Biblija kaže da je Bog stvorio i proširio život po cijelom svemiru, ne samo na planeti Zemlji.

Prije stvaranja Zemlje i čovjeka Bog je stvorio i brojna druga bića u svemiru među kojima su anđeli koji su najbliži Božjem prestolu.

„Blagosiljajte Gospoda, anđeli njegovi, moćni i silni, koji izvršavate riječ njegovu, slušajući zapovjesti njegove“ (Psalmi 103:20).

„U godini smrti cara Ozije, vidio sam Gospoda kako sjedi na visokom i uzvišenom prestolu… Iznad njega su stajali serafimi (anđeli)… I govorili su jedan drugom: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama!“ (Isaija 6:1-3).

„I pogledao sam i začuo glas mnogih anđela koji su bili oko prestola…“ (Otkrivenje 5:11).

Anđeli su duhovna bića nevidljiva za ljudsko oko jer se nalaze izvan domena čovjekovog vidljivog spektra. Oni su stvoreni na višem nivou od čovjeka i predstavljaju Božje službenike i članove Nebeske hijerarhije. Anđeli, kao Božji službenici, sprovode Božje naredbe i uključeni su, kako Biblija opisuje, u brojne događaje na Zemlji kroz istoriju, od prenošenja Božjih poruka ljudima, preko pomaganja i zaštite ljudi, do izvršavanja Božjih presuda nad ljudima.^1.

Temelji Božje vladavine

U Božjem carstvu Bog lično svojim Duhom prebiva u svojim stvorenjima. Božja djeca su, na taj način, povezana sa izvorom života, Bogom, i kroz život ispoljavaju ono što Bog jeste – Njegovu prirodu, Njegov karakter, Njegove osobine. Ljubav je osnovna i temeljna vrijednost Božje prirode na osnovu koje Bog vlada u Njegovom carstvu. Bog je u Njegovom carstvu dao slobodnu volju svoj Njegovoj djeci jer želi da ima jedinstven i blizak odnos sa njima zasnovan na ljubavi, a ukoliko ne postoji slobodna volja onda ne može biti uzajamne ljubavi. Bog svojoj djeci daruje savršeni život i jedinstveno i blisko zajedništvo sa Njim zasnovano na ljubavi, a Božja djeca slobodnom voljom odgovaraju na to ljubavlju i jedinstvenim i bliskim zajedništvom sa Bogom i sa Božjom djecom. Ovo je Božji zakon ljubavi na čijim temeljima funkcioniše svemir.

„Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom. To je prva i najveća zapovjest. A druga je slična ovoj: Voli svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Matej 22:37-39).

Grijeh se pojavio u Luciferu –  uzoholio se jer je skrenuo pogled sa Boga ka sebi

Božja volja je da mu Njegova djeca služe slobodnom voljom iz ljubavi prema Njemu. Dok vlada ljubav prema Bogu, vlada i međusobna ljubav kod Božje djece. Ovakvo radosno stanje u Božjem carstvu se u jednom trenutku promijenilo. Najuzvišenije anđeosko biće nazvano Svjetlonoša se pobunilo protiv Boga i izazvalo velike posljedice koje su se prenijele na čovječanstvo i zbog kojih će mnoga Božja djeca izgubiti život (Svjetlonoša je prevod latinske riječi Lucifer).

„Ovako kaže Gospod: Ti si pečat savršenstva, pun si mudrosti i savršeno si lijep. Bio si u Edenu, vrtu Božjem. Pokrivalo te je svako drago kamenje, rubin, topaz, jaspis, hrizolit, oniks, žad, safir, tirkiz, smaragd i zlato; tamburine i svirala bili su ti pripremljeni onog dana kad si bio stvoren. Bio si pomazani heruvim zaštitnik, ja sam te postavio. Bio si na svetoj gori Božjoj. Hodio si usred plamenih stijena. Bio si besprekoran na svojim putevima od dana kad si stvoren pa sve dok se u tebi nije našla nepravednost” (Ezekijel 28:12-15).

Lucifer je u jednom trenutku svog života poželio život nezavisan od Boga, život prema svojoj volji a ne po Božjoj volji, život u kojem će on biti svoj bog a ne Bog. Želja za nezavisnošću od Boga kod Lucifera se pojavila zato što se uzoholio. Oholost znači uzdignuti sebe na položaj koji vam ne pripada, dati sebi značaj koji vam ne pripada, smatrati sebe važnijim i vrjednijim od drugih, zaboraviti na Boga kao na izvora svega što vi jeste i što posjedujete…

„Tvoje srce se uzoholilo zbog ljepote tvoje. Uništio si mudrost svoju zbog svog sjaja“ (Ezekijel 28:17).

Lucifer je, uzoholivši se zbog onoga što je vidio kod sebe – ljepotu, sjaj, mudrost, uzvišeni položaj kao heruvima zaštitnika, a što je bilo veličanstveno jer ga je Bog stvorio takvim, pomislio da može biti nezavisan od Boga – da samostalno donosi odluke, da samostalno bira svoju put, da bude poštovan i obožavan od drugih… Lucifer je u suštini htio da bude kao Bog  – da bude svoj bog u svom životu, jer je sebe smatrao veoma velikim u svojim očima, odnosno većim od svih drugih, zato što je bio lijep, sjajan, mudar i visoko rangiran u Božjoj hijerarhiji.

“A govorio si u svom srcu: Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Svevišnjim” (Isaija 14:13-14).

Bog je sva živa bića stvorio da budu radosna u zajedništvu sa Njim, da smisao svog postojanja imaju u Njemu koji je izvor života i radosti. Kroz zajedništvo sa Bogom živa bića iz sebe i kroz sebe otkrivaju Božji karakter dobrote i ljubavi koji se manifestuje prema Bogu i prema drugim živim bićima. Onog trenutka kada se živo biće okrene ka sebi, kada počne da gleda na sebe, zakoračilo je na put grijeha. Upravo se to desilo Luciferu.

Princip grijeha oduvijek isti

Iako stvoren da živi bogocentričan život jer je to najbolji život koji stvoreno biće može da ima, Lucifer se okrenuo ka sebi – vidio je kod sebe nešto što nije vidio kod drugih stvorenja, svoju ljepotu, sjaj, mudrost, uzvišeni položaj, i počeo je da voli sebe, da sebe smatra ljepšim i pametnijim od drugih, a samim tim i vrjednijim od drugih. Logično je da kako je sve više gledao u sebe i divio se sebi, počeo je da zaboravlja da sve što ima i što jeste da je to ustvari dar od Boga koji ga je stvorio takvog i dao mu uzvišen položaj. Dakle, skretanje pogleda od Boga ka sebi u Luciferu je proizvelo oholost i sebičnost, i na kraju otvorenu pobunu protiv Boga zbog želje za nezavisnim životom. To je u suštini put grijeha i princip grijeha – skretanje pogleda sa Boga ka sebi koji vodi u nezavisnost ili razdvojenost od Boga. Način manifestacije grijeha nije toliko važan koliko je važan princip ili uzrok grijeha, a to je okretanje od Boga ka sebi. Ovaj princip je oduvijek bio isti kao što je i danas. To je „sindrom Lucifera“ – želja za nezavisnošću od Boga, okretanje ka sebi, djelovanje po svojoj volji, „JA“ sam bog u svom životu…

Razdvajanje od Boga – put bez povratka

Lucifer je nastojao da za sebe pridobije i druge anđele u Nebeskoj hijerarhiji što je preraslo u otvorenu pobunu trećine svih anđela protiv Boga (Otkrivenje 12:1-9). Biblija sve anđele koji su zbačeni sa Neba naziva demonima ili zlim duhovima, a Lucifer ili Svjetlonoša koji je njihov vođa nazvan je Sotona (riječ koja znači „protivnik“ ili „neprijatelj“).

„Kako pade s Neba, Svjetlonošo, zorin sine!“ (Isaija 14:12).

Razdvajanjem od Boga, Sotona i njegovi sljedbenici su postali potpuno zli, zato što je Bog jedini izvor dobrote i ljubavi. Bez Božjeg Duha u sebi niko od stvorenja ne može biti dobar i imati ljubavi, jer je samo Bog izvorno takav i On je izvor svega dobrog.

„Niko nije dobar, osim jednoga Boga“ (Marko 10:18).

Sotona i demoni ne žele i ne mogu više da se povežu sa Bogom, jer su potpuno razdvojeni od Boga kao izvora dobrote i ljubavi. Pošto su odstranjeni sa Neba jer za njih više nema nade da se ponovo povežu sa Bogom, Sotona i demoni su, iz mržnje prema Bogu, svoju pažnju usmjerili prema novostvorenim bićima koja su u međuvremenu stvorena na planeti Zemlji – ljudima. Sotona je pripremao plan da prevari čovjeka da posluša njega i prihvati koncept nezavisnosti od Boga kako bi pronašao nove sljedbenike i teritoriju na kojoj može nastaviti pobunu protiv Boga. Sotona je uspio da prevari Adama i Evu koji su odabrali da budu nezavisni od Boga i tako je grijeh ušao u čovječanstvo (1. Mojsijeva 2:15-16, 3:1-6; Otkrivenje 12:9).

Zahvaljujući Sinu Božjem Isusu Hristu koji je pristao da se žrtvuje i obezbijedi spasenje (Otkrivenje 13:6, 2. Timoteju 1:9-10), sudbina čovječanstva nije kao sudbina Lucifera i demona, a to je nemogućnost ponovnog povezivanja sa Bogom što znači biti izgubljen za vječnost. Svaki čovjek, kroz Isusa, može da se poveže sa Bogom, ali onaj koji ne iskoristi ovaj život da se poveže sa Bogom biće izgubljen za vječnost kao što će biti izgubljeni Lucifer i demoni. Jedini smisao ovog života jeste prihvatiti Isusa za ličnog Spasitelja, jer će se uskoro završiti vrijeme Božje milosti do kada čovjek može prihvatiti spasenje. Prirodna posljedica nezavisnosti od Boga kao izvora života je prestanak života ili smrt zauvijek.

„Jer plata grijeha je smrt, a Božji blagodatni dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ (Rimljanima 6:23).

Bog se ne miješa u slobodnu volju

Kako i zašto slobodna bića sa savršenom prirodom i karakterom koje su imali stvaranjem od Boga, i u savršenom okruženju u kojem su živjeli, kao što su Sotona i Adam, mogu da djeluje protiv Boga, svog stvoritelja i izvora života? Samo iz jednog razloga – zbog ličnog izbora, lične odluke i lične želje da žive bez Boga, da žive nezavisno od Boga, da više vjeruju sebi nego Bogu. Iako je u pitanju iracionalna i neobjašnjiva stvar koja završava prestankom života, to je nešto što je moguće zato što se Bog ne miješa u slobodnu volju svojih stvorenja.

Povjerenje ili nepovjerenje u Boga, život sa Bogom ili bez Boga, je nešto što svako živo biće odlučuje za sebe nezavisno od Božjeg direktnog utica na taj slobodan izbor. Bog je svojoj djeci dao sve moguće dokaze ljubavi i sile, ali im se ne miješa u izbor da li žele da Mu vjeruju i da Ga vole. Adam i Eva, a prije njih Sotona i pali anđeli, iskoristili su i zloupotrijebili svoju mogućnost u koju im se Bog ne miješa – odlučili su se za život bez Boga, i izazvali teške i tragične posljedice širom Božjeg carstva.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print