Trojstvo je neodrživo – Bog ne može biti iskušan i umrijeti, ali Sin Božji može

Biblija nam jasno daje identitet Isusa Hrista – On je jedinorođeni Sin Božji od vječnih vremena koji ima sve osobine Boga jer je rođen od Boga.((Za više informacija pročitati Identitet Isusa Hrista i Kada je Isus Hrist postao Sin Božji))

Nakon utjelovljenja Isus je zadržao osobine Boga, ali samo karakterne (duhovna priroda), dok se odrekao osobina koje predstavljaju silu i moć (fizička, spoljašnja priroda), jer onda ne bi stvarno bio čovjek.((Za više informacija pročitati Utjelovljeni Sin Božji: čovjek sa Božanskom prirodom))

Isus je morao stvarno biti čovjek da bi spasio čovjeka. Isus je morao doći u položaj grešnika – a to je potpuna razdvojenost od Boga, da bi učinio pomirenje sa Bogom i bio poslušan Bogu, ono što je grešniku potrebno da bi se spasio nakon što mu Isus da svoj pobjednički život.

Ako postoji nešto što Biblija kategorično uči onda je to da postoji jedan, jedini, apsolutni, samopostojeći Bog, Otac, koji ima rođenog Sina. U tome nema bilo kakve misterije već stvarni odnos Otac-Sin kakav nam je predstavljen u Bibliji.

 

Bog ne može postati čovjek, biti iskušan i umrijeti

Bog je rekao da je poslao svog jedinorođenog Sina da umre za čovjeka:

„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, nego da ima vječni život“ (Jovan 3:16).

Ovo je vjerovatno najpoznatiji tekst u Bibliji – da je Bog dao svog jedinorođenog Sina iz ljubavi prema grešnicima. Ali ako je nauka o Trojstvu tačna, onda doslovni, stvarni Otac nije dao svog doslovnog, stvarnog Sina, već su to, ili uloge u okviru Plana spasenja, ili mistifikovan odnos Otac-Sin koji, uz Svetog Duha, navodno čine jednog, ali trojedinog Boga.((Za više informacija o objašnjenjima Trojstva pročitati Trojstvo u zvaničnom hrišćanstvu))

Bog kao Trojstvo ne može realno da se žrtvuje. Bog ne može realno da postane čovjek, da bude iskušan i da umre, a upravo su utjelovljenje, pobjeda nad iskušenjima i smrt neophodni za spasenje grešnika.

„Jer se Bog ne može iskušavati zlim stvarima…“ (Jakov 1:13).

„…Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, jedini koji ima besmrtnost, koji prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti“ (1. Timoteju 6:15-16).

Da bi neko kao čovjek bio iskušan i umro taj neko mora biti čovjek – podložan iskušenju i smrtan, a Bog to realno ne može biti koliko god se pozivali na misteriju, tajnu i nedokučivost Boga.

Plan spasenja čovjeka kroz iskušenje i smrt onoga koji spašava mora biti realan, i zato je realno ono što Biblija kaže da je Bog poslao Sina u svijet da se žrtvuje – da bude iskušan i umre.

„…Nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio“ (Jevrejima 4:15).

„Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada“ (Otkrivenje 1:18).

Iskušenje je realna situacija kada se odlučuje da li izabrati svoju ili Božju volju, a to znači da li učiniti grijeh ili ne. Bog se ne može realno iskušati jer je iskušenje zauzimanje odnosa prema Bogu. Biti iskušan da se učini grijeh znači biti iskušan da se zauzme negativan odnos prema Bogu, a učiniti grijeh znači zauzeti negativan odnos prema Bogu. Bog realno ne može da zauzme odnos prema sebi, ne može biti iskušan.

Bog ne može realno da dođe u položaj grešnika, jer je položaj grešnika razdvojenost od Boga. Isto tako, Bog ne može realno da dođe u položaj grešnika i u tom položaju ostvariti pobjedu nad grijehom, a pobjeda nad grijehom je biti poslušan Bogu. Dakle, Bog ne može da se razdvoji od Sebe, niti da zauzme odnos prema Sebi, a to je da bude poslušan Sebi. Ne samo što je iskušenje nešto što se tiče odnosa prema Bogu i da Bog zbog toga realno ne može biti iskušan, već i Božja svemoć čini da Bog ne može biti iskušan.

Kao što Bog ne može biti iskušan, Bog ne može ni umrijeti. Smrt znači realan prestanak postojanja, a Bog ne može realno prestati da postoji jer je svemoćan i besmrtan, izvor života, što znači da Bog ne može realno umrijeti.

 

Sin Božji je zauzeo položaj koji Bog nije mogao – postao je čovjek, iskušan je i umro

U najmanju ruku, neozbiljna je i besmislena teza zastupnika Trojstva da je trojedini Bog, na misteriozan način, kroz drugo lice Božanstva koje je u okviru Božanstva prihvatilo, postalo i nazvalo se Sin, sebe dao na žrtvu za spasenje čovjeka, a ne stvarnog.

Bog nije mogao direktno spasiti čovjeka, već je to uradio preko Sina, jer Bog nije mogao doći u grešnički položaj razdvojenosti od Boga, biti iskušan i umrijeti, ono što je Sin mogao. Bog nije mogao dati sebe na žrtvu jer je On jedan jedini apsolutni samopostojeći Bog koji je održavalac svega što postoji i koji ne može da mijenja svoju prirodu, pređe u niži nivo postojanja, postane čovjek, bude iskušan i umre u smislu kako je to mogao Njegov Sin, jer je to paradoksalno, kontradiktorno, nelogično i protivno svemu onome što jeste Bog.

„…Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima“ (Filipljanima 2:6-7).

Isus Hrist nije Bog koji se utjelovio, kako to uči doktrina o Trojstvu, jer je nemoguće da istovremeno bude i Bog i čovjek koji je realno iskušan i realno umro. Ne možete biti istovremeno Bog, izvor i održavalac života i svega što postoji, i ležati mrtav u grobu. Isus je Sin Božji, baš kao što Biblija kaže.

Bog je na krstu ostavio Sina da umre kao da je grešnik. Sin Božji je realno došao u čovjekov grešnički položaj i na krstu zavapio Bogu jer je izgubio nadu u vaskrsenje, a to je odlazak u vječnu smrt koja pripada grešnicima.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46).

„…Koji zacijelo nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas…“(Rimljanima 8:32).

Sve ovo nije moguće ako je Bog Trojstvo, osim ako je u pitanju igranje uloga ili mistifikovanja Boga što Trojstvo i jeste. Zašto mistifikovati Boga ako Biblija kaže da je Sin Božji bio žrtva za gijehe?

„Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama: Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega. Ljubav je u ovome: nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe“ (1. Jovanova 4:9-10).

„A mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina kao Spasitelja svijeta“ (1. Jovanova 4:14).

 

Ko je vaskrsnuo koga?

Ako je Isus Bog u smislu kako to nauka o Trojstvu zagovara, onda je On sam sebe vaskrsnuo iz groba jer jedino Bog može da vaskrsava. Prema Trojstvu, ne može se izbjeći zaključak da je trojedini Bog misteoriozno bio istovremeno i Bog i čovjek, ali u okviru dva lica Božanstva koja se nazivaju Otac i Sin (Sveti Duh je u tom trenutku imao neku drugu ulogu), a to ustvari znači da je Bog istovremeno bio mrtav (kao čovjek) i živ (kao Bog), i istovremeno je bio vaskrsnut (kao čovjek) i vaskrsavao (kao Bog).

Trojstvo je zaista neodrživo i udara na čovjekov zdrav razum protiveći se jasnim biblijskim otkrivenjima. Biblija je jednostavna i kaže da je Otac vaskrsnuo Sina, bez bilo kakvog mistifikovanja njihovog međusobnog odnosa.

„…Kao što je Hrist vaskrsnut iz mrtvih slavom Očevom…“ (Rimljanima 6:4).

„A Bog mira, koji je izveo iz mrtvih našeg Gospoda Isusa…“ (Jevrejima 13:20).

 

Zaljučak

U činjenici da je Isus Hrist stvarni, doslovni i bukvalni Sin Božji temelji se spasenje čovjeka.

„Jer Božje svjedočanstvo je u tome da je on posvjedočio o svom Sinu. Ko vjeruje u Sina Božjeg, prihvata svjedočanstvo koje mu je dato. Ko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lažljivcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo kojim Bog svjedoči o svom Sinu. A u ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život“ (1. Jovanova 5:9-12).

„Ko god priznaje da je Isus Hrist Sin Božji, Bog nastava u njemu i on u Bogu“ (1. Jovanova 4:15).

„Ko pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji“ (1. Jovanova 5:5).

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao“ (Jovan 17:3).