Djetetu je ludost privezana za srce, kaže Biblija (Priče Solomonove 22:15). Da li se možda sjećate vaših nestašluka kada ste bili mali? Da li ste nekad majki loptom slomili vaznu sa cvijećem ili neki drugi omiljeni detalj, pa vam je bilo teško da to priznate jer vas je bilo strah njene reakcije? Da li ste kod đeda i babe bili opušteniji nego kod roditelja i zašto?
Postoji jedna istinita priča o tome kako je jedan dječak loptom slomio prozor u svojoj kući i bilo mu je mnogo žao. Osjećao se mnogo loše zbog toga, plakao je i sakrio se u šumi gdje ga je mama i našla. Kada je otac došao sa posla, majka mu je rekla za prozor i otac ga je istukao. Da li možete da zamislite kako je bilo toj maloj osjetljivoj duši koja se nadala da će naići na samo malo ljubavi i razumijevanja i saosjećanja od svoga oca a dobila je nerazumijevanje, osjećaj da nije voljeno, grdnju, namršteno lice, osjećaj odbačenosti… Taj osjećaj je ovo dijete zapamtilo i kada je odraslo i vjerovatno ga nikada neće zaboraviti. Ovaj otac je vjerovatno imao loš dan na poslu, bio nervozan i u tom trenutku zaboravio na to koliko je i sam bio osjetljiv kada je bio mali, koliko mu je trebalo ljubavi, razumijevanja, podrške od roditelja. Zaboravio je i to koliko bi mu teško palo da se danas neko loše ponaša sa njim zbog nečeg što je pogriješio, i tako je na svom djetetu natovario jaram koji ni sam ne može da nosi.
Svima nam se može desiti da dođemo u slično iskušenje, ali Bog će nam pomoći da mu se odupremo ako to od Njega zatražimo.
Kada dijete učini neku grešku, ono treba da osjeća slobodu da to roditeljima i kaže. Ako ga kažnjavamo kada nam nešto prizna, teško da će više osjećati slobodu da roditeljima otvoreno kaže gdje je pogriješilo, nasuprot, postaće tvrdoglavo i tajnovito. Imaće osjećaj da je voljeno samo kada radi dobre stvari (uslovna ljubav), a pošto je djetetova najveća potreba bezuslovna ljubav, ono će pokušavati da prikrije loša djela zbog kojih će osjećati da nije voljeno od strane roditelja i trudiće se da prikaže samo dobru stranu onoga što radi. Dijete treba da osjeća da je voljeno i prihvaćeno od strane roditelja pa makar učinilo i najveću grešku koju roditelj može da zamisli. Ne smije da postoji nijedan razlog koji će roditelja da navede da postupa sa djetetom tako da se ono osjeća odbačenim. Šta god da pogriješi treba uvijek da zna da je prihvaćeno i da se ljubav prema djetetu nije smanjila zbog greške koju je napravilo. Treba da zna da je BEZUSLOVNO VOLJENO.
Ono što je važno kod nas roditelja jeste to da uvjek imamo na umu da je najvažnija djetetova vječna sudbina i da treba razmišljati dugoročno, i u tom smislu ne treba žuriti sa odlukama da nesto kažemo ili uradimo kada iz nekog razloga dodjemo u situaciju da ostajemo bez strpljenja, a vjerujem da se svakom roditelju to nekada desilo, a posebno majkama. A kada nam se i desi neki pad, UVJEK to moramo djeci da priznamo, da se izvinemo i da se zajedno sa njima pomolimo Bogu da nam pomogne da to više ne radimo. Dijete treba da zna da je mama pogriješila, da joj je stvarno žao i da ne želi više to da radi.
Dijete treba često da čuje “da ga volimo i kad sluša i kad ne sluša”, da “naša ljubav prema njemu je ista i kad je dobar i kad nije dobar”, da “mi volimo svoje dijete bezuslovno, samo ne volimo ono što je dijete uradilo ili reklo”, “da ga isto volimo čak i dok ga kažnjavamo i da je to za njegovo dobro i da mi to ne volimo da radimo ali da moramo jer će tako biti srećno kada odraste” itd… Tada će dijete shvatiti da nemamo ništa protiv njega lično, već protiv njegovog ponašanja, lošeg djela ili riječi i osjećaće se voljeno i sigurno i srećno. Biće zadovoljno, razvijaće zdravo samopouzdanje koje je potrebno za život, i biće uvjek spremno da otvoreno priča sa roditeljima, bez straha od kazne. Moramo ih učiti tome da svako griješi i da će se to dešavati, ali je Isus tu da nam pomogne da to više ne radimo.
Kada moja Ana sama prizna grešku a ja je zagrlim i pomolim se sa njom i zahvalim Bogu što je uvidjela da je pogriješila i tražim od Njega da joj pomogne da to više ne radi, obično poslije toga sama od sebe kaže, onako iskreno: “Mama, ja neću više to da radim!”.
Naš zadatak kao roditelja jeste da podstičemo i ohrabrimo svaki plemeniti postupak naše djece, da im svakodnevno pokazujemo da ih volimo bezuslovno i da im objasnimo da ta ljubav dolazi od Hrista a ne od nas samih.
