Biblija je nedvosmislena da je Isus Hrist doslovni, stvarni, bukvalni jedinorođeni Sin Božji.

Bog je lično, kako Biblija izvještava, glasom sa Neba potvrdio da je Isus Hrist Njegov Sin: „A glas sa neba reče: Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji!“ (Matej 3:17).

Isus Hrist je za sebe rekao da je Sin Božji: „Isus je čuo da su ga izbacili. Našao ga je i upitao: Vjeruješ li ti u Sina Božjeg? Čovjek je odgovorio: A ko je taj, gospodine, da vjerujem u njega? Isus mu je rekao: Vidio si ga. To je onaj koji govori s tobom“ (Jovan 9:35-37).

Anđeo Gabrijel koji se pojavio Isusovoj majci Mariji da objavi Njegovo rođenje objavio je da će ona roditi Sina Božjeg: „Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zaseniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:35).

Isusovi učenici su za Njega govorili da je Sin Božji:

„Tada ih on upita: A šta vi kažete, ko sam ja? Simon Petar mu odgovori: Ti si Hristos, Sin Boga živoga. Blago tebi, Simone, sine Jonin, reče mu Isus, jer ti to nije objavio čovjek, nego moj Otac, koji je na nebesima’“ (Matej 16:13-18).

„Kad su se popeli u čamac, vjetar utihnu, a oni u čamcu se pokloniše Isusu, govoreći: Ti si zaista Sin Božji“ (Matej 14:32-33).

Jovan Krstitelj je objavio da je od Boga osvjedočen za Isusa da je Sin Božji: “Jovan je još posvjedočio: Video sam kako Duh kao golub silazi s neba i ostaje na njemu. Ni ja ga nisam znao, ali onaj koji me je poslao da krštavam u vodi rekao mi je: Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krštava Svetim Duhom. Ja sam to vidio i svjedočim da je on Sin Božji” (Jovan 1:32-34).

Sotona, vođa palih anđela koji se još nazivaju demoni, je znao da je Isus Hrist Sin Božji: „Tada mu je Đavo rekao: Ako si sin Božji, reci ovom kamenu da postane hljeb…“ „…Ako si sin Božji, baci se odavde dolje…“ (Luka 4:3.9).

Bog je lično dva puta svojim glasom sa Neba potvrdio da je Isus Hrist Njegov Sin, a vidimo da Sotona dva puta kaže Isusu „ako si Sin Božji“, što je direktno suprostavljanje onome što je Bog rekao.

Demoni su znali da je Isus Sin Božji: „A i demoni su izlazili iz mnogih, vičući: Ti si Hrist, Sin Božji“ (Luka 4:41).

Kada je Isus Hrist razapet na krstu prolaznici su mu se rugali na sljedeći način: „Siđi sa krsta ako si Sin Božiji“ (Matej 27:40).

Slično kao i prolaznici, ali kao i Sotona koji mu je dva puta rekao „ako si Sin Božji“, rugali su mu se i tadašnji prvosveštenici, učitelji zakona i starješine: „Uzda se u Boga, pa neka ga on sada izbavi ako ga želi. Jer, govorio je: Ja sam Sin Božiji“ (Matej 27:43).

Isus Hrist je osuđen na smrtnu kaznu razapinjanjem na krstu jer je za sebe tvrdio da je Sin Božji i na sudu nije htio da se odrekne činjenice da je bio Sin Božji:

„Judejci su mu na to rekli: Mi imamo zakon i po našem zakonu on treba da umre, jer je za sebe tvrdio da je Božji Sin’“ (Jovan 19:7).

„A prvosveštenik mu reče: Zaklinjem te Bogom živim, reci nam da li si ti Hristos, Sin Božiji? Ti kaza, reče Isus… Tada prvosveštenik razdera svoju odjeću i reče: Pohulio je! Šta nam još trebaju svjedoci! Eto, sad ste čuli hulu! Šta mislite? A oni odgovoriše: Zaslužio je smrt!“ (Matej 26:63-67).

Neobični natprirodni događaji koji su se desili nakon što je Isus izdahnuo natjerali su rimske vojnike koji su ga čuvali da priznaju da je On Sin Božji: „Kapetan i oni koji su s njim čuvali Isusa vidješe zemljotres i sve što se dogodilo pa se veoma uplašiše i rekoše: Ovaj je zaista bio Sin Božiji!“ (Matej 27:54).

Biblija je zaista kategorična da jedan, jedini, apsolutni, samopostojeći Bog ima Sina i da je to Isus Hrist.

„Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega“ (1. Korinćanima 8:6).

„Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospoda Isusa Hrista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe“ (2. Korinćanima 1:3).

„…Kako biste jednodušno, jednim ustima, slavili Boga i Oca našeg Gospoda Isusa Hrista“ (Rimljanima 15:6).

Da li i kako Isus može biti i Sin Božji i Bog?

Biblija kaže da je Isus zaista Sin Božji, ali zašto se onda u Bibliji za Isusa kaže i da je Bog?

„U početku bješe Riječ, i Riječ bješe kod Boga, i Bog bješe Riječ“ (Jovan 1:1).

„A za Sina kaže: Tvoj je presto, Bože, u vijek vijeka i žezlo tvog kraljevstva žezlo je čestitosti“ (Jevrejima 1:8).

„Toma mu na to reče: Moj Gospod i moj Bog” (Jovan 20:28).

Šta to znači Isus je Bog ako je Njegovi identitet Sin Božji?

Riječ Bog se u Bibliji koristi za jednog, jedinog, apsolutnog, samopostojećeg Boga Oca, vrhovnog bića u svemiru, ali i kada se govori o Božanskoj prirodi i osobinama. U tom smislu, identitet Isusa je Sin Božji, ali je po prirodi i osobinama i Isus Bog – Božansko biće. Postoji jedan Bog koji je Otac, vrhovno biće u svemiru, ali postoje dva Božanska bića – Bog Otac i Njegov Sin.

„U početku bješe Riječ, i Riječ bješe kod Boga, i Bog bješe Riječ“ (Jovan 1:1).

Ovdje se govori o dva Boga – to su Riječ koja označava Isusa Hrista, i Bog, jer se jasno kaže da je Riječ bila kod Boga, i Bog bješe Riječ.

Kada se kaže da je Riječ Bog to ne znači da je Isus Bog, u smislu Bog lično, Bog Otac, vrhovno biće u svemiru, jer Isus to nije, nego Sin Božji, a i prije toga se kaže da je Isus bio kod Boga. Prva imenica „Bog” (teon) data je na grčkom jeziku sa određenim članom i odnosi se na Boga Oca, dok je drugi put upotrebljena za Sina Božjeg (teos), bez određenog člana.^1. To znači da Isus nije Bog lično, već da je Bog po prirodi, Božanski po prirodi. Postoji samo jedan Bog lično, Bog Otac, vrhovno biće u svemiru, ali postoji i Sin Božji koji je po prirodi Bog, kao i Njegov Otac. U pitanju su dvije različite Božanske ličnosti – Otac i Sin: „I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine“ (Jovan 1:14).

Zato što je Sin Božji, Isusova priroda je Božanska i On je Bog po prirodi. Isusova priroda je jednaka kao priroda Boga, Njegovog Oca, jer je Isus rođeni Sin Božji. Kod ljudskih bića dijete ima istu prirodu kao i roditelj, dijete je ljudsko biće kao i roditelj, ali identitet djeteta i roditelja nije isti, u pitanju su različte osobe, individue, ličnosti. Rođeni Sin Božji je po prirodi isto što i Otac, Božansko biće, ali je On Sin Božji.

Karakteristike Božanske prirode, u smislu sile i slave su, prema Bibliji: vječnost, besmrtnost, svemoć, sveprisutnost, neograničenost, nedokučivost, sveznanje, nepromjenljivost… Karakteristike Božanske prirode, u smislu karaktera i osobina, su dobrota, ljubav, pravednost, svetost, milost…^2. Sin Božji ima istu prirodu kao i Njegov Otac, jer je rođen od Oca. Ovo znači da je i Sin Božji besmrtan, neograničen, dobar, ljubav i pravedan…

Kako Isus može biti i Bog, i Sin Božji i čovjek?

Kako je onda Isus Hrist prije oko 2000 godina postao čovjek i umro ako je po prirodi Božansko biće kao i Njegov Otac, a samim tim i besmrtan? Da li je Isus Hrist postao čovjek u potpunosti kao i svi mi kada se utjelovio? Kakva je priroda Isusa Hrista nakon utjelovljenja?

Marija je rodila Isusa tako što je natprirodno začeta od Boga, Božjom natprirodnom silom: „…Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo, zatrudnićeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. …Marija reče anđelu: Kako će to biti, kad još ne znam za muža? Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:30-36).

Isus nije rođen kao drugi ljudi jer nije imao zemaljskog oca. Marija ga je rodila tako što je natprirodno začeta od Boga. Bog lično je Isusov Otac u procesu Isusovog začeća za razliku od ostalih ljudi čiji zemaljski otac učestvuje u procesu začeća djece. Isus je začet Božjim Svetim Duhom, odnosno primio je život direktno od Boga. Svi ljudi se rađaju od zemaljskog oca i majke i prema zakonima genetike i biologije Isus nije mogao da postoji jer nije imao zemaljskog oca, ali je Bog Isusu dao život tako što mu ga je dao direktno i na taj način Bog je bio njegov Otac i na Zemlji. Isus je zato bio ne samo čovjek, naslijedivši tijelo od majke, nego istovremeno i Božansko biće jer mu je Otac Bog.

„Sve se to dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka: Evo, djevica će začeti i rodiće sina, i daće mu ime Emanuel, što znači Bog s nama“ (Matej 1:22-23).

Kako je Isus istovremeno mogao biti čovjek i Božansko biće i šta to znači? Kakav je to spoj Sina Božjeg u ljudskom tijelu?

Svako biće posjeduje duh i tijelo

Prema Bibliji, svako biće, uključujući i Boga, posjeduje tijelo i duh.

Biblijski proroci su u vizijama vidjeli Boga, što potvrđuje da On ima spoljašnje tjelesno obličje:

„Miheja još reče: Zato čuj Gospodnju riječ: Vidim Gospoda kako sjedi na svom prestolu, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane“ (1. Carevima 22:19).

„U godini smrti cara Ozije, vidio sam Gospoda kako sjedi na visokom i uzvišenom prestolu, a rubovi njegove haljine ispunjavali su hram“ (Isaija 6:1).

Bog osim spoljašnjeg obličja ima i Duh: „…A duh Božji lebdio je nad površinom voda” (1. Mojsijeva 1:2). „Tada je Gospod rekao: Neće moj Duh dovijeka trpjeti čovjeka“ (1. Mojsijeva 6:3).

Čovjek je stvoren sa tijelom i duhom, prema Božjem obličju.

„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah (duh) života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).

„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji položio temelje i čovjeku stvorio duh koji je u njemu…“ (Zaharija 12:1).

Čovjek ili duša sastoji se od spoja tijela i duha.

„Bdite i molite se, da ne padnete u iskušenje. Duh je, doduše, voljan, ali je tijelo slabo” (Matej 26:41).

„Zato proslavite Boga u svojim tijelima, i u duhu vašem što je Božje“ (1. Korinćanima 6:20).

Prema Bibliji, duh predstavlja najvažniji životni element čovjeka, sam život, jer razdvajanje duha od tijela proizvodi smrt, isto kao što spajanje duha i tijela proizvodi život. Tijelo i duh svakako ne mogu da postoje odvojeno, niti su sami po sebi svjesni elementi, već predstavljaju prirodu živog bića, fizičku i duhovnu.

„Uzmeš li im duh, umiru, i u prah se svoj vraćaju“ (Psalmi 104:29).

„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava. A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ju je uzeo za ruku i povikao: Djevojko, ustani! I vratio joj se duh i odmah je ustala…“ (Luka 8:52-55).

Bog kao svemoćno biće ima sposobnost da ujedini Sebe sa drugim bićima, na način što ujedinjuje svoj Duh sa duhom drugih bića, prebivajući svojim Duhom u duhu drugih bića na nama neshvatljiv način. Na ovaj način živa bića su ujedinjena sa Bogom koji je izvor života.

„Jer Bog kaže: Dvoje će biti jedno tijelo. A ko se združi s Gospodom jedan je duh“ (1. Korinćanima 6:16-17).

„Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji duh prebiva u vama? (1. Korinćanima 3:16).

Čovjekov duh je, stvaranjem, predviđen da bude mjesto Božjeg prebivanja. Čovjekov duh je stvoren da saobraća sa Bogom, da na duhovnoj ravni služimo Bogu: „Jer svjedok mi je Bog, kome u svom duhu služim u dobroj vijesti o njegovom Sinu…“ (Rimljanima 1:9)

Čovjekov duh ujedinjen sa Božjim Duhom treba da upravlja čovjekom, da bude čovjekova pokretačka sila kako bi čovjek odslikavao Božje obličje dobrote i ljubavi. Čovjekov duh je očigledno najvažniji segment njegove ličnosti, on je njegov život, njegova unutrašnjost i priroda, ono što čovjek jeste.

„Dakle, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jakov 2:26).

„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).

U Bibliji postoji paralela između Božjeg Duha i Božjeg uma.

„Ko je Gospodnji Duh izmjerio? Ko ga kao savjetnik može nečemu poučiti? (Isaija 40:13).

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, da bi ga nečem poučio? (1. Korinćanima 2:16)

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, ko je njegov savetnik?“ (Rimljanima 11:34).

Prema Bibliji, ono što za Boga predstavlja Njegov Duh ili um, dio Njega, to za čovjeka predstavlja njegov duh ili um, dio njega: „Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).

Za razliku od čovjeka čiji je duh vezan za njegovo tijelo, Božji Duh je sveprisutan. Bog sjedi na svom prestolu na Nebu, ali je svojim Duhom sveprisutan u svemiru: „Kuda da odem od duha tvoga, kuda da pobegnem od lica tvoga? Kada bih se i na nebo popeo, ti bi tamo bio, kada bih i u grob ležaj svoj prostro, ti bi i tamo bio“ (Psalmi 139:7-8).

Božji Duh i čovjekov duh sami po sebi su neuporedivi kao što su Bog i čovjek kao bića neuporevidi, ali su Božji Duh i čovjekov duh ekvivalenti.

U Bibliji je i čovjekovo srce često ekvivalent za čovjekov duh, stim da se ne misli bukvalno na ljudski organ srce, već na srce kao na čovjekovu unutrašnjost koja je vitalna za njegov duhovni život. Srce se u Bibliji uvijek povezuje sa onim što čovjek jeste, o kakvom se čovjeku radi, šta iz njega izvire, kakve je prirode i nešto što Bog gleda kada sudi o čovjeku.

„Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti “ (Ezekijel 36:26).

„Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni. …Žrtva Bogu je duh ponizan. Srce slomljeno i skrhano, Bože, ti ne prezireš“ (Psalmi 51:10.17).

„Jer, usta govore ono čega je srce prepuno. Dobar čovjek iz dobre riznice srca iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo“ (Matej 12:34-35).

„Bog ne gleda na ono što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što se očima vidi, a Gospod gleda ono što je u srcu“ (1. Samuelova 16:7).

Na isti način, Isus Hrist je kao i svi ljudi imao tijelo i duh.

„…I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama“ (Jovan 1:14).

„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh! kad je to rekao, izdahnuo je“ (Luka 23:46)

Biblija kaže da je Isus zaista bio čovjek.

„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hrist Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme“ (1. Timoteju 2:5-6).

„Tada im je Isus rekao: Da ste Avramova djeca, činili biste Avramova djela. A sada želite da ubijete mene, čovjeka koji vam je rekao istinu koju sam čuo od Boga“ (Jovan 8:39-40).

Isus se odrekao Božanske sile da bi postao čovjek

Ako je Sin Božji stvarno postao čovjek, onda nije mogao biti čovjek sa Božanskom silom i slavom koju je imao na Nebu, jer postati čovjek znači imati isključivo ljudske sposobnosti i mogućnosti i što je najvažnije u ovom slučaju – postati smrtan, jer je smrt bila neophodna za spasenje ljudskog roda.

Prema Bibliji, Sin Božji se odrekao Božanske sile i slave, a to znači i besmrtnosti, da bi se utjelovio i spasio čovjeka: „…Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu.“ (Filipljanima 2:6-8).

Isus je činio čuda Božjom silom

Dok je bio na Zemlji, Isus je činio brojna čuda, ali samo zahvaljujući Božjoj sili koja mu je bila data jer On sam po sebi kao čovjek nije imao silu.

„Ali ako ja Božjim prstom istjerujem demone, zaista je među vas stiglo Božje kraljevstvo“ (Luka 11:20).

„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe…“ (Jovan 5:30).

„Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa da učini sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sam čini…“ (Jovan 5:19-20).

„Zato su sklonili kamen gde je ležao mrtvac. A Isus je podigao oči prema nebu i rekao: Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali rekao sam to zbog naroda koji ovdje stoji, da bi vjerovali da si me ti poslao. Rekavši to, povikao je na sav glas: Lazare, izađi napolje! I umrli je izašao.“ (Jovan 11:41-44).

Biblija kaže da su i Isusovi najbliži učenici znali da je Isus činio čuda Božjom silom koja Mu je bila data: „Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama…“ (Djela apostolska 2:22).

Na koji način je Isusu Hristu bila data Božja sila ako je On nije imao sam po sebi kao čovjek?

Biblija kaže na način što je Bog svojim Duhom prebivao u Isusu. Isus je to potvrdio kada je započinjao misiju objavljivanja jevanđelja, radosne vijesti o spasenju: „Gospodnji Duh je na meni…“ (Luka 4:18).

Bog je objavio da je Njegov Duh u Hristu: „Na njega sam stavio svoj Duh, i on će narodima donijeti pravdu“ (Isaija 42:1).

Božji Duh je bio u Isusu od rođenja, ali je silu da čini čuda dobio tek kada se krstio jer je tada započeo misiju objavljivanja jevanđelja.

„Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega. A glas sa neba reče: Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji! (Matej 3:16-17).

„Vi znate o čemu se govorilo po cijeloj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Jovan, naime, o Isusu iz Nazareta, kako ga je Bog pomazao Svetim Duhom i silom, a on je prolazio zemljom čineći dobro i liječeći sve koje je Đavo tlačio, jer je Bog bio s njim“ (Djela apostolska 10:37-38).

Isus je jasno rekao da je bio ujedinjen sa Bogom: „Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? …Vjerujte mi da sam ja u Ocu i da je Otac u meni“ (Jovan 14:10-11).

Isus je rekao da će Božja sila biti dostupna svima onima koji vjeruju: „Zaista, zaista, kažem vam, ko veruje mene, činiće dela kakva i ja činim. Činiće i veća dela od ovih, jer ja odlazim k Ocu“ (Jovan 14:12).

I apostoli su činili velika čuda: „Strah je obuzeo svaku dušu, a apostoli su činili mnoga čuda i znakove“ (Djela apostolska 2:43).

Ako se Isus odrekao Božanske sile šta ga je još činilo Sinom Božjim?

Ako se Sin Božji odrekao Božanske sile i slave da bi postao čovjek, šta je drugo ostalo Sinu Božjem? Šta je to što Ga je još uvijek činilo jedinorođenim Sinom Božjim? Šta je to zbog čega znamo i možemo da kažemo da je On Sin Božji, isti onaj koji je rođen od Boga u vječnim vremenima a koji se utjelovio, a ne samo neki čovjek koji je prije oko 2000 godina nazvan Sinom Božjim?

„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio, nego si mi pripremio tijelo. Nijesu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh. Tada sam rekao: Evo, došao sam – u svitku knjige pisano je o meni – da vršim tvoju volju, Bože. …Po toj „volji” smo posvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom zauvijek.“ (Jevrejima 10:5)

Kome je pripremljeno tijelo? Sinu Božjem. Ko je došao da vrši Božju volju? Sin Božji. Ko je prinešen jednom zauvijek? Sin Božji.

On je postojao i ranije, ali je sada utjelovljen da bi mogao spasiti čovjeka i biti prinešen, odnosno umrijeti. Ovo znači da je neki životni elemenat Sina Božjeg nastavio da postoji u ljudskom tijelu kako bi On zaista bio ono što je uvijek bio, Sin Božji, iako je postao čovjek. Koji je to životni elemenat koji neku osobu čini onim što ona jeste? Ko što smo već objasnili, svako biće ima tijelo i duh, ali tijelo nije ono što osobu čini onim što jeste, nego duh (srce).

U Isusovom tijelu koje je rodila Marija bio je Isusov duh. To je Njegov duh koji je dio Njega od kada On postoji, od vječnih vremena, i zato je On bio i ostao Sin Božji iako sada u ljudskom tijelu. Dakle, duh Sina Božjeg je utjelovljen. Isusov duh je Božanski duh – to je Isusov Božanski elemenat naslijeđen od Boga kada je Isus rođen od Boga u vječnim vremenima, i Bog je taj isti Isusov duh utjelovio u Marijinoj utrobi, jer znamo da je Bog bio Isusov Otac i prilikom zemaljskog začeća. Isusov duh je zapravo Njegova duhovna priroda koja Ga čini onim što On jeste po nasleđu kao jedinorođeni Sin Božji iz vječnih vremena – dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv, i to je ono čega se Isus nije mogao odreći kada je postao čovjek jer je to ono što On jeste po nasleđu rođenjem od Boga.

„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).

Prilikom Isusovog utjelovljenja po prvi put u istoriji svemira u jednoj ličnosti kombinovane su ili objedinjene dvije prirode – Božanska i ljudska, i zato Isus nije bio samo čovjek kao što su ostali ljudi.

„U početku bješe Riječ, i Riječ bješe kod Boga, i Bog bješe Riječ. …I Riječ je postala tijelo i prebivala među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine“ (Jovan 1:1.14).

U Isusu je bila 100 odsto Božanska priroda dobrote i ljubavi koja Mu pripada po nasleđu od Boga Oca i 100 odsto ljudska priroda (ljudsko tijelo ili obličje) koja Mu pripada po nasleđu od Marije. Isus je zato bio istovremeno Sin Božji i istovremeno Sin čovječiji, odnosno istovremeno Bog (po duhovnoj prirodi – dobrota i ljubav) i istovremeno čovjek (po fizičkoj prirodi – tijelo od krvi i mesa). Zato Isus nije bio samo čovjek ili samo Božansko biće, već i čovjek i Božansko biće istovremeno. Isusovo utjelovljenje je zaista Božje natprirodno čudo.

Kada je Isus kao čovjek hodao Zemljom prije oko 2000 godina ljudi su mogli da vide kakav je stvarno Bog po prirodi, karakteru i osobinama, jer je Isus imao Božansku prirodu, iako čovjek.

„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).

„Koji budući sjajnost Njegove slave i obličje bića Njegovog…“ (Jevrejima 1:3).

„I ko gleda mene, gleda i onoga koji me je poslao“ (Jovan 12:45)

„Isus mu odgovori: Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene. Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga. A Filip mu reče: Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno. Isus mu reče: Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nijesi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: Pokaži nam Oca?“ (Jovan 14:6-9).

Jedini mogući način da jedinorođeni Sin Božji postane istovremeno i čovjek jeste zato što se živa bića sastoje od duha (duhovne prirode) i tijela (fizičke prirode), i Bog je sa svojim Sinom učinio takav spoj prilikom utjelovljenja. Utjelovljeni Isus je zaista mogao savršeno da predstavlja Boga na Zemlji zato što je imao Božanski duh, odnosno Božansku prirodu dobrote i ljubavi kakvu imaju samo Bog i Njegov Sin.

„Kad biste poznavali mene, poznavali biste i mog Oca“ (Jovan 8:19).

Bez obzira kakav je oblik uzeo Isus Hrist nikada nije prestao da bude ono što On jeste, jedinorođeni Sin Božji sa savršenom prirodom Boga, Njegovog Oca, i zato kada vidimo Isusa kao da vidimo nevidljivog Boga. Kroz Isusa možemo znati kakav je Bog po prirodi, karakteru i osobinama jer je Sin Božji savršena slika Boga.

Isus se nije mogao odreći onoga što jeste po prirodi, jer onda ne bi bio Sin Božji

Kada je postao čovjek Isus se nije odrekao, niti se mogao odreći vječnog Sinaštva, jer onda u Marijinoj utrobi ne bi bio Sin Božji nego ljudsko biće koje možemo zvati Sin Božji. Isus je bio stvarno Sin Božji, iako čovjek, a ne samo čovjek koji je samo nazvan Sin Božji. Zato što je duh Sina Božjeg ujedinjen sa ljudskim tijelom, Sin Božji je, iako sada čovjek, bio i ostao ono što jeste, po prirodi jednak Bogu – dobar, ljubav, pravedan, svet i milostiv. To je ono čega se Sin Božji nije mogao odreći jer je to ono što On jeste od kada postoji, nepromjenljivi dio Njega, za razliku od Božanske sile i slave sa kojima nije mogao postati čovjek.

Isusovo Božanstvo u ljudskom tijelu Ga čini Spasiteljem

Isusovo Božanstvo je glavni razlog zbog kojeg je Isus jedini čovjek u istoriji koji je uspio da proživi savršen život, bio bezgrešan i mrzio grijeh.

„On nikakav grijeh nije počinio, niti se prevara našla u njegovim ustima“ (1. Petrova 2:22).

„Volio si pravednost i mrzio bezakonje“ (Jevrejima 1:9).

Isus je bio svet od rođenja.

„…Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji“ (Luka 1:35).

„A dijete je raslo i jačalo u duhu, ispunjavajući se mudrošću i blagodat Božja je bila na njemu“ (Luka 2:40).

Sin Božji je promijenio spoljašnje obličje i spoljašnju prirodu, postao je čovjek, preuzeo je ljudsku prirodu na sebe, ali je i dalje ostao ono što jeste – Božanstvo, Sin Božji, po dobroti, ljubavi, pravednosti, svetosti, milosti. Samo zato što je Isus imao Božansku dobrotu i ljubav u ljudskom tijelu, mogao je da bude Spasitelj – jedini koji će do smrti ostati poslušan Bogu iz ljubavi iako ostavljen od Boga na krstu Golgote. Isus je to mogao samo zato što je Njegova priroda čista dobrota i ljubav pod svim okolnostima.

„…Ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu.“ (Filipljanima 2: 8).

Bilo koje drugo biće da se našlo u Isusov položaj na krstu, a to je položaj grešnika iz kojeg je čovjeku potrebno spasenje ili oslobođenje – razdvojen od Boga, odnosno bez Božjeg Duha u sebi, završilo bi kao Lucifer i pali anđeli i kao što je završio Adam zajedno sa cijelim ljudskim rodom – sa grešnom, tjelesnom prirodom i u neprijateljstvu sa Bogom. Samo Sin Božji je mogao da bude Spasitelj jer je On dobar i ljubav sam po sebi kao Bog, bez obzira da li je razdvojen od Boga ili ne.

Isus je zato, postavši čovjek, u čovječanstvo unio elemenat Božanstva upravo kako bi nas mogao spasiti i osloboditi od našeg stanja grešnosti-tjelesnosti kao posljedice razdvojenosti od Boga tako što će On lično doći u čovjekov položaj razdvojenosti od Boga. Isus je morao biti čovjek da bi mogao doći u čovjekov položaj i spasio ga, a istovremeno je morao biti Božansko biće da bi mogao spasiti čovjeka iz položaja u kojem se čovjek nalazi. Zahvaljujući svom naslijeđenom Božanstvu, Sin Božji je na krstu mogao da nadvlada grijeh – stanje grijeha u kojem se nalazi čovjek, odnosno stanje razdvojenosti od Boga, kroz poslušnost Bogu iz ljubavi.^3.

Facebook

Google

Twitter

Linkedin

Reddit

Tumblr

Print