Kada je prvi čovjek Adam, padom u grijeh, ostao bez Božjeg Duha, njegov lični duh je postao umrtvljen zato što je Božji Duh jedini izvor dobrote, ljubavi i pravednosti. Tako je čovjek postao sebičan, suprotno od onoga što je bio dok je u njemu prebivao Božji Duh.
Čovjek je, zbog umrtvljenog duha, ustvari postao potčinjen mehanizmima tijela koji hoće da sačuvaju sebe, zaštite sebe i zadovolje sebe, što je sebičnost. Iz takvog stanja proističu sva grešna djela. To je nasleđe svih ljudi na Zemlji.
Naravno, vjerni ljudi od vremena Adama pa dalje su uvijek bili pod Božjom milošću, suzbijali su grijeh, ali kao takvi nijesu bili spašeni i oslobođeni od stanja koje su naslijedili, sve dok Hrist nije došao.
Kada smo novorođenjem kroz vjeru primili Hristov Duh, Duh drugog Adama, ne samo da naš duh više nije umrtvljen, nego smo postali savršeni, pravedni, sveti – u duhu, jer je to naše nasleđe od drugog Adama. Dakle, više nijesmo grešnici jer imamo novi duh, Hristov Duh. Naš duh više nije sebičan i snažniji je od sebičnih tjelesnih mehanizama, zato što je Hrist za vrijeme zemaljskog života potčinio sve tjelesne mehanizme za nas i umjesto nas i proslijedio nam svoj Duh.
Na osnovu toga, nanovorođeni hrišćanin bi trebalo da ispoljava Hristove osobine, da liči na svog novog Oca. Tada bi ljudi ponovo vidjeli Hrista, ali ovaj put kroz Njegove duhovne potomke koji hodaju Zemljom. Tako bi se Bog proslavio i drugi privukli Bogu.
Zašto stvari ne funkcionišu uvijek tako?
Nevjerstvo i lična odluka
Novi čovjek najčešće nije svjestan šta je dobio kroz Hrista, da je savršen u duhu, da je pobjednik nad tjelesnom, sebičnom prirodom i da samo treba da živi vjerovanjem u tu realnost. Jednostavno, čovjek ne vjeruje ili ne vjeruje dovoljno u to što ima, što posjeduje, što je postao primanjem Hrista.
A jedna od glavna opstrukcija vjeri je oslanjanje na stara sjećanja, na stari dotadašnji život… Čovjek i dalje ima tijelo čiji je glavni ud – mozak, a u kojem je arhiviran stari čovjek. U mozgu postoje sjećanja i navike na stari život, i u mozgu u tom smislu egzistira stari čovjek. Zato novi čovjek može da ima osjećaj i doživljaj da je i dalje grešnik, da se ništa nije promijenilo u njemu, da ne vidi Hrista u sebi, i na osnovu takvog osjećaja i doživljaja će se i ponašati – može se ponašati kao stari čovjek.
Ovaj osjećaj i doživljaj nije istina, iako izgleda realno. Istina je Božja Riječ koja kaže da smo u Hristu nova stvorenja (2. Korinćanima 5:17), da smo u Njemu kompletni (Kološanima 2:10) da imamo novi savršeni duh koji je jedno sa Hristovim Duhom (1. Korinćanima 6:17) koji je naš stvarni identitet i koji će nastaviti da živi u vječnosti.
Ako se osloniš na ono što vidiš i osjećaš, u tom slučaju dominaciju ima stari čovjek koji je ustvari mrtav, ali oživljava kroz nevjerstvo. Ali ako vjeruješ Božjoj Riječi, ako gledaš u Hrista (Jevrejima 12:2), onda ćeš vjerom nadjačati ono što je u mozgu, tvoja vjera će biti iznad osjećanja i doživljaja, i živjećeš vjerom, živjećeš u skladu sa onim što jesi – u duhu jedno sa Hristom. Prosto, živi ono što sada jesi, a ne ono što si nekada bio. Vjeruj Božjoj Riječi, a ne svojim osjećanjima i starim slikama u glavi.
Upravo tako se pristupa iskušenjima i problemima, vjerujući ono što jesi, ono što imaš u Hristu, a ne ono što si nekada bio, ili ono što osjećaš ili što ti se vrti u glavi. Takva pobjednička vjera nadvladava iskušenja i probleme. Takva vjera čini da ustajete i ako padnete. Ovo, naravno, podrazumijeva da ste kroz vjeru nanovorođeni u Hristu, da ste primili Hristov život, da se Hrist uselio u vas…
Postoji i voljna opstrukcija novom životu na koji smo pozvani da živimo nakon novorođenja. To je slobodan izbor da se i dalje živi svoja volja, lična odluka da se i dalje živi svoj život a ne da se dopusti Hristu da živi kroz nas. Ovo takođe predstavlja jednu vrstu nevjerstva, ali i pobune, stim da se i to može promijeniti u svakom trenutku, samo je potrebna lična odluka.
