Čovjek se spašava vjerom u Sina Božjeg Isusa Hrista kojeg je Bog poslao u svijet da spasi čovjeka.^1. Spasenje je dar Božji koji se prima vjerom u Hrista.

„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, nego da ima vječni život. Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spase kroz njega. Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjeg“ (Jovan 3:16:18).

„Gospodo, šta moram raditi da bih se spasao? Oni su rekli: Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i bićeš spašen, i ti i tvoj dom“ (Djela apostolska 16:30-31).

„Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio“ (Efescima 2:8-9).

„Jer ako svojim ustima priznaješ da je Isus Gospod – i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen“ (Rimljanima 10:9).

„Tada joj Isus reče: Ja sam vaskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?” (Jovan 11:25-26).

„Božje svjedočanstvo je veće od ljudskog svjedočanstva, koje mi prihvatamo. Jer Božje svjedočanstvo je u tome da je on posvjedočio o svom Sinu. Ko vjeruje u Sina Božjeg, prihvata svjedočanstvo koje mu je dato. Ko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lažljivcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo kojim Bog svjedoči o svom Sinu. A u ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život. Ovo pisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjeg, da znate da imate život vječni i da vjerujete u ime Sina Božjeg“ (1. Jovanova 5:9-13).

Šta je Hrist, u ime Božje, uradio za čovjeka da bi Mu čovjek povjerovao iz srca i spasio se?

Hrist je jedinorođeni Sin Božji, i u ime Božje i poslat od Boga došao je na svijet da spasi čovjeka. Hrist se prije 2000 godina utjelovio, postao je čovjek, da bi mogao da spasi čovjeka. Hrist je kroz život, smrt i vaskrsenje obezbijedio spasenje čovjeka, i nakon što Ga je Bog proslavio dajući Mu Sveti Duh u punini, može dati svoj život onima koji Mu povjeruju.

„Oče, došao je čas. Proslavi svog Sina, da tvoj Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima da vječni život svima koje si mu dao“ (Jovan 17:1-2).

„Dakle, pošto ga je Bog Otac uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna i dao mu obećani Sveti Duh, izlio je na nas taj Duh, kao što vidite i čujete“ (Djela apostolska 2:33).

Hristova smrt na krstu – najvažniji događaj u Božjem planu spasenja čovjeka

Hristova smrt na krstu Golgote je najvažniji događaj u Božjem planu spasenja čovjeka, jer je Hrist na krstu pokazao koliko voli čovjeka i zašto Mu treba vjerovati.

 „…Kao što je i Hrist volio nas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu na prijatan miris Bogu“ (Efescima 5:2).

Hrist je na krstu pokazao koliko Bog voli čovjeka i da čovjek treba da se vrati Bogu kroz prihvatanje Njegovog Sina za Spasitelja.

 „A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hrist, dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5:8).

Šta se desilo na krstu Golgote?

Hrist je umro smrću kojom treba da umre grešnik. Hrist je umro smrću kojom mi treba da umremo, da nas On nije zamijenio. To je vječna smrt. To je smrt bez nade. To je smrt kada ste potpuno ostavljeni od Boga. To je smrt bez bilo kakve Božje milosti. To je smrt koja je trebala da zadesi Adama.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46).

„Ali on bi ranjen za naše prestupe, slomljen za naša bezakonja; kazna za izopačenost bješe na njemu našeg mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zalutasmo, svaki od nas se okrenu svojim putem, a Gospod je položio na njega bezakonje svih nas“ (Isaija 53:5-6).

Hrist je na krstu pristao da prestane da postoji, pristao je da ga nema zauvijek, samo da bi ispunio Božju volju, a Božja volja je bila da umre. Zašto?

Bog je znao da će vaskrsnuti Hrista nakon tri dana, to je i Hrist vjerovao i znao tokom života, ali je na krstu ostavljen od Boga i izgubio je nadu u vaskrsenje. To je moralo da se desi da bi Hrist došao u realan položaj grešnika, da bi došao u položaj „starog čovjeka“, da bi došao u položaj grijeha – tjelesne grešne ljudske prirode, i da bi u tom položaju bio i ostao poslušan Bogu i na taj način obezbijedi čovjekovo spasenje, ono što niko drugi ne može.

„Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu“ (Filipljanima 2:8).

 „Onoga koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima 5:21).

 „Hrist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet je svako ko je obješen na drvo…“ (Galatima 3:13).

Kroz poslušnost do smrti, iz položaja razdvojenosti od Boga, Hrist je usmrtio grijeh, usmrtio je tjelesnu grešnu prirodu, usmrtio je „starog čovjeka“, obezbijedivši spasenje svima koji prime Njegov život kroz novorođenje.

„Ali sada, na svršetku ovog poretka, pojavio se jednom zauvjek da svojom žrtvom odstrani grijeh“ (Jevrejima 9:26).

„…Znajući ovo, da je naš stari čovek bio razapet zajedno s njim…“ (Rimljanima 6:6).

„…Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe zaista mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rimljanima 6:8-11).

Hrist je pobijedio na krstu isključivo zato što je bio Sin Božji

Kako je Hrist na krstu Golgote uspio da uradi ono što niko ne može, da bude poslušan Bogu iako realno razdvojen i ostavljen od Boga da umre zauvijek kao da je grešnik? Hrist je to mogao samo zato što je Sin Božji.^2.

Ako je Sin Božji stvarno postao čovjek, onda nije mogao biti čovjek sa Božanskom silom i slavom koju je imao na Nebu, jer postati čovjek znači imati isključivo ljudske sposobnosti i mogućnosti i što je najvažnije u ovom slučaju – postati smrtan, jer je smrt bila neophodna za spasenje ljudskog roda. Prema Bibliji, Sin Božji se odrekao Božanske sile i slave, a to znači i besmrtnosti, da bi se utjelovio i spasio čovjeka.

 „…Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu“ (Filipljanima 2:6-8).

Dok je bio na Zemlji, Isus je činio brojna čuda, ali samo zahvaljujući Božjoj sili koja mu je bila data jer On sam po sebi kao čovjek nije imao silu.

„Ali ako ja Božjim prstom istjerujem demone, zaista je među vas stiglo Božje kraljevstvo“ (Luka 11:20).

„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe…“ (Jovan 5:30).

Ako se Sin Božji odrekao Božanske sile i slave da bi postao čovjek, šta je drugo ostalo Sinu Božjem? Šta je to što Ga je još uvijek činilo jedinorođenim Sinom Božjim?

„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio, nego si mi pripremio tijelo. Nijesu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh. Tada sam rekao: Evo, došao sam – u svitku knjige pisano je o meni – da vršim tvoju volju, Bože. …Po toj „volji” smo posvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom zauvijek“ (Jevrejima 10:5).

Kome je pripremljeno tijelo? Sinu Božjem. Ko je došao da vrši Božju volju? Sin Božji. Ko je prinešen jednom zauvijek? Sin Božji.

On je postojao i ranije, ali je prije oko 2000 godina utjelovljen da bi mogao spasiti čovjeka i biti prinešen, odnosno umrijeti. Ovo znači da je neki životni elemenat Sina Božjeg nastavio da postoji u ljudskom tijelu kako bi On zaista bio ono što je uvijek bio, Sin Božji, iako je postao čovjek. Koji je to životni elemenat koji neku osobu čini onim što ona jeste? Ko što smo već objasnili, svako biće ima tijelo i duh, ali tijelo nije ono što osobu čini onim što jeste, nego duh (život, um, srce, priroda).

U Hristovom tijelu koje je rodila Marija bio je Hristov Duh. To je Njegov Duh koji je dio Njega od kada On postoji, od vječnih vremena, i zato je On bio i ostao Sin Božji iako sada u ljudskom tijelu. Dakle, Duh Sina Božjeg je utjelovljen. Isusov Duh je Božanski duh – to je Hristov Božanski elemenat naslijeđen od Boga kada je Hrist rođen od Boga u vječnim vremenima, i Bog je taj isti Hristov Duh utjelovio u Marijinoj utrobi, jer znamo da je Bog bio Hristov Otac i prilikom zemaljskog začeća. Hristov Duh je zapravo Njegova duhovna priroda koja Ga čini onim što On jeste po nasleđu kao jedinorođeni Sin Božji iz vječnih vremena – dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv, i to je ono čega se Hrist nije mogao odreći kada je postao čovjek jer je to ono što On jeste po nasleđu rođenjem od Boga.

„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).

Prilikom Hristovog utjelovljenja po prvi put u istoriji svemira u jednoj ličnosti kombinovane su ili objedinjene dvije prirode – Božanska i ljudska, i zato Hrist nije bio samo čovjek kao što su ostali ljudi.

„U početku bješe Riječ, i Riječ bješe kod Boga, i Bog bješe Riječ. …I Riječ je postala tijelo i prebivala među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine“ (Jovan 1:1.14).

U Hristu je bila 100 odsto Božanska priroda dobrote i ljubavi koja Mu pripada po nasleđu od Boga Oca i 100 odsto ljudska priroda (ljudsko tijelo ili obličje) koja Mu pripada po nasleđu od Marije. Hrist je zato bio istovremeno Sin Božji i istovremeno Sin čovječiji, odnosno istovremeno Bog (po duhovnoj prirodi – dobrota i ljubav) i istovremeno čovjek (po fizičkoj prirodi – tijelo od krvi i mesa).

„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).

„Koji budući sjajnost Njegove slave i obličje bića Njegovog…“ (Jevrejima 1:3).

„I ko gleda mene, gleda i onoga koji me je poslao“ (Jovan 12:45).

„Isus mu odgovori: Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene. Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga. A Filip mu reče: Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno. Isus mu reče: Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nijesi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: Pokaži nam Oca?“ (Jovan 14:6-9).

Hristovo Božanstvo je glavni razlog zbog kojeg je On jedini čovjek u istoriji koji je uspio da proživi savršen bezgrešan život.

„On nikakav grijeh nije počinio, niti se prevara našla u njegovim ustima“ (1. Petrova 2:22).

„Volio si pravednost i mrzio bezakonje“ (Jevrejima 1:9).

Hrist je bio svet od rođenja.

„…Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:35).

„A dijete je raslo i jačalo u duhu, ispunjavajući se mudrošću i blagodat Božja je bila na njemu“ (Luka 2:40).

Sin Božji je promijenio spoljašnje obličje i spoljašnju prirodu, postao je čovjek, preuzeo je ljudsku prirodu na sebe, ali je i dalje ostao ono što jeste – Božanstvo, Sin Božji, po dobroti, ljubavi, pravednosti, svetosti, milosti.

Samo zato što je Hrist imao Božansku dobrotu i ljubav u ljudskom tijelu, mogao je da bude Spasitelj – jedini koji će do smrti ostati poslušan Bogu iz ljubavi iako ostavljen od Boga na krstu Golgote. Hrist je to mogao samo zato što je Njegova priroda čista dobrota i ljubav pod svim okolnostima. Bilo koje drugo biće da se našlo u Hristov položaj na krstu, a to je položaj grešnika iz kojeg je čovjeku potrebno spasenje ili oslobođenje – razdvojen od Boga, odnosno bez Božjeg Duha u sebi, završilo bi kao Lucifer i pali anđeli i kao što je završio Adam zajedno sa cijelim ljudskim rodom – sa grešnom, tjelesnom prirodom i u neprijateljstvu sa Bogom. Samo Sin Božji je mogao da bude Spasitelj jer je On dobar i ljubav sam po sebi kao Bog, bez obzira da li je razdvojen od Boga ili ne.

Hrist je zato, postavši čovjek, u čovječanstvo unio elemenat Božanstva upravo kako bi nas mogao spasiti i osloboditi od našeg stanja grešnosti-tjelesnosti kao posljedice razdvojenosti od Boga tako što će On lično doći u čovjekov položaj razdvojenosti od Boga. Hrist je morao biti čovjek da bi mogao doći u čovjekov položaj i spasiti ga, a istovremeno je morao biti Božansko biće da bi mogao spasiti čovjeka iz položaja u kojem se čovjek nalazi. Zahvaljujući svom naslijeđenom Božanstvu, Sin Božji je na krstu mogao da nadvlada grijeh – stanje grijeha u kojem se nalazi čovjek, odnosno stanje razdvojenosti od Boga, kroz poslušnost Bogu iz ljubavi.

Na krstu je ključ za novorođenje

Položaj razdvojenosti od Boga na krstu, koštao je Hrista ogromne žrtve, jer je to položaj grešnika – kada ste ostavljeni od Boga da umrete bez nade u vaskrsenje i ponovni susret sa Ocem, ali je to bilo neophodno za čovjekovo spasenje. Hristovo iskustvo smrti grijehu je spasonosno, jer će biti dato onima koji prihvate Hrista za Spasitelja, koji se sjedine sa Njim u duhu i nanovo se rode.

Hrist je na krstu, kroz žrtvu, prije svega pokazao koliko voli čovjeka i koliko Bog voli čovjeka, odnosno koliko je čovjek dragocjen u njihovim očima. Hristova smrt će primarno privući grešnike Bogu.

 „A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. To je rekao da naznači kakvom će smrću umrijeti“ (Jovan 12:32-33).

Hristova žrtva je ključna tačka za čovjekov povratak Bogu i prihvatanje Hrista za Spasitelja da bi se desilo novorođenje. To je bila žrtva pomirenja između čovjeka i Boga koja treba da privuče čovjeka Bogu, jer je Bog realno žrtvovao ono najvrjednije i najdragocjenije što je imao – rođenog Sina.

„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, nego da ima vječni život“ (Jovan 3:16).

„…Kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja…” (Rimljanima 3:25).

Čovjek je u potpunosti prihvaćen kod Boga, i Hristova žrtva je dokaz za to. Bog je kroz Hrista oprostio čovjeku sve grijehe. Zahvaljujući Hristovoj žrtvi ne postoji ni jedna prepreka da čovjek dođe Bogu i prihvati ponuđeno pomirenje i oproštenje i na taj način se spasi.

„A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom kroz Isusa Hrista i dao nam službu pomirenja, da objavljujemo da je Bog bio u Hristu i pomirio svijet sa sobom, ne računajući im njihove prestupe, i stavio u nas riječi pomirenja“ (2. Korinćanima 5:18-19).

 „Jer je unaprijed odredio da nas kroz Isusa Hrista usvoji kao sinove, po ugodnosti volje svoje, da bi bio hvaljen zbog svoje slavne blagodati kojom nas je učinio prihvatljivim u voljenome, u kome imamo iskupljenje njegovom krvlju, oproštenje prestupa po bogatstvu njegove blagodati“ (Efescima 1:5-7).

Spasenje – novorođenje

Čovjek, kada se upozna sa jevanđeljem, prije svega sa onim što je Sin Božji, u ime Božje, uradio za čovjeka na krstu Golgote, i time bude pokrenut da povjeruje iz srca u Sina Božjeg kao ličnog Spasitelja poslatog od Boga da umre za nas lično, na dar dobija život Sina Božjeg, drugog Adama – nanovo se rađa natprirodnim čudom kroz sjedinjenje sa Sinom Božjim u duhu. Ovo je spasenje vjerom.

 „A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego rođeni od Boga“ (Jovan 1:12-13).

„Ko god priznaje da je Isus Hrist Sin Božji, Bog nastava u njemu i on u Bogu. …Bog je ljubav, i ko stoji u ljubavi, stoji u Bogu i Bog stoji u njemu“ (1. Jovanova 4:15-16).

„Svako ko vjeruje da je Isus zaista Hrist, rođen je od Boga, i svako ko voli onog koji je rodio, voli i onog koji je rođen od njega“ (1. Jovanova 5:1).

„Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša, posljednji Adam Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45).

Da li smo pokrenuti Hristovom žrtvom da iz srca povjerujemo u Božju i Hristovu ljubav? Da li smo razumjeli Hristovu žrtvu ili je umanjujemo na neki teološko-filozofski način? Da li razmišljamo o toj žrtvi? Da li smo u svijetlu te žrtve pravilno shvatili svoju puninu grešnosti i bespomoćnosti kao i potrebu za spasenjem, za novim životom? ^3.

Nastavak

Facebook

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print