svoja volja protiv Božje volje)
  • smrtan

Ovo je izgubljeno stanje za čovjeka koje on ne može da promijeni, jer je u pitanju nasleđe koje je primio rođenjem.

Spasenje čovjeka je isključivo u primanju novog života koji je:

  • povezan sa Bogom
  • pravedan (duhovan-Božja volja ispred svoje volje)
  • besmrtan

Novi život za čovjeka mora biti nasleđe koje će čovjek primiti natprirodno novim rođenjem, i to kao dar od Boga, jer čovjek sam po sebi ne može da promijeni ono što je prvim rođenjem primio u nasleđe.

„Isus mu na to reče: Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko odozgo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo… Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko ne rodi od vode i od Duha, ne može ući u Božje kraljevstvo. Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od Duha, duh je“ (Jovan 3:3-6).

Da bi se čovjek nanovo rodio i primio novi život kao nasleđe, mora postojati otac ili roditelj, onaj koji ima život da bi ga mogao prenijeti djeci ili potomcima, kao što je Adam prenio život. Bog je obezbijedio novog oca čovječanstva, Isusa Hrista, novog Adama koji će prenijeti novi život grešnicima kroz novorođenje.

„Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša, posljednji Adam Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45).

„…Adam, koji je tip onoga koji je imao da dođe (Isusa)“ (Rimljanima 5:14).

Novorođenje čovjeka, za razliku od prirodnog rođenja kroz biološki proces reprodukcije, je natprirodni proces. Da bi se čovjek ponovo rodio potrebno je natprirodno čudo, jer se radi o novorođenju čovjeka koji je već živ. Živom čovjeku, kojem treba spasenje i koji treba da izabere da se spasi, potrebno je da se ponovo rodi, i zato je novorođenje natprirodno čudo.

 

Novi život mora anulirati i nadvladati stari život sa svim posljedicama

Čovjek od kada se rodi, kao beba, manifestuje grešne sklonosti. Te sklonosti su ništa drugo nego grešna priroda koju je čovjek primio kroz nasleđe, rođenjem od roditelja počevši od praroditelja Adama. Čovjek kroz život, osim što ima naslijeđene grešne sklonosti, proizvodi nove grešne sklonosti, kao posljedica grešne prirode koju posjeduje od rođenja. Čovjekova tjelesna priroda, odnosno ropstvo grijehu za posljedicu imaju stavljanje svoje volje ispred Božje volje. Ovo znači da novi život koji čovjek primi mora biti realan i iskustven kako bi mogao anulirati i nadvladati stari život sa svim posljedicama. Novi život, odnosno “novi čovjek” u iskustvu mora biti snažniji od iskustva starog života, odnosno snažniji od “starog čovjeka”. Novi život u iskustvu mora biti snažniji od tjelesnosti i ropstvu grijehu koje je čovjek primio u nasleđe rođenjem, a to znači da stavljanje Božje volje ispred svoje volje mora biti u iskustvu snažnije od stavljanja svoje volje ispred Božje volje.

Kako bi čovjek mogao biti spašen, Isus Hrist, čovjekov novi roditelj, mora doći u čovjekov realni položaj, u položaj grešnika, u položaj starog života, u položaj “starog čovjeka”, i u realnosti i iskustvu anulirati i nadvladati stari život, odnosno “starog čovjeka” sa svim posljedicama, anulirati i nadvladati tjelesnu grešnu prirodu, odnosno anulirati i nadvladati stavljanje svoje volje ispred Božje.

Sve to je neophodno kako bi svi oni koji kroz novorođenje prime Hristov život, u realnosti i iskustvu anulirali i nadvladali stari život sa svim posljedicama i spasili se. U “novom čovjeku”, u njegovoj prirodi, nakon novorođenja, mora djelovati zakon koji je u iskustvu snažniji od zakona grijeha koji sada porobljava “starog čovjeka”.

Isus Hrist je kroz utjelovljenje, život, smrt i vaskrsenje uradio sve što je potrebno čovjeku za spasenje kada primi Njegov život – u realnosti i iskustvu je anulirao i nadvladao stari život sa svim posljedicama.

Nastavak

image_pdfimage_print